Eruptivni učinak četiriju faktora
Kao objašnjenje uspjeha Možemo! nameće se nekoliko faktora, poput njihove autentične antikorupcijske vjerodostojnosti koju su nesumnjivo dokazali u upravljanju Zagrebom (pri čemu je to glasačima bilo važnije nego aktualni problemi efikasnosti upravljanja gradom, poput odvoza i deponiranja smeća, javnog prijevoza itd.), potom karizma koju je Sandra Benčić nesumnjivo dokazala u predizbornoj kampanji, pa dijabolična uloga Zorana Milanovića, i konačno politike koje je Benčić majstorski iskomunicirala u predizbornoj kampanji.
Koji je faktor bio presudan, ostaje predmet politoloških analiza. Na prvu, vjerojatno je na djelu eruptivni učinak sviju navedenih faktora, koji je Možemo! donio takav spektakularni rast, prije svega rast broja glasača.
Horizontalna platforma odanih članova
Otkako je Možemo! postalo relevantan politički faktor na nacionalnoj razini, u javnosti se vrte nerijetki prigovori na pasivnost platforme u njenom širenju po Hrvatskoj: do ovih izbora imali su imidž isključivo zagrebačke stranke, čemu je zasigurno pridonijelo što organizacijski platforma Možemo! nije rasla na nacionalnoj razini u posljednje četiri godine. Koliko je meni poznato, i tad i sad imali su iste lokalne organizacije: Zagreb, Karlovac, Osijek, Pula, Pazin, Rijeka, Split i Dubrovnik.
Na kritiku pasivnosti u lokalnom širenju nadovezalo se i komentatorsko podozrenje prema načinu regrutacije članstva koje Možemo! razlikuje od ostalih stranaka: naime, članica ili član Možemo! postaje se na temelju šestomjesečne prethodne uključenosti u aktivnosti stranke prije podnošenja zahtjeva za članstvo, pri čemu se članicom ili članom postaje nakon mišljenja lokalne, tematske ili operativne grupe u kojoj je osoba bila aktivna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istaknuti članovi platforme Možemo! višekratno su komunicirali u javnosti da se i u pogledu organizacije žele razlikovati od kompromitiranih etabliranih stranaka: nasuprot stranačkoj hijerarhiji i masovnosti koju prati birokratizacija i pridruživanje iz čisto pragmatičkih razloga, Možemo! želi biti horizontalna platforma aktivnih i ravnopravnih članova koji su stvarno odani idejama i politikama za koje se platforma zalaže.
Velik rast usprkos zatvorenosti
Drži se da je relativno mali broj odanih članova dovoljan za rast snage platforme, te za provođenje njenih politika. Takva “avangardna” organizacija Možemo! obrazlaže se i argumentom da žele izbjeći sudbinu sličnih pokreta u Europi, poput Podemosa u Španjolskoj, čiji je nagli rast doveo do nestabilnosti pokreta, što je u sprezi s nemogućnošću brzog provođenja politika doveo do masovnog gubitka potpore.
Takva organizacijska politika Možemo! ide usuprot mainstream formuli političkog rasta kao sprezi ideologije posredovane snažnom agitacijom na terenu, što podrazumijeva izgradnju masovne hijerarhizirane organizacije. No, rezultati parlamentarnih izbora opovrgavaju sve kritike na liniji spomenute formule, a daju za pravo strategiji čelništva Možemo! da se respektabilni politički rast može ostvariti uz malobrojno članstvo i relativnu organizacijsku zatvorenost.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ako se nastave ovi trendovi rasta, može se očekivati da će uz daljnju, očekivanu eroziju SDP-a Možemo! poduplati mandate na idućim parlamentarnim izborima te postati treća, ili čak možda druga najjača politička snaga u Hrvatskoj. Međutim, to po mojem mišljenju dovodi Možemo! do točke suočavanja sa samonametnutim ograničenjima, osobito u slučaju participacije u vlasti.
Pun pogodak sa stanogradnjom i vrtićima
Ta ograničenja su dvostruka i međusobno povezana: kadrovski deficit bitno otežava, ili čini skoro pa nemogućim, provođenje željenih politika na nacionalnoj razini koja, za razliku od lokalne, uključuje sustavne i sveobuhvatne gospodarsko-društvene politike.
Mnoge komunalne točke politika platforme Možemo! bile su politički inovativne prije četiri godine, s naglaskom na stanogradnji i vrtićima. Međutim, 2024. godine te je politike prepoznao cijeli stranački spektar kao goruće političke probleme hrvatskog društva. Uz iznimku Domovinskog pokreta, sve stranke su licitirale obećanjima o državnoj i javnoj intervenciji u rješenju stambenog pitanja u Hrvatskoj nakon izbora.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Osobito alarmantna za Možemo! može biti činjenica da u zadnjih par mjeseci projekte izgradnje društveno priuštivih stanova višekratno najavljuje Branko Bačić. Da to izjavljuje bilo tko drugi iz HDZ-a, moglo bi se odmahnuti rukom i najavu društveno priuštive stanogradnje uzeti kao još jednu predizbornu floskulu HDZ-a. Međutim, Bačić ima ulogu HDZ-ova kriznog izvršitelja politika, pa ne treba (u potpunosti) odbaciti najavu izgradnje stanova za priuštiv najam/kupnju i subvencioniranje od izgledne buduće vlade HDZ-a s nekim.
Konkurencija krade inovacije
Što se tiče vrtića, u izbornoj su kampanji mostovci – prije svega Marija Selak Raspudić – prilično uvjerljivo, barem za dio biračkog tijela, isticali primjer Sinja u kojem je živopisni Miro Bulj omogućio besplatne vrtiće za svu djecu i besplatni javni prijevoz. Također, sve stranke, opet s iznimkom DP-a, kunu se u socijalnu osjetljivost i državni intervencionizam radi njena postizanja, a obećanja se ne čine nevjerodostojnima s obzirom na priljev novca iz Europske unije. Trenutačno, austerity jednostavno nije opcija nikome, osim donekle DP-u. Barem dok teku novčani med i mlijeko iz Europske unije.
Prisvajanje ranije inovativnih programskih točaka Možemo! ostavlja platformu s jednim, ali nasušno važnim problemom hrvatskog društva i države: promjenom ekonomskog modela. U cijeloj predizbornoj kampanji jedino je Sandra Benčić od svih aktera jasno isticala potrebu (re)industrijalizacije Hrvatske, pa makar i zelene, te mijenjanje ekonomske monokulture usluga i turizma. Naglašavala je tu temu prilično uvjerljivo, čineći najavu tih politika autentičnom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, niti predizborni program Možemo!, a niti Sandra Benčić u preidzbornoj kampanji, nisu pružili konkretnije crte zelene (re)industrijalizacije, osim općenite izjave o poticanju zelene industrije i konkretne o energetskoj transformaciji, koja bi podrazumijeva zelene izvore električne energije. Međutim, nije konkretno jasno kako bi energetska transformacija vodila izmjeni strukture hrvatske ekonomije.
Kadrovski najdeficitarnija stranka
Montiranje solarnih panela na zgrade, kuće i javne objekte, ili čak postavljanje solarnih farmi, ne generira mnoštvo radnih mjesta visoke dodane vrijednosti. Koje točno industrijske grane podrazumijeva zelena industrijalizacija? Planira li Možemo! poticati proizvodnju komponenti za panele? Planira li poticati Končar u proizvodnji opreme za energetsku transformaciju? Planira li Možemo! poticati proizvodnju željezničke i tramvajske infrastrukture? Itd., itd.
Problemi nedorečenosti politika direktno su vezani uz kadrovske probleme. Za razliku od HDZ-a, SDP-a, pa čak i Mosta, Možemo! većinom nema javno profilirane stručnjake za politike izvan ideološke jezgre ekologije+komunale. Ok, Sandra Benčić kao pravnica ima background za ministricu pravosuđa, Ivana Kekin za sektor zdravstva, Damir Bakić za sektor znanosti, a Tomislav Reškovac za obrazovanje, Luka Korlaet za graditeljstvo. Ali tu priča staje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Predizborna kampanja ostavljala je dojam da je Možemo! od svih velikih stranaka daleko kadrovski najdeficitarnija, jer je Sandra Benčić sudjelovala u velikoj većini debata ispred Možemo!. Ostatak su pokrivali Bakić, Kekin, Gordan Bosanac, uz pojavljivanje ostalih istaknutih članova u debati ili dvije. Moguće da je spomenuta personalizacija bila u svrhu profiliranja Sandre Benčić.
Taština uglednih stručnjaka
Međutim, na raspravu o gospodarskim pitanjima jednostavno nije vjerodostojno slati sveučilišnog profesora matematike s PMF-a na megdan teškašima iz struke iz drugih stranaka, kako se dogodilo na HRT-ovoj debati o ekonomskim temama. HDZ je tamo poslao aktualnog ministra gospodarstva Damira Habijana, po struci pravnika s iskustvom rada u korporativnom pravu; SDP bivšeg financministra Borisa Lalovca koji je zaradio slavu s državnim otporom guljenja građana kreditima u švicarskim francima, Most Zvonimira Troskota koji za sobom ima karijeru menadžera i revizora, a DP krupnog poduzetnika Marija Radića.
Kakvu to poruku šalje? Hoće li Možemo! nakon izbora 2028. godine na ekspresnom natječaju tražiti energetske, gospodarske i financijske stručnjake za popunu kvota u ministarstvima, agencijama i javnim poduzećima? Ili će u zadnji čas hvatati za ruku svjetonazorski bliske stručnjake po fakultetima, kako se već dogodilo s popunom nadzornih odbora javnih ustanova u Gradu Zagrebu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istaknuti stručnjaci u velikom se broju ne ponašaju kao obični ljudi. Taština, ili nešto drugo, koči ih proći proceduru za ulazak u članstvo platforme. Pritom su možda voljni surađivati, ali ne žele biti članovi, možda imaju neke nedoumice ili rezerve prema Možemo!, ili prema politici uopće. Stručnjake se dobije tako da im se prilazi. I uloži napora da ih se uvjeri da se pridruže.
Lov na mlade ekonomiste
Član savjeta Možemo! od prošlih izbora bio je nedavno preminuli doajen hrvatske ekonomije Ivo Bićanić. Tek u istupima Sandre Benčić u ovoj predizbornoj kampanji osjeti se utjecaj njegove misli. Je li ga se priupitalo kojim se mladim ekonomistima može pokušati prići te ih uključiti u savjet stranke?
Naravno, može se nastaviti po starom, bez regrutiranja stručnih kadrova. Politiku se može se voditi i pragmatično, pa bez obzira na potencijalnu snagu nakon izbora 2028. tražiti naprimjer Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo rada i socijalne politike, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike itd., a zaobići ministarstva gospodarstva i financija. Pa se naći u kratkoročno povoljnoj situaciji kao danas Podemos u Španjolskoj, koji vodi ministarstvo rada i socijalne politike, diže minimalnu plaću, kreše prekarni rad, regulira radno vrijeme i poboljšava radni status platformskih radnika i imigranata, a bez odgovornosti vođenja ekonomsko-razvojne politike.
Time se diže popularnost, a izbjegava temeljna odgovornost jer u rukama nemate poluge za izmjenu strukture gospodarstva i rad na zelenoj tranziciji. To srednjoročno može biti korisno, ali dugoročno vodi stagnaciji, s obzirom na postavljenu zeleno-lijevu ambiciju za izmjenu Hrvatske. Možemo! ima nesporno dobru kandidatkinju za premijerku. Sad je vrijeme da javno profilira i dobre kadrove za sva ministarstva.
Prof. dr. sc. Stevo Đurašković izvanredni je profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu gdje drži kolegije iz moderne i suvremene povijesti, političke povijesti i politike povijesti
Možemo! će možda postati druga najjača stranka u državi, ali oni za to nisu spremni. Kronično im nedostaje pravih ljudi
Sandra Benčić predizbornu kampanju odradila je odlično, ali ostao je dojam da je Možemo! od svih velikih stranaka daleko kadrovski najdeficitarnija
Na raspravu o gospodarskim pitanjima jednostavno nije vjerodostojno slati sveučilišnog profesora matematike s PMF-a na megdan teškašima iz struke iz drugih stranaka, kako se dogodilo na HRT-ovoj debati o ekonomskim temama. Kakvu to poruku šalje? Hoće li Možemo! nakon izbora 2028. godine na ekspresnom natječaju tražiti energetske, gospodarske i financijske stručnjake za popunu kvota u ministarstvima, agencijama i javnim poduzećima?
Kako se u komentarima i analizama već istaknulo, najveći rast na netom održanim parlamentarnim izborima u odnosu na prethodne ostvarila je platforma Možemo! (nećemo je zvati stranka jer oni sami sebe radije zovu političkom platformom). Osvojili su skoro 193.000 glasova, što je velikih 76.000 glasova više nego na parlamentarnim izborima 2020. godine. Porast od respektabilnih 66 posto u osvojenim glasovima nije se prelio u odgovarajući rast u mandatima zbog kombinacije aritmetike i geometrije hrvatskog izbornog sustava.
Dotična je uskratila Možemo! dva do tri mandata, što se osobito vidi u usporedbi s Mostom. Njegovi glasači ravnomjernije su raspoređeni po izbornim jedinicama, pa je Most u koaliciji sa Suverenistima dobio mandat više nego Možemo! iako su osvojili preko 20.000 glasova manje. Međutim, vodstvo platforme Možemo! s pravom ističe veličinu porasta sa sedam na deset mandata, budući da je na prošlim izborima po jedan mandat pripao Bojanu Glavaševiću i Radničkoj fronti, dok su sad svih deset mandata ostvarili isključivo kandidati Možemo!.
Eruptivni učinak četiriju faktora
Kao objašnjenje uspjeha Možemo! nameće se nekoliko faktora, poput njihove autentične antikorupcijske vjerodostojnosti koju su nesumnjivo dokazali u upravljanju Zagrebom (pri čemu je to glasačima bilo važnije nego aktualni problemi efikasnosti upravljanja gradom, poput odvoza i deponiranja smeća, javnog prijevoza itd.), potom karizma koju je Sandra Benčić nesumnjivo dokazala u predizbornoj kampanji, pa dijabolična uloga Zorana Milanovića, i konačno politike koje je Benčić majstorski iskomunicirala u predizbornoj kampanji.
Koji je faktor bio presudan, ostaje predmet politoloških analiza. Na prvu, vjerojatno je na djelu eruptivni učinak sviju navedenih faktora, koji je Možemo! donio takav spektakularni rast, prije svega rast broja glasača.
Horizontalna platforma odanih članova
Otkako je Možemo! postalo relevantan politički faktor na nacionalnoj razini, u javnosti se vrte nerijetki prigovori na pasivnost platforme u njenom širenju po Hrvatskoj: do ovih izbora imali su imidž isključivo zagrebačke stranke, čemu je zasigurno pridonijelo što organizacijski platforma Možemo! nije rasla na nacionalnoj razini u posljednje četiri godine. Koliko je meni poznato, i tad i sad imali su iste lokalne organizacije: Zagreb, Karlovac, Osijek, Pula, Pazin, Rijeka, Split i Dubrovnik.
Na kritiku pasivnosti u lokalnom širenju nadovezalo se i komentatorsko podozrenje prema načinu regrutacije članstva koje Možemo! razlikuje od ostalih stranaka: naime, članica ili član Možemo! postaje se na temelju šestomjesečne prethodne uključenosti u aktivnosti stranke prije podnošenja zahtjeva za članstvo, pri čemu se članicom ili članom postaje nakon mišljenja lokalne, tematske ili operativne grupe u kojoj je osoba bila aktivna.
Istaknuti članovi platforme Možemo! višekratno su komunicirali u javnosti da se i u pogledu organizacije žele razlikovati od kompromitiranih etabliranih stranaka: nasuprot stranačkoj hijerarhiji i masovnosti koju prati birokratizacija i pridruživanje iz čisto pragmatičkih razloga, Možemo! želi biti horizontalna platforma aktivnih i ravnopravnih članova koji su stvarno odani idejama i politikama za koje se platforma zalaže.
Velik rast usprkos zatvorenosti
Drži se da je relativno mali broj odanih članova dovoljan za rast snage platforme, te za provođenje njenih politika. Takva “avangardna” organizacija Možemo! obrazlaže se i argumentom da žele izbjeći sudbinu sličnih pokreta u Europi, poput Podemosa u Španjolskoj, čiji je nagli rast doveo do nestabilnosti pokreta, što je u sprezi s nemogućnošću brzog provođenja politika doveo do masovnog gubitka potpore.
Takva organizacijska politika Možemo! ide usuprot mainstream formuli političkog rasta kao sprezi ideologije posredovane snažnom agitacijom na terenu, što podrazumijeva izgradnju masovne hijerarhizirane organizacije. No, rezultati parlamentarnih izbora opovrgavaju sve kritike na liniji spomenute formule, a daju za pravo strategiji čelništva Možemo! da se respektabilni politički rast može ostvariti uz malobrojno članstvo i relativnu organizacijsku zatvorenost.
Ako se nastave ovi trendovi rasta, može se očekivati da će uz daljnju, očekivanu eroziju SDP-a Možemo! poduplati mandate na idućim parlamentarnim izborima te postati treća, ili čak možda druga najjača politička snaga u Hrvatskoj. Međutim, to po mojem mišljenju dovodi Možemo! do točke suočavanja sa samonametnutim ograničenjima, osobito u slučaju participacije u vlasti.
Pun pogodak sa stanogradnjom i vrtićima
Ta ograničenja su dvostruka i međusobno povezana: kadrovski deficit bitno otežava, ili čini skoro pa nemogućim, provođenje željenih politika na nacionalnoj razini koja, za razliku od lokalne, uključuje sustavne i sveobuhvatne gospodarsko-društvene politike.
Mnoge komunalne točke politika platforme Možemo! bile su politički inovativne prije četiri godine, s naglaskom na stanogradnji i vrtićima. Međutim, 2024. godine te je politike prepoznao cijeli stranački spektar kao goruće političke probleme hrvatskog društva. Uz iznimku Domovinskog pokreta, sve stranke su licitirale obećanjima o državnoj i javnoj intervenciji u rješenju stambenog pitanja u Hrvatskoj nakon izbora.
Osobito alarmantna za Možemo! može biti činjenica da u zadnjih par mjeseci projekte izgradnje društveno priuštivih stanova višekratno najavljuje Branko Bačić. Da to izjavljuje bilo tko drugi iz HDZ-a, moglo bi se odmahnuti rukom i najavu društveno priuštive stanogradnje uzeti kao još jednu predizbornu floskulu HDZ-a. Međutim, Bačić ima ulogu HDZ-ova kriznog izvršitelja politika, pa ne treba (u potpunosti) odbaciti najavu izgradnje stanova za priuštiv najam/kupnju i subvencioniranje od izgledne buduće vlade HDZ-a s nekim.
Konkurencija krade inovacije
Što se tiče vrtića, u izbornoj su kampanji mostovci – prije svega Marija Selak Raspudić – prilično uvjerljivo, barem za dio biračkog tijela, isticali primjer Sinja u kojem je živopisni Miro Bulj omogućio besplatne vrtiće za svu djecu i besplatni javni prijevoz. Također, sve stranke, opet s iznimkom DP-a, kunu se u socijalnu osjetljivost i državni intervencionizam radi njena postizanja, a obećanja se ne čine nevjerodostojnima s obzirom na priljev novca iz Europske unije. Trenutačno, austerity jednostavno nije opcija nikome, osim donekle DP-u. Barem dok teku novčani med i mlijeko iz Europske unije.
Prisvajanje ranije inovativnih programskih točaka Možemo! ostavlja platformu s jednim, ali nasušno važnim problemom hrvatskog društva i države: promjenom ekonomskog modela. U cijeloj predizbornoj kampanji jedino je Sandra Benčić od svih aktera jasno isticala potrebu (re)industrijalizacije Hrvatske, pa makar i zelene, te mijenjanje ekonomske monokulture usluga i turizma. Naglašavala je tu temu prilično uvjerljivo, čineći najavu tih politika autentičnom.
Međutim, niti predizborni program Možemo!, a niti Sandra Benčić u preidzbornoj kampanji, nisu pružili konkretnije crte zelene (re)industrijalizacije, osim općenite izjave o poticanju zelene industrije i konkretne o energetskoj transformaciji, koja bi podrazumijeva zelene izvore električne energije. Međutim, nije konkretno jasno kako bi energetska transformacija vodila izmjeni strukture hrvatske ekonomije.
Kadrovski najdeficitarnija stranka
Montiranje solarnih panela na zgrade, kuće i javne objekte, ili čak postavljanje solarnih farmi, ne generira mnoštvo radnih mjesta visoke dodane vrijednosti. Koje točno industrijske grane podrazumijeva zelena industrijalizacija? Planira li Možemo! poticati proizvodnju komponenti za panele? Planira li poticati Končar u proizvodnji opreme za energetsku transformaciju? Planira li Možemo! poticati proizvodnju željezničke i tramvajske infrastrukture? Itd., itd.
Problemi nedorečenosti politika direktno su vezani uz kadrovske probleme. Za razliku od HDZ-a, SDP-a, pa čak i Mosta, Možemo! većinom nema javno profilirane stručnjake za politike izvan ideološke jezgre ekologije+komunale. Ok, Sandra Benčić kao pravnica ima background za ministricu pravosuđa, Ivana Kekin za sektor zdravstva, Damir Bakić za sektor znanosti, a Tomislav Reškovac za obrazovanje, Luka Korlaet za graditeljstvo. Ali tu priča staje.
Predizborna kampanja ostavljala je dojam da je Možemo! od svih velikih stranaka daleko kadrovski najdeficitarnija, jer je Sandra Benčić sudjelovala u velikoj većini debata ispred Možemo!. Ostatak su pokrivali Bakić, Kekin, Gordan Bosanac, uz pojavljivanje ostalih istaknutih članova u debati ili dvije. Moguće da je spomenuta personalizacija bila u svrhu profiliranja Sandre Benčić.
Taština uglednih stručnjaka
Međutim, na raspravu o gospodarskim pitanjima jednostavno nije vjerodostojno slati sveučilišnog profesora matematike s PMF-a na megdan teškašima iz struke iz drugih stranaka, kako se dogodilo na HRT-ovoj debati o ekonomskim temama. HDZ je tamo poslao aktualnog ministra gospodarstva Damira Habijana, po struci pravnika s iskustvom rada u korporativnom pravu; SDP bivšeg financministra Borisa Lalovca koji je zaradio slavu s državnim otporom guljenja građana kreditima u švicarskim francima, Most Zvonimira Troskota koji za sobom ima karijeru menadžera i revizora, a DP krupnog poduzetnika Marija Radića.
Kakvu to poruku šalje? Hoće li Možemo! nakon izbora 2028. godine na ekspresnom natječaju tražiti energetske, gospodarske i financijske stručnjake za popunu kvota u ministarstvima, agencijama i javnim poduzećima? Ili će u zadnji čas hvatati za ruku svjetonazorski bliske stručnjake po fakultetima, kako se već dogodilo s popunom nadzornih odbora javnih ustanova u Gradu Zagrebu?
Istaknuti stručnjaci u velikom se broju ne ponašaju kao obični ljudi. Taština, ili nešto drugo, koči ih proći proceduru za ulazak u članstvo platforme. Pritom su možda voljni surađivati, ali ne žele biti članovi, možda imaju neke nedoumice ili rezerve prema Možemo!, ili prema politici uopće. Stručnjake se dobije tako da im se prilazi. I uloži napora da ih se uvjeri da se pridruže.
Lov na mlade ekonomiste
Član savjeta Možemo! od prošlih izbora bio je nedavno preminuli doajen hrvatske ekonomije Ivo Bićanić. Tek u istupima Sandre Benčić u ovoj predizbornoj kampanji osjeti se utjecaj njegove misli. Je li ga se priupitalo kojim se mladim ekonomistima može pokušati prići te ih uključiti u savjet stranke?
Naravno, može se nastaviti po starom, bez regrutiranja stručnih kadrova. Politiku se može se voditi i pragmatično, pa bez obzira na potencijalnu snagu nakon izbora 2028. tražiti naprimjer Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo rada i socijalne politike, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike itd., a zaobići ministarstva gospodarstva i financija. Pa se naći u kratkoročno povoljnoj situaciji kao danas Podemos u Španjolskoj, koji vodi ministarstvo rada i socijalne politike, diže minimalnu plaću, kreše prekarni rad, regulira radno vrijeme i poboljšava radni status platformskih radnika i imigranata, a bez odgovornosti vođenja ekonomsko-razvojne politike.
Time se diže popularnost, a izbjegava temeljna odgovornost jer u rukama nemate poluge za izmjenu strukture gospodarstva i rad na zelenoj tranziciji. To srednjoročno može biti korisno, ali dugoročno vodi stagnaciji, s obzirom na postavljenu zeleno-lijevu ambiciju za izmjenu Hrvatske. Možemo! ima nesporno dobru kandidatkinju za premijerku. Sad je vrijeme da javno profilira i dobre kadrove za sva ministarstva.
Prof. dr. sc. Stevo Đurašković izvanredni je profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu gdje drži kolegije iz moderne i suvremene povijesti, političke povijesti i politike povijesti