U nedjelju, 12. svibnja u Spomen području Donja Gradina, dijelu nekadašnjega jedinstvenog Spomen područja Jasenovac koje se nalazi na desnoj obali Save na teritoriju Bosne i Hercegovine, održana je godišnja komemoracija za žrtve najvećega ustaškog koncentracijskog logora u Drugome svjetskom ratu.
Službeni je naziv komemoracije “Dan sjećanja na žrtve ustaškoga zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, a ove godine su uz predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika u Donjoj Gradini bili i članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, predsjednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević te predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić.
Prema muzejskoj postavi Spomen područja Donja Gradina u ustaškome logoru Jasenovac stradalo je 700.000 ljudi, od čega 500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Židova te 127.000 ostalih. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je 1946. godine Poimeničan popis žrtava Drugoga svjetskog rata na kojem je 597.323 imena s područja bivše Jugoslavije, a sva kasnija istraživanja taj su broj povećala na ukupno milijun žrtava rata i poraća.
Skandalozan Dodikov govor
Na osnovu toga dokumenta i drugih povijesnih izvora napravljen je poimenični popis žrtava ustaškoga koncentracijskog logora Jasenovac, uključivši i logore u Bročicama, Krapju i Staroj Gradišci, na kojem se nalazi 83.145 imena žrtava, od čega 39.750 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 dijete do 14 godina starosti. Među njima najveći je broj Srba (47.267), Roma (16.173), Židova (13.116) te Hrvata (4255).
Prema daleko najrelevantnijem izračunu, onome Vladimira Žerjavića, hrvatskoga ekonomista, demografa i eksperta UN-a, objavljenome 1989. godine pod nazivom “Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu”, od sveukupno 947.000 žrtava na području bivše Jugoslavije njih 216.000 ubijeno je ili umrlo u svim logorima zajedno, od čega 133.000 u ustaškim koncentracijskim logorima na području NDH.
Zbog čega i danas Miloradu Dodiku taj broj žrtva nije dovoljno užasan nego ga i dalje mora višestruko preuveličavati, mogu samo pretpostaviti. Nadam se da u Srbiji i Bosni i Hercegovini ipak ima dovoljan broj onih koji bi o tome trebali brinuti, a mene ipak daleko više zanima posve izostala reakcija hrvatske Vlade na Dodikov skandalozan govor u Donjoj Gradini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izgovorio niz odvratnih laži
Nakon što je ponovio izmišljenu i lažnu brojku o 700.000 žrtava ustaškoga logora u Jasenovcu izrekao je još nekoliko frapantnih, odvratnih laži prema kojima su se u Hrvatskoj “stotinu godina oštrile sjekire da bi se 1941. počeli ubijati Srbi” te da se “vrlo mali broj pripadnika hrvatskoga naroda nije solidarizirao sa zločinima ustaškog režima”.
Jezična konstrukcija “solidariziranje sa zločinima” pokazuje Dodikovo oskudno poznavanje srpskoga jezika, a tvrdnje o “stotinu godina pripreme” i “vrlo malome broju pripadnika” nisu izrečene zbog povijesnoga neznanja već zbog još jednoga pokušaja nametanja narativa prema kojem su svi Hrvati bili ustaše i 1941.-1945. i 1991.-1995. godine jer je to pak jedini način da svi Srbi budu samo žrtve.
Na tu prijesnu laž i gnjusnu uvredu koja implicira da je hrvatski narod kolektivno kriv za ustaške zločine reagirao je odmjerenim priopćenjem predsjednik Republike Zoran Milanović dok su Banski dvori i Zrinjevac sve kukavički odšutjeli. Razlog za njihovu šutnju ponajviše je dvoličan i licemjeran odnos HDZ-a prema hrvatskom i jugoslavenskom antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Peternel se zapravo slaže s Dodikom
Svaki suvisli odgovor Miloradu Dodiku morao bi uključivati i povijesne činjenice o broju Hrvata koji su se borili u jedinicama NOV-a ili su izgubili život u borbi s nacističkom i fašističkom vojnom silom i njihovim ovdašnjim saveznicima. Takve pak podatke šefovi HDZ-a i inače jako teško iznose u javnosti, a trenutna je situacija za bivšega i budućega premijera Andreja Plenkovića dodatno nezgodna jer je za njegovoga ključnog koalicijskog partnera Zagreb 8. svibnja 1945. godine “okupiran”.
Upravo je tu riječ prije nekoliko dana upotrijebio novi šef kuba zastupnika Domovinskoga pokreta Igor Peternel što pak implicira da se navedeni gospodin zapravo slaže s tvrdnjom Milorada Dodika prema kojoj su gotovo svi Hrvati bili uz ustaški pokret. Ako je Zagreb 8. svibnja 1945. bio “okupiran”, to pak nedvosmisleno znači da je četiri prethodne godine pod ustaškom vlašću bio “slobodan”.
Što zapravo jest okupacija?
Prema Hrvatskoj enciklopediji, u međunarodnome pravu okupacija je “način stjecanja teritorija, odnosno pravno stanje koje nastaje nazočnošću i vladavinom stranih vojnih snaga na području pod suverenošću druge države. […] Ratna okupacija stanje je nakon stvarnoga vojnog zauzeća tuđega državnog područja tijekom rata. Očituje se u učvršćenoj nazočnosti neprijateljskih vojnih snaga na tome području. Istodobno je vlastima teritorijalne države, pogotovo najvišima, onemogućeno obnašanje dužnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za ratnu je okupaciju nužno potrebno da se okupirano područje nalazi nesumnjivo u vlasti okupatora te da on svoju vlast i provodi”. Mogu samo zaključiti da su Igor Peternel i Milorad Dodik, svaki zbog svojih razloga, upravo dirljivo suglasni u interpretaciji slobode i okupacije u vrijeme Drugoga svjetskog rata na području NDH.
Premijer Andrej Plenković i njegov ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman bili su obavezni reagirati na uvredljivi govor i izrečene laži Milorada Dodika. Njihova šutnja nije samo moralno i ljudski neprihvatljiva, nego je i politički štetna jer na Balkanu pojedinačni šovinistički proljev vrlo lako postaje šovinistička dizenterija.
Lekcija o friziranoj i lažnoj prošlosti
Prema podacima iz gore spomenute studije Vladimira Žerjavića od 1941. do 1945. godine poginulo je i umrlo 266.600 osoba s prebivalištem na teritoriju današnje Republike Hrvatske, od čega 129.500 Srba, 103.100 Hrvata, 15.000 Roma, 10.000 Židova i 9000 ostalih. Od navedenoga broja 58.100 Hrvata pali su kao partizanski borci ili civilne žrtve ustaškoga terora, a njih 45.000 poginulo je u formacijama ustaša, domobrana i njemačkih vojnih jedinica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U vrijeme Drugoga svjetskog rata ukupno je izgubilo život 530.000 Srba, 192.000 Hrvata, 103.000 Muslimana, 57.000 Židova, 42.000 Slovenaca, 28.000 Nijemaca, 20.000 Crnogoraca, 18.000 Roma odnosno Albanaca i 19.000 ostalih, svi s prebivalištem na teritorijima koji su nakon 1945. bili u sastavu FNRJ. Od ukupnoga broja njih 237.000 poginuli su u partizanskim jedinicama, a 209.000 u kvislinškim i kolaboracionističkim postrojbama, 285.000 civilne su žrtve, a njih 216.000 ubijeno je ili umrlo u koncentracijskim logorima.
Tih nekoliko elementarnih povijesnih činjenica trebalo bi biti dovoljno da svatko razuman prestane s licitacijom žrtava iz redova vlastitoga naroda i omalovažavanjem žrtava svih drugih. Politikantsko inzistiranje na friziranoj i lažiranoj prošlosti obično završava lošijom budućnošću, a ako tu lekciju već ne žele naučiti Milorad Dodik ili Igor Peternel, bilo bi nadasve poželjno da je što prije svlada Andrej Plenković.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto Plenković i njegov ministar kukavno i skandalozno šute na odvratne Dodikove laži o NDH i partizanima
Posve je izostala reakcija hrvatske Vlade na Dodikov skandalozan govor u Donjoj Gradini
Nakon što je ponovio izmišljenu i lažnu brojku o 700.000 žrtava ustaškoga logora u Jasenovcu, Dodik je izrekao još nekoliko frapantnih, odvratnih laži prema kojima su se u Hrvatskoj 'stotinu godina oštrile sjekire da bi se 1941. počeli ubijati Srbi' te da se 'vrlo mali broj pripadnika hrvatskoga naroda nije solidarizirao sa zločinima ustaškog režima'
U nedjelju, 12. svibnja u Spomen području Donja Gradina, dijelu nekadašnjega jedinstvenog Spomen područja Jasenovac koje se nalazi na desnoj obali Save na teritoriju Bosne i Hercegovine, održana je godišnja komemoracija za žrtve najvećega ustaškog koncentracijskog logora u Drugome svjetskom ratu.
Službeni je naziv komemoracije “Dan sjećanja na žrtve ustaškoga zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, a ove godine su uz predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika u Donjoj Gradini bili i članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, predsjednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević te predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić.
Prema muzejskoj postavi Spomen područja Donja Gradina u ustaškome logoru Jasenovac stradalo je 700.000 ljudi, od čega 500.000 Srba, 40.000 Roma, 33.000 Židova te 127.000 ostalih. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača utvrdila je 1946. godine Poimeničan popis žrtava Drugoga svjetskog rata na kojem je 597.323 imena s područja bivše Jugoslavije, a sva kasnija istraživanja taj su broj povećala na ukupno milijun žrtava rata i poraća.
Skandalozan Dodikov govor
Na osnovu toga dokumenta i drugih povijesnih izvora napravljen je poimenični popis žrtava ustaškoga koncentracijskog logora Jasenovac, uključivši i logore u Bročicama, Krapju i Staroj Gradišci, na kojem se nalazi 83.145 imena žrtava, od čega 39.750 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 dijete do 14 godina starosti. Među njima najveći je broj Srba (47.267), Roma (16.173), Židova (13.116) te Hrvata (4255).
Prema daleko najrelevantnijem izračunu, onome Vladimira Žerjavića, hrvatskoga ekonomista, demografa i eksperta UN-a, objavljenome 1989. godine pod nazivom “Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugome svjetskom ratu”, od sveukupno 947.000 žrtava na području bivše Jugoslavije njih 216.000 ubijeno je ili umrlo u svim logorima zajedno, od čega 133.000 u ustaškim koncentracijskim logorima na području NDH.
Zbog čega i danas Miloradu Dodiku taj broj žrtva nije dovoljno užasan nego ga i dalje mora višestruko preuveličavati, mogu samo pretpostaviti. Nadam se da u Srbiji i Bosni i Hercegovini ipak ima dovoljan broj onih koji bi o tome trebali brinuti, a mene ipak daleko više zanima posve izostala reakcija hrvatske Vlade na Dodikov skandalozan govor u Donjoj Gradini.
Izgovorio niz odvratnih laži
Nakon što je ponovio izmišljenu i lažnu brojku o 700.000 žrtava ustaškoga logora u Jasenovcu izrekao je još nekoliko frapantnih, odvratnih laži prema kojima su se u Hrvatskoj “stotinu godina oštrile sjekire da bi se 1941. počeli ubijati Srbi” te da se “vrlo mali broj pripadnika hrvatskoga naroda nije solidarizirao sa zločinima ustaškog režima”.
Jezična konstrukcija “solidariziranje sa zločinima” pokazuje Dodikovo oskudno poznavanje srpskoga jezika, a tvrdnje o “stotinu godina pripreme” i “vrlo malome broju pripadnika” nisu izrečene zbog povijesnoga neznanja već zbog još jednoga pokušaja nametanja narativa prema kojem su svi Hrvati bili ustaše i 1941.-1945. i 1991.-1995. godine jer je to pak jedini način da svi Srbi budu samo žrtve.
Na tu prijesnu laž i gnjusnu uvredu koja implicira da je hrvatski narod kolektivno kriv za ustaške zločine reagirao je odmjerenim priopćenjem predsjednik Republike Zoran Milanović dok su Banski dvori i Zrinjevac sve kukavički odšutjeli. Razlog za njihovu šutnju ponajviše je dvoličan i licemjeran odnos HDZ-a prema hrvatskom i jugoslavenskom antifašističkom pokretu u Drugom svjetskom ratu.
Peternel se zapravo slaže s Dodikom
Svaki suvisli odgovor Miloradu Dodiku morao bi uključivati i povijesne činjenice o broju Hrvata koji su se borili u jedinicama NOV-a ili su izgubili život u borbi s nacističkom i fašističkom vojnom silom i njihovim ovdašnjim saveznicima. Takve pak podatke šefovi HDZ-a i inače jako teško iznose u javnosti, a trenutna je situacija za bivšega i budućega premijera Andreja Plenkovića dodatno nezgodna jer je za njegovoga ključnog koalicijskog partnera Zagreb 8. svibnja 1945. godine “okupiran”.
Upravo je tu riječ prije nekoliko dana upotrijebio novi šef kuba zastupnika Domovinskoga pokreta Igor Peternel što pak implicira da se navedeni gospodin zapravo slaže s tvrdnjom Milorada Dodika prema kojoj su gotovo svi Hrvati bili uz ustaški pokret. Ako je Zagreb 8. svibnja 1945. bio “okupiran”, to pak nedvosmisleno znači da je četiri prethodne godine pod ustaškom vlašću bio “slobodan”.
Što zapravo jest okupacija?
Prema Hrvatskoj enciklopediji, u međunarodnome pravu okupacija je “način stjecanja teritorija, odnosno pravno stanje koje nastaje nazočnošću i vladavinom stranih vojnih snaga na području pod suverenošću druge države. […] Ratna okupacija stanje je nakon stvarnoga vojnog zauzeća tuđega državnog područja tijekom rata. Očituje se u učvršćenoj nazočnosti neprijateljskih vojnih snaga na tome području. Istodobno je vlastima teritorijalne države, pogotovo najvišima, onemogućeno obnašanje dužnosti.
Za ratnu je okupaciju nužno potrebno da se okupirano područje nalazi nesumnjivo u vlasti okupatora te da on svoju vlast i provodi”. Mogu samo zaključiti da su Igor Peternel i Milorad Dodik, svaki zbog svojih razloga, upravo dirljivo suglasni u interpretaciji slobode i okupacije u vrijeme Drugoga svjetskog rata na području NDH.
Premijer Andrej Plenković i njegov ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman bili su obavezni reagirati na uvredljivi govor i izrečene laži Milorada Dodika. Njihova šutnja nije samo moralno i ljudski neprihvatljiva, nego je i politički štetna jer na Balkanu pojedinačni šovinistički proljev vrlo lako postaje šovinistička dizenterija.
Lekcija o friziranoj i lažnoj prošlosti
Prema podacima iz gore spomenute studije Vladimira Žerjavića od 1941. do 1945. godine poginulo je i umrlo 266.600 osoba s prebivalištem na teritoriju današnje Republike Hrvatske, od čega 129.500 Srba, 103.100 Hrvata, 15.000 Roma, 10.000 Židova i 9000 ostalih. Od navedenoga broja 58.100 Hrvata pali su kao partizanski borci ili civilne žrtve ustaškoga terora, a njih 45.000 poginulo je u formacijama ustaša, domobrana i njemačkih vojnih jedinica.
U vrijeme Drugoga svjetskog rata ukupno je izgubilo život 530.000 Srba, 192.000 Hrvata, 103.000 Muslimana, 57.000 Židova, 42.000 Slovenaca, 28.000 Nijemaca, 20.000 Crnogoraca, 18.000 Roma odnosno Albanaca i 19.000 ostalih, svi s prebivalištem na teritorijima koji su nakon 1945. bili u sastavu FNRJ. Od ukupnoga broja njih 237.000 poginuli su u partizanskim jedinicama, a 209.000 u kvislinškim i kolaboracionističkim postrojbama, 285.000 civilne su žrtve, a njih 216.000 ubijeno je ili umrlo u koncentracijskim logorima.
Tih nekoliko elementarnih povijesnih činjenica trebalo bi biti dovoljno da svatko razuman prestane s licitacijom žrtava iz redova vlastitoga naroda i omalovažavanjem žrtava svih drugih. Politikantsko inzistiranje na friziranoj i lažiranoj prošlosti obično završava lošijom budućnošću, a ako tu lekciju već ne žele naučiti Milorad Dodik ili Igor Peternel, bilo bi nadasve poželjno da je što prije svlada Andrej Plenković.