Kina radikalno mijenja gospodarski model i svaki potez može imati dalekosežne posljedice za svijet

Prvi petogodišnji plan Komunističke partije usvojen je 1953., ali tek 80tih s reformama Deng Xiaopinga Kina započinje gospodarski rast bez presedana. Od 1982. do 2012. kineski BDP prosječno je rastao nevjerojatnih 9,9 posto. U tom je razdoblju 500 milijuna građana izišlo iz siromaštva, a Kina je postala drugo najveće gospodarstvo na svijetu.

Radikalni zaokret zbog svjetske krize 2008.

Gospodarski rast Kine počivao je na izvozu i proizvodnji industrijskih proizvoda, kao svjetski lider u te su dvije aktivnosti rasli sve do 2008. Prvi problemi počeli su sa svjetskom financijskom krizom i Velikom recesijom koja je značajno smanjila potrošnju na globalnim tržištima, a s time i potražnju za kineskim proizvodima. Kako bi održala zavidne stope rasta, Kina je pokrenula velike infrastrukturne projekte i stimulirala domaću potrošnju svoje nove srednje klase.

Svjetska banka je s Institutom za istraživanje i razvoj prije dvije godine objavila opsežnu studiju naslovljenu China 2030.- Building a Modern, Harmonious and Creative Society. Bio je to dokument kojim je Kina svijetu objavila svoje ciljeve i strategiju razvoja do 2030.

Na više od 400 stranica detaljno je opisano kako će Kina do kraja ovog desetljeća ponovno postati najveće gospodarstvo na svijetu. Izbjegavajući middle-income gap, postat će društvo visokog dohotka. Prosječni rast BDP-a od 2011. do 2015. projiciran je na 8,5 posto, a od 2026. do 2030. na pet posto. Prosječni rast BDP-a u svih 20 godina trebao je biti sedam posto. Novi nositelji razvoja postali su domaća potrošnja i usluge, čiji je udjel u BDP-u trebao dostići prosjeke razvijenih država. Kina je na takav radikalan zaokret bila prisiljena zbog niza razloga.

Utjecaj politike jednog djeteta i urbanizacije

Politika jednog djeteta dovela je do tolikog starenja populacije da bi broj stanovnika 2030. bio jedva 3,5 posto veći nego danas. To bi značilo da više nema snažnog priljeva nove radne snage i da će konkurentnost kineskih tvornica nastaviti padati zbog povećanja troškova rada.

Drugi razlog je bila činjenica da pola kineskog stanovništva danas živi u gradovima. Posljedica je enormni rast zagađenja okoliša koji urušava kvalitetu života i zdravlje građana. Rast kupovne moći i brojnost srednje klase zahtijevaju sve više energenata. Postaje neodrživo istodobno graditi i razvijati nove proizvođačke kapacitete.

Zadržavanje jednostavnih proizvodnji postaje teret, jer će Kina do 2020. imati 200 milijuna fakultetski obrazovanih građana. Kineski narodni kongres stoga je 14.ožujka 2011. usvojio novi, Dvanaesti plan petogodišnjeg razvoja, u nekim dijelovima identičan studiji China 2030.

Novi stil vladanja dolazi s Xi Jinpingom

Na čelo republike i Komunističke partije u studenom 2012. došao je Xi Jinping, koji je stilom vladanja od prvoga dana pokazao želju za daleko većom osobnom vlašću od svoga prethodnika Hu Jintaoa. Premijer Li Keqiang, doktor ekonomskih znanosti, gurnut je u sjenu, a Xi na sebe preuzima i odluke iz nadležnosti vlade. Usto nastoji povećati disciplinu u Partiji, jača kontrolu interneta i medija, a borba protiv korupcije vodi se drastičnim metodama. U ekonomskoj politici Xi nastoji omogućiti tržišno formiranje kamatnih stopa i tečaja yuana.

Sjedinjene Države i Europska unija kao glavni trgovački partneri, od početka 2000-ih traže da Kina dopusti slobodno formiranje tečaja yuana. Skupina američkih kongresmena godinama je optužuje da umjetnim zadržavanjem niskog tečaja poskupljuje uvoz na svoje tržište i krade radna mjesta američkom gospodarstvu.

Kina je još 2006. odustala od fiksnog tečaja od 8,1 yuana za američki dolar i dopustila njegovo kontrolirano jačanje. Uz određene prekide, yuan je jačao sve do 2014. kad je dosegao rekordnu vrijednost od 6,05 u odnosu na dolar. Kineski izvoz postao je manje konkurentan, posebno u segmentu jednostavnijih proizvoda, ali je brzorastuća kineska srednja klasa mogla kupovati puno više uvozne robe. Kina je tako postala glavno tržište za niz europskih i američkih robnih marki i s MMF-om počela pregovarati o uvrštenju yuana među službene rezervne valute u kojima se obračunavaju Specijalna prava vučenja.

Kako su rasle planine toksičnih kredita

Kada je 2008. Velika recesija poharala ključna kineska izvozna tržišta, država je otpočela kreditnu ekspanziju neviđenih razmjera. Izgradnja infrastrukturnih projekata, tvornica, uredskih zgrada, trgovačkih centara i stanova te osobna potrošnja građana financirani su kreditima državnih i privatnih banaka.

Poticanje domaće potražnje kreditiranjem

Prema podacima McKinsey Global Instituta, ukupna razina kredita do 2014. dosegla je nezamislivih 28 bilijuna dolara ili 282 posto BDP-a. Kako su lokalne vlasti zbog ambicija političara često premašivale kreditna ograničenja koja je nametala središnja vlast, dio kredita nisu ni iskazivale u bilancama pa nema pouzdane procjene nenaplativih kreditnih plasmana.

Nekontrolirana kreditna ekspanzija i udjeli toksičnih kredita do 2013. su postali veliki teret za kinesku vladu i središnju banku. Istodobno, rast novčanih viškova srednje i više klase u 15 je godina stvorio balon na tržištu nekretnina, a rast depozita u bankama stvorio je kreditni balon.

Ministarstvo financija tada je napravilo plan koji je premijer Li predao na odobrenje politbirou Partije. Plan je naizgled trebao omogućiti ispuhivanje obaju balona s minimalnim negativnim posljedicama. Predviđao je preusmjeravanje novčanih viškova na tržište kapitala, na veću šangajsku burzu i manju burzu u Shenzenu.

Kako je Partija povećala balon nastojeći ga smanjiti

Partija je, naravno, koristeći utjecaj i medije, bila spremna učiniti što god treba da plan uspije. Odlučeno je da će državne kompanije poticati na izdavanje dionica u koje će ulagati državni i mirovinski fondovi, brokerske kuće od državnih će banaka dobiti dovoljno kredita da klijentima omoguće kupovanje dionica i drugih vrijednosnih papira uz atraktivan “margin” (kupnja do limita nekoliko puta većeg od iznosa na računu klijenta), a mediji će objašnjavati građanima zašto je ulaganje u dionice najbolji način štednje.

Pod utjecajem skeptika iz Narodne banke Kine i regulatornog tijela tržišta kapitala, neki članovi politbiroa posumnjali su u tu naizgled win-win opciju, poučeni poviješću burzovnih mjehura u proteklih 200 godina. Presudio je, međutim, Xi Jinping i plan se počeo provoditi. Shanghai Stock Exchange Composite Indeks je od lipnja 2014. do 8. lipnja 2015. porastao s 2026 na 5166 bodova, za čak 155 posto. Otvaralo se i do milijun brokerskih računa tjedno, imalo ih je 90 milijuna građana, više nego što ih je u Partiji. Brokerske kuće klijentima su odobrile 358 milijardi dolara “margin” kredita, sve je izgledalo sjajno.

Struktura financijskog sustava u usporedbi s 2009.

Mediji su bili puni uspješnih ulagačkih priča, a broj novopečenih milijunaša je svakodnevno rastao. Taj šušur nije zanimao 170 milijuna Kineza koji i dalje zarađuju manje od dva dolara dnevno.

Strani ulagači brzo su vidjeli priliku i počeli pronalaziti načine za izravno i neizravno ulaganje u kineske dionice. Međunarodni proizvođači luksuznih brendova za “nouveau riche” klasu dobili su priliku desetljeća. Mjesečni i kvartalni ekonomski pokazatelji, međutim, nisu podržavali tu ružičastu sliku. Iako nepouzdani, izvještaji o rastu kineskoga gospodarstva, industrijske proizvodnje i izvoza bili su slabiji od planiranih. Kao najveći svjetski proizvođač, Kina je i najveći uvoznik niza sirovina i minerala. Smanjenje potražnje iz mjeseca u mjesec rušilo je cijene nafte, bakra i željezne rudače do najnižih razina u više godina. Sve je ukazivalo na to da kineska proizvodnja stagnira, a rast BDP-a se temelji isključivo na rastu usluga i domaće potrošnje.

Povlačenje stranih investitora

Ekonomski i financijski analitičari počeli su upozoravati na divergenciju Bloomberg Commodity Indexa koji obuhvaća 22 sirovine i ostalih dioničkih indeksa, ne samo kineskog. Kako kinesko gospodarstvo nije raslo planiranom stopom, kineska središnja banka počela je snižavati osnovne godišnje kamatne stope. Dok su ostale središnje banke 2012. kamate držale jedva iznad nule, kineska je bila na šest posto. Dio ulagača u kineske dionice snižavanje kamata protumačio je kao znak posustajanja ekonomije i zaključili su da im je vrijeme da unovče profit. Kad su u lipnju objavljeni podaci o izvlačenju stranog kapitala iz Kine, počela je panika.

U tri tjedna indeks Šangajske burze izgubio je 35 posto vrijednosti, a kako je velik dio dionica bio kupljen “margin” kreditima, rasprodaja je postala prisilna. Regulator i središnja banka rješenje su najprije potražili u oprobanim receptima. Narodna banka Kine još je dva puta spustila kamatnu stopu, ali kako je to radila i kad je tržište neobuzdano raslo, nije bilo efekta.

Vlada je politbirou predložila neortodoksne mjere: da se državnim tvrtkama i fondovima zabrani prodaja dionica i naredi da ih kupuju. Državna agencija dobila je dodatne 483 milijarde dolara za kupnju dionica. Policija je otvorila istrage o “short sellingu”. Privatne i državne brokerske kuće dobile su nalog da 15 posto imovine ulože u ETF izdanja. Mediji su pokrenuli kampanju protiv tržišnih manipulatora. Vrijednosti dionica nastavile su padati. Središnja banka 11. kolovoza je devalvirala yuan. Potez je iznenadio svijet, ali je imao učinak gašenja požara benzinom. U srijedu 26. kolovoza indeks Šangajske burze pao je ispod 3000 bodova, najniže ove godine i ispod izuzetno važne psihološke granice.

 

Kinesko vodstvo gubi povjerenje svjetskih tržišta

U tom padu nestalo je osam bilijuna dolara tržišne vrijednosti dionica, to je 80 posto godišnjeg BDP-a Kine. Još opasnije, donositelji odluka izgubili su povjerenje ulagača. Nepodijeljeno mišljenje svih koji prate ove procese je da kineske vlasti stalno kasne s odlukama i dodatno zbunjuju tržište stvarajući atmosferu roller coastera. Razlog je način donošenja odluka. U središnjoj banci i uredu regulatora tržišta sjede financijski znalci u srednjim 30-ima, s premalo iskustva iz kriznih situacija. Oni predlažu odluke i mjere ministru financija, on odlazi premijeru, a premijer onda traži odluku politbiroa. Pet stupnjeva odlučivanja možda je dovoljno brzo kad nema nervoze, ali sada je neoprostivo sporo.

SAD je ostao uporište svjetskog rasta (uvjetno)

Svijet danas ima četiri geografska uporišta razvoja – SAD, EU, Kinu i države koje su veliki izvoznici nafte i ostalih minerala. Trenutno su zbog povijesno niskih cijena izvoznici sirovina izloženi recesiji i velikim proračunskim deficitima. EU ustraje u pokušaju bez presedana da zajedničko tržište s 28 fiskalnih vlasti stavi pod jednu monetarnu. Kinesko gospodarstvo bilo je motor oporavka svijeta od Velike recesije 2009. Kina je sad dovela u pitanje svoj plan djelomične preobrazbe iz proizvodno-izvoznoga u gospodarstvo usluga i domaće prozvodnje. Pad vrijednosti indeksa u Šangaju i Shenzenu uzdrmao je svjetske burze. Dio njih već je bio u silaznom trendu, neke u korekciji, neke u “bear marketu”.

Ostao je samo SAD. U rujnu se tamo očekivala odluka Feda o povećanju kamata koje od siječnja 2008. stoje na 0,25 posto. Fed bi time pokazao snagu američkoga gospodarstva i sebi omogućio obnovu alata za borbu protiv budućih kriza i recesija. To više nije izgledno prije kraja godine. SAD kao uporište svjetskog rasta ne može ni kratkoročno biti uspješan ako kineske vlasti brzo ne pošalju nedvosmislenu poruku o tome kako misle riješiti proturječnosti svog modela.

Prije 200 godina kad je zadnji put bila najveće svjetsko gospodarstvo, Kina nije bila odgovorna svijetu. Sada jest. Većina građana tada nije ni znala za Carstvo sredine, ali u današnjem isprepletenom svijetu i mali posrtaj jednog od ključnih globalnih igrača može izazvati pretjeranu paniku ostalih. Transparentnost u odlučivanju i predvidljivost odluka oduvijek su slaba točka kineskog upravljanja i svijet sigurno neće biti bolji ako njegov budući lider ne promijeni loše navike.

Pouzdanost i vjerodostojnost statističkih podataka neupitna su vrijednost liberalnoga kapitalizma. Svijet koji reagira na promjenu decimale u statistici o trendu BDP-a prihvaća kao normalno da Kina objavi službenu stopu rasta od sedam posto iako sve upućuje na to da je ona dvostruko manja, jer je ovisan o kineskom tržištu i strahuje što će biti s njegovim profitima ako stvari krenu loše. Kina je očigledno na raskrižju. Ali ostatak svijeta u strahu od nepoznatog tu činjenicu radije ignorira, ostavljajući Komunističkoj partiji Kine da brani uspješnost liberalnoga kapitalizma.

---

Autor je nekadašnji ministar gospodarstva Republike Hrvatske i dugogodišnji poduzetnik s poslovnim iskustvom u Kini. Članak je objavljen u tjedniku Telegram 29. kolovoza 2015.