Najveći svjetski izvoznici nisu uspjeli umjetno napuhati vrijednost nafte, cijena do daljnjeg ostaje niska
Kako su, u dva mjeseca, propale dvije OPEC-ove inicijative
Bez obzira što je svjetsko tržite prenatrpano naftom, zbog čega su cijene za proizvođače neizdrživo niske, Organizacija izvoznika nafte OPEC, ni u drugom pokušaju u posljednja dva mjeseca, nije uspjela donijeti zajedničku odluku o smanjivanju ili barem ograničavanju njene proizvodnje.
Time je otpala još jedna mogućnost da se smanjenjem proizvodnje nafte ispovocira njena nestašica što bi dovelo do povećanja cijena nafte i plina. To istodobno znači da iznimno niske cijene ostaju na snazi do daljnjega. Iranskom ministru nafte Bijanu Zangenehu bilo je potrebno samo nekoliko sati da na summitu u Beču razbije sve nade i iluzije Saudijske Arabije, Rusije, SAD-a te većine od 14 članica OPEC-a, moćne organizacije izvoznika nafte, kako će dogovoriti smanjenje proizvodnje te tako omogućiti ponovni rast cijena nafte.
Miniran sporazum Rusije i Saudijske Arabije
Nakon što je u Beču, a u travnju u Dohi, Iran na isti način minirao sporazum Rusije i Saudijske Arabije o smanjenju proizvodnje, postalo je jasno da OPEC više ne funkcionira kao jedinstena organizacija. OPEC je kartel u kojemu su Alžir, Angola, Ekvador, Irak, Iran, Kuvajt, Libija, Nigerija, Katar, Saudijska Arabija, Ujedninjeni Arapski Emirati, Venezuela. Taj je organizacija dugo pokrivala oko 55 posto svjetske potrošnje nafte te je kao monpolist, uz pomoć SAD-a koji je bio najveći uvoznik nafte na svijetu, određivao cijenu nafte.
Danas OPEC dnevno proizvodi 31,8 milijuna barela nafte, premda potražnja ne prelazi 28,5 milijuna tona. Katarski ministar energije Mohammed al-Sada, izjavio je kako je na summitu u Beču zaključeno da tržište nafte u osnovi radi normalno: nema, stoga, potrebe za pritiskom na države članice OPEC-a da adimistrativno određuje potrebe tržišta ili ograničavaju njegovu nesmetanu opskrbu.
Nakon te odluke OPEC-a, cijena nafte dosegnula je oko 49 dolara po barelu, što je najviše u posljednje doba. No, ta cijena nije rezultat neke osmišljene strategije najvećih proizvođača nafte, nego je do nje došlo isključivo zbog problema u opskrbi naftom zbog šumskih požara u Kanadi te političkim nesigurnostima i sukobima u Nigeriji i Venezueli. Iran je, suglasni su stručnjaci i politički analitičari, glavni uzrok takvog razdora među proizvođačima nafte.
Iranske nagomilane zalihe nafte
Nakon što su SAD ukinule sankcije protiv te zemlje, jer je pristao staviti pod međunarodnu kontrolu razvoj svoje atomske energije, Teheran je dobio zeleno svjetlo da se pojavi i na svjetskom tržištu nafte. Zbog sankcija i zabrane izvoza, Iran je na svojim skladištima godinama nagomilao tisuće tona rezervi nafte, pa sada njima može diktirati odnose na tržišu.
Zbog toga je Teheran jasno dao do znanja da se više ni jedna odluka, koja će se odnositi na energetsku politiku u svijetu, neće moći donositi bez njegove suglasnosti. Istodobno iranski ministar nafte Bijan Zanganeh objasnio je ponovno da veliki proizvođači nafte moraju uvažiti stajališta Teherana kojemu zamrzavanje proizvodnje ne koristi jer godinama nije mogao izvoziti naftu.
Stoga ne čudi da je Iran izazvao pravu pomutnju na tržištu nafte. Naime, Teheran je prije uvođenja sankcija proizvodio više od 4 milijuna barela dnevno. Nakon uvođenja sankcija smanjio je proizvodnju na 2,7 milijuna barela, a sada njegova proizvodnja prelazi 3,8 milijuna barela dnevno. S tim da će vrlo brzo proizvoditi i više od 4 milijuna barela dnevno. OPEC pak proizvodi oko 32 milijuna barela dnevno, neznatno više nego prije 40 godina.
Ključna uloga u kreiranju energetske politike
Zbog visoke cijene nafte, proizvodnje energije iz alternativnih izvora, novih proizvođača, ali i klimatskih promjena zbog čega su zime puno blaže nego prije pa se troši puno manje energije, potražnja za naftom zapravo već dugo stagnira. Sve to izazvalo je još i pad cijena nafte što je teško pogodilo budžete svih izvoznica nafte. Dodatni udarac naftnoj industriji zadali su zaključci konferencije o smanjenju zagađenja okoliša u Parizu, koji će nanijeti novi, teški udarac naftnoj industriji.
Upravo zbog golemih količina nafte kojima svakodnevno zatrpava tržište, Iran i njegov ministar Bijan Zangeneh odlučili su preuzeti jednu od ključnih uloga u kreiranju energetske politike u svijetu. S tim da se Iran nije vratio samo na velika vrata na tržište nafte, on se jednako tako spektakularno potvrđuje kao iznimno važan svjetski ekonomski čimbenik.
O tomu ponajbolje svjedoče svakodnevni posjeti toj zemlji najviših svjetskih političkih i gospodarskih izaslanstava: Iran, naime, postaje pravi eldorado za svjetske ulagače, izvoznike, uvoznike…. Iran je, zatrpavajući tržište novim milijunima barela nafte dnevno, potpuno blokirao utjecaj OPEC-a, Rusije i SAD-a na samostalno određivanje cijena i vođenje energetske politike u svijetu. Strategija Irana je pri tomu potpuno jasna: nižim cijenama nafte želi podstaći njenu potrošnju, a to je u potpunoj suprotnosti s politikom OPEC-a i većine ostalih velikih proizvođača nafte.
Kaos na tržištu devedesetih
Ministar Zangeneh za kojega svi tvrde da će uskoro postati najmoćniji čovjek naftnog biznisa u svijetu, pojavljuje se na međunarodnoj sceni po drugi puta. Zanganeh je već bio iranski ministar nafte, od 1997. do 2005., i stekao je reputaciju opasnog pregovarača koji uvijek hoda po ivici noža. Posebno je bio težak pregovarač za Saudijsku Arabiju koju je krajem devedesetih godina dotukao napravivši kaos na tržištu pa se cijena barela nafte obrušila na samo 10 dolara.
Na kraju je s legendarnim saudijskim ministrom Naimijem ipak postigao dogovor koji je omogućio kasnije da cijena nafte poraste i do 150 dolara. Zangeneh je ponovno imenovan za iranskog ministra nafte 2013. kada je u Teheranu zaključeno da se moraju obuzdati političke i ekonomske ambicije Saudijske Arabije. Saudijska Arabija doživljava se u Iranu kao najveći konkurent na dva iznimno važna polja: političkom i naftno-ekonomskom.
Stoga Teheran nastoji najprije umanjiti moć Rijada koji je do sada bio neprikosnoveni lider OPEC-a. Da bi u tomu uspio mora iz temelja promijeniti odnose snaga među velikim proizvođačima te ne smije dopustiti da Rijad zbog svojih interesa, potkopava ekonomski i politički utjecaj Teherana. A to zaista stalno i pokušava. Kada je postalo jasno da će Washington ukinuti sankcije Teheranu, u Rijadu je odlučeno da se podupre drastično smanjenje cijena nafte kako bi obeshrabrio ulazak Irana na svjetsko tržište nafte.
Kako je Iran zblenuo Saudijsku Arabiju
U Rijadu su, naime, procijenili da Iranu, ako želi uravnotežiti državni proračun, treba cijena od 143 dolara po barelu te da ispod te cijene neće htjeti ići. Međutim Iran je potpuno zblenuo Saudijsku Arabiju ne samo prihvaćanjem niskih cijena, nego i nastojanjem da se one što više smanje. Politički analitičari tvrde da je Teheran to učinio namjerno kako bi ekonomski slomio Rijad kojemu su su se niske cijene za koje se zalagao obile o glavu pa je zapao u dramatične financijske probleme.
Utjecaj Zangeneha dodatno je pojačan nakon što je Saudijska Arabija objavila da će smanjiti svoju ovisnost o izvozu nafte te je zbog toga smijenila svog dugogodišnjeg ministra nafte, super moćnog Ali al-Naimija. Na njegovo mjesto postavljen je Khaild Al-Falih, princ iz drugog reda kraljevih nasljednika. On je dugo godina vodio Saudi Arabian Oil Co. ili Armaco, najveću naftnu kompaniju na svijetu.
Zašto su propali važni dogovori u Beču i Dohi
Zangenehu je tako postao sada najiskusniji ministar energetike na svijetu, rekao je John Hall, predsjednik britanske konzultantske agencije Alfa Energy te zaključio kako će on učiniti sve da izvuče maksimum iz svih pregovora. U Teheranu se nadaju da će se ograničavanjem ekonomske moći Rijada kao najvećeg svjetskog proizvođača nafte, smanjiti njegov utjecaj na Srednjem Istoku.
Nadmetanje Irana i Saudijske Arabije za jačanjem političkog utjecaja na Srednjem Istoku, koje se najviše očituje njihovoj izravnoj vojnoj konfrontciji u Jemenu, Siriji i Iraku, još su više razbuktale rata cijenama nafte na svjetskom tržištu. Politički sukobi između Teherana i Rijada, suglasni su politički analitičari, glavni su razlog propasti dogovora u Dohi i Beču koji su trebali rezultirati povećanjem cijena nafte.