Pandorini dokumenti razotkrili moćnike koji skrivaju bilijune. No, kako zapravo funkcionira pranje novca?
Međunarodna literatura o sprječavanju pranja novca, kao i hrvatske porezne vlasti, prepoznaju tri faze u procesu pranja novca
Pranje novca globalni je fenomen na koji je ponovno podsjetila objava tzv. Pandorinih dokumenata, na temelju kojih je Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara objavio niz priča u kojima se otkriva kako se imovina vrijedna bilijune dolara skriva u off shore kompanijama diljem svijeta.
Pranje novca zapravo je izvršavanje više transakcija kojima se želi prikriti pravi izvor novca ili neke druge imovine, koja je nelegalno stečena – bilo da se radi o trgovini drogom, ljudima, utaji poreza, primanju mita ili bilo kojoj drugo nelegalnoj aktivnosti – kako bi se u konačnici, taj novac prikazao kao legalan, odnosno zakonito stečen. Tako, počinitelji kriminalnih djela, naravno, izbjegavaju kazneni progon i oduzimanje nelegalno stečenog novca.
Tehnike koje se koriste za pranje novca mogu biti vrlo sofisticirane, a s novim tehnikama plaćanja, novim financijskim instrumentima razvijaju se i nove tehnike prikrivanja pravog izvora novca. Primjer za to su kriptovalute koje su se našle na udaru u mnogim državama svijeta , između ostalog, upravo i zbog toga što vlasti smatraju da se mogu koristiti za prikrivanje nelegalno stečenog novca.
Tri faze u ciklusu pranja novca
Međunarodna literatura o sprječavanju pranja novca, kao i hrvatske porezne vlasti, prepoznaju tri faze u procesu pranja novca.
Prva faza je “polaganje”, odnosno trenutak ubacivanja prljavog novca u financijski sustav. U toj fazi se novac, različitim tehnikama i metodama odvaja i udaljava od pravog, nezakonitog izvora. No, u ovoj fazi ih je i najlakše otkriti jer nelegalno stečeni novac po prvi puta ulazi u legalni financijski sustav.
Druga faza naziva se “preslojavanje”. U ovoj fazi nelegalno stečeni novac kruži kroz financijske sustave, s jednog računa na drugi, iz jedne države u drugu, iz jednog oblika imovine u drugi – na primjer, iz gotovine u nekretnine. Uglavnom, u ovoj fazi se složenim transakcijama želi zamesti trag i prikriti pravi izvor prljavog novca.
U trećoj fazi, tzv. fazi integracije završava ciklus pranja novca. U njoj se, ako je novac stečen kriminalnim aktivnostima uspješno ušao u financijske tokove, i nu fazi preslojavanja udaljen od svog izvora, on se ponovno integrira u legalne financijske tokove.
Oprani novac kriminalcima daje veliku moć
Perači novca koriste, ili bolje rečeno, zloupotrebljavaju, prednosti globalizacije i tehnološkog napretka, kako bi nezakonito stečen novac transferirali iz jedne države u drugu i koriste poduzeća – fiktivna ili stvarna – kako bi prikrili izvor i pravo vlasništvo nelegalno stečenog novca.
Pranje novca, osim što ugrožava stabilnost financijskog sustava, ima i velike ekonomske i socijalne posljedice, jer novac stečen kriminalnim aktivnostima daje veliku moć nad ekonomijama nekih zemalja što onemogućuje zdravi razvoj ekonomije, jer je kriminalcima jedini cilj zaštita njihove imovine. Zvuči poznato.
Pranje novca može biti vrlo sofisticirano – i komplicirano – ali ima i jednostavnih metoda. Na primjer, kod pranja novca s ciljem utaje poreza, nerijetko se koristi izdavanje (lažnih) računa, koji se onda plaćaju iako usluge na koje se račun odnosi, u stvarnosti nisu nikada izvršene.
Jednostavan primjer pranja novca i utaje poreza
To funkcionira na sljedeći način. Strano poduzeće registrirano u nekoj off shore zoni ispostavlja račun za nekakve (nepostojeće) usluge hrvatskom poduzeću. Hrvatsko poduzeće plaća račun na bankovni račun off shore tvrtke otvoren u nekoj susjednoj državi (npr. BiH). Taj račun evidentira se kao trošak u hrvatskom poduzeću, čime se, naravno, umanjuje porez koji bi inače trebala platiti.
Vlasnik oba poduzeća je ista osoba, koja onda taj novac plaćen u inozemstvu, podiže s računa u susjednoj državi i fizički unosi u zemlju. Rezultat je da je novac izvučen iz hrvatskog poduzeća, umanjen je porez koji bi to poduzeće trebalo platiti, novac je ponovno unesen u zemlju i može se koristiti za ulaganja.
Neke od karakteristika off shore poduzeća, osim po jurisdikciji u kojoj se nalaze, su da nema zaposlenike u zemlji u kojoj su registrirane, već funkcioniraju putem opunomoćenika, agenta, koji za poduzeće obavlja registraciju, daje mu adresu, usluge povrata pošte i sl. Jasno da takvo poduzeće ni ne može obavljati stvarnu djelatnost u zemlji u kojoj je registrirano. Također, off shore tvrtke često imaju nerezidentne račune u drugim zemljama, upravo radi podizanja gotovine, kao što smo spomenuli u opisanom primjeru.