Direktorica Facebooka napisala je divan esej o tuzi i životu nakon smrti supruga

Danas završava šelošim za moga supruga, prvih 30 dana od njegova pogreba. Židovska vjera poziva na period intenzivnog žaljenja koji je poznat kao šiva i traje sedam dana nakon pogreba voljene osobe. Nakon šive, većina normalnih aktivnosti može se nastaviti, ali tek kraj šelošima obilježava i završetak žaljenja za suprugom.

Moj prijatelj iz djetinjstva koji je sada rabin, nedavno mi je rekao najsnažniju kratku molitvu koju je ikad pročitao: “Ne daj da umrem dok sam još živa.” Prije nego što sam izgubila Davea, tu molitvu ne bih razumjela. Sad razumijem.

Mislim da čovjek suočen s tragedijom ima izbor. Možete se predati ništavilu, praznini koja vam ispunjava srce, pluća, ne da vam da mislite, ne da vam da dišete. Ili možete pokušati pronaći smisao u tome. U zadnjih 30 dana mnoge sam trenutke provela u tom ništavilu. I znam da će praznina proždirati mnoge u budućnosti.

Ali kad mogu, biram život i smisao.

Zato ovo i pišem: da obilježim kraj šelošima i vratim drugima nešto od onoga što su mi dali. Žalovanje je duboko osobno iskustvo, izvukla me hrabrost onih koji su sa mnom dijelili svoja iskustva. Srce su mi otvorili moji najbliži prijatelji. Potpuni stranci javno su sa mnom podijelili svoju mudrost i savjete. Sada ja dijelim ono što sam naučila, u nadi da ću pomoći nekom drugom. U nadi da ću u ovoj tragediji možda naći smisla.

U ovih 30 dana proživjela sam 30 godina. Trideset godina sam tužnija. Osjećam kao da sam 30 godina mudrija.

Puno bolje razumijem što znači biti majka, u agoniji koju osjećam kad mi djeca vrište i plaču, i u povezanosti moje majke s mojom boli. Ona je pokušala ispuniti prazan prostor u mom krevetu, svaku me noć držala dok sam plakala. Borila se susprežući svoje suze da napravi mjesta za moje.

Objasnila mi je da je moja tuga moja i moje djece, i razumjela sam je zbog boli u njezinim očima. Naučila sam da nikad nisam znala što reći ljudima kojima treba pomoć. Mislim da sam sve to prije krivo shvaćala; pokušavala sam uvjeriti ljude da će biti bolje, misleći da ću ih najbolje utješiti nadom. Jedan moj prijatelj koji ima rak u terminalnoj fazi rekao mi je da mu je najgore kad mu govore “bit će bolje”. Kaže da mu glas u glavi završti “kako ti znaš da će biti bolje?” Zar ne shvaćaš da ću umrijeti? U proteklih mjesec dana shvatila sam što me htio naučiti.

Pravo suosjećanje ponekad nije uvjeravati nekoga da će biti bolje već priznati da neće. Kad mi ljudi kažu “bit ćete ti i djeca opet sretni” srce mi kaže da hoću, ali znam da nikad više neću osjetiti čistu radost. Kad mi kažu “naviknut ćeš se, ali nikad više neće biti kao što je bilo”, to me više tješi jer znam da govore istinu. Bolje je čovjeka pitati “kako si danas” nego “kako si”, iako je i ovo uvijek u najboljoj namjeri. Kad me pitaju kako sam, moram se suzdržavati da ne vrisnem “muž mi je umro prije mjesec dana, šta misliš kako sam?” Kad čujem “kako si danas?”, shvatim da osoba zna da je najbolje što sad mogu živjeti dan po dan.

Naučila sam neke važne i praktične stvari. Iako znamo da je Dave umro u trenu, to nisam znala dok smo se vozili u kolima hitne pomoći. Put u bolnicu bio je nepodnošljivo spor. Još mrzim svaki auto koji nam se nije sklonio s puta, svaku osobu kojoj je bilo važnije stići nekud par minuta ranije nego nama osloboditi put. Primijetila sam da se ljudi ne miču kolima hitne u mnogim zemljama i gradovima. Ajmo se svi micati. Možda o tome ovisi život nečijeg partnera ili djeteta.

Naučila sam kako sve može najednom postati sporedno – možda sve i jest. Da ti se svako tlo na kojem stojiš može izmaknuti ispod nogu bez ikakva upozorenja. U zadnjih 30 dana čula sam previše žena koje su izgubile muževe i nakon toga još puno puta ostale bez tla pod nogama. Neke nisu imale podršku, druge su se usamljene borile s emotivnom patnjom i financijskom nesigurnošću. Krivo mi je što smo napustili te žene i njihove obitelj kad smo im najviše trebali.

Naučila sam pitati za pomoć – i koliko trebam pomoć. Dosad sam uvijek bila starija sestra, direktorica, ona koja planira i obavlja. Nisam ovo planirala i kad se dogodilo, nisam mogla ništa. Preuzeli su me moji bližnji. Oni su planirali. Oni su organizirali. Oni su mi govori gdje da sjednem i podsjećali me da pojedem nešto. Još uvijek toliko podržavaju i mene i djecu.

Naučila sam da se izdržljivost može naučiti. Adam M. Grant me naučio da su nužne tri stvari da se izdrži i da mogu raditi na sve tri. Personalizacija – razumijevanje da ništa nisam kriva. Rekao mi je da izbacim “žao mi je” iz upotrebe i da si uporno ponavljam “nisam ja kriva, nisam ja kriva”. Trajnost – podsjećanje da se neću zauvijek ovako osjećati. Bit će bolje. Sveprisutnost – ovo ne mora utjecati na svaki djelić mog života, zdravo je naučiti odvajati stvari.

Spasio me postupni povratak na posao, dao mi je priliku da opet budem prisutna i korisna. Ali brzo sam otkrila da su se i tu odnosi promijenili. Mnogi su me suradnici gledali sa strahom kad sam im prilazila. Znala sam zašto – htjeli su mi pomoći, a nisu znali kako. Nisu znali trebaju li spominjati? Trebaju li prešutjeti? Što će, dovraga, ako ga spomenem? Shvatila sam da se moram otvoriti ako želim vratiti bliskost s njima, koja mi je uvijek bila toliko važna. Na poslu sam najbližim suradnicima rekla da me iskreno pitaju što god žele i ja ću im odgovoriti. Rekla sam i da je u redu da pričaju o sebi. Jedna mi je kolegica priznala da se nedavno vozila kraj moje kuće i nije bila sigurna da li da dođe. Kolega mi je rekao da se paralizira kad sam u blizini, da ne bi rekao nešto krivo. Otvoreni razgovor otjerao je taj strah. U mom najdražem crtiću slon se javlja na telefon i kaže “ovdje slon.” Kad smo riješili slona, sve je bilo lakše.

Ima, međutim, trenutaka kad ne mogu nikoga puštati blizu. Išla sam na Dan mapa u školu, kad djeca vode roditelje kroz učionice i pokazuju im svoje radove na zidovima. Toliko me roditelja – svi tako ljubazni – gledalo i pokušavalo reći nešto utješno. Ja sam cijelo vrijeme gledala u pod da mi se pogled ne susretne ni sa čijim jer sam se bojala da ću se slomiti. Nadam se da će me razumjeti.

Naučila sam biti zahvalna. Istinski sam zahvalna za stvari koje sam prije uzimala zdravo za gotovo – poput života. Koliko god mi srce bilo slomljeno, svaki dan gledam svoju djecu i presretna sam što su živi. Cijenim svaki osmijeh, svaki zagrljaj. Ne uzimam više olako svoje dane. Kad mi je prijatelj rekao da neće slaviti rođendan jer mrzi rođendane, skoro sam se rasplakala. Rekla sam mu: “Slavi rođendan, dovraga. Sretan si što ga imaš.” Moj idući rođendan će biti depresivan do bola, ali odlučila sam ga proslaviti u srcu jače nego što sam ikad slavila.

Zaista sam zahvalna mnogima koji su mi ponudili svoje suosjećanje. Kolega mi je rekao da je njegova supruga, koju nikad nisam upoznala, godinama odgađala diplomu, a nakon ovoga se vratila na fakultet. To! Kad okolnosti dopuštaju, više nego ikad vjerujem u oslanjanje na druge koje sam toliko zagovarala. Toliko muškaraca, od onih koji su ga dobro poznavali do onih koji ga vjerojatno nikad nisu pozdravili – daju počast Daveovu životu provodeći više vremena sa svojim obiteljima.

Ne mogu iskazati koliko sam zahvalna svojoj obitelji i prijateljima koji su toliko učinili za mene i uvjerili me da će mi ostati pri ruci. U brutalnim trenucima kad me preuzme ništavilo, kad mjeseci i godine preda mnom rastegnu beskrajnu prazninu, samo me njihova lica izvlače iz izolacije i straha. Nema granica mojoj zahvalnosti koju osjećam zbog njih.

Odvela sam prijatelja na jednu od onih aktivosti koje samo tate mogu obavljati s djecom. Isplanirali smo kako će on zamjenjivati Davea u takvim stvarima, ali ja sam mu samo plakala “hoću Davea, hoću opciju A”, a on bi me zagrlio i rekao “opcija A nije dostupna. Ajmo zato rasturiti opciju B.”

Dave, uime sjećanja na tebe i podizanje naše djece onako kako zaslužuju, ja ti obećavam da ću dati sve od sebe da rasturim opciju B. Iako je šelošim završio, još oplakujem opciju A. I uvijek ću žaliti za opcijom A. Znaš kako ono Bono pjeva “There is no end to grief…and there is no end to love.” Volim te, Dave.