Imamo u obitelji dvije djevojčice u petom razredu i u različitim školama. Jedna je sad pisala neki test pa kaže da je dobila 97 od 100 posto. Pa fino, to je petica, ali ocjene u hrvatskim školama valjda više nisu dovoljne da se izmjeri koliko dijete zna nego su uvedeni još i postoci. Znači petica više nije petica kao takva, nego je bitno naginje li postotak točnih odgovora prema četvorki ili je to baš onako, sto posto, petica čvrsta kao stijena. To je sa svim ocjenama. Trojka ili jedva trojka? Reci ti meni postotak. To je potpuno bolesno, a uz to i opasno.
Koliko vidim po njima dvjema i njihovim prijateljima, đaci imaju pristup e-dnevniku i stalno zbrajaju svoje ocjene, gledaju prosjeke i bodove i računaju koliko će im se iz čega zaokružiti na kraju godine. Uspoređuju se, razgovaraju o tome, uzrujavaju se, grizu nokte. Iz povijesti imam prosjek 4,48, kaže mi mala, ne smijem do kraja godine dobiti nijednu četvorku ”jer sam gotova”. Ja nisam tako dobra iz matematike kao ona jer sam na kontrolnom iz matematike imala dvije greške, a ona samo jednu.
Pitam se što naše školstvo radi s djecom i zašto to radi. Kakva je to pedagogija?
‘Djeca u osnovnoj idu na psihoterapiju’
Ne bi djeca bila ovako opterećena ocjenama da ih se u školi ne gura u taj poremećaj. Ne bi ni roditelji. Mi našima stalno govorimo da olabave i da se ne opsjedaju ocjenama. Naravno, treba učiti, ali što ako nekad dobiju manje od petice, pa nije propao svijet. Ali badava ti je priča kad se takva nenormalna klima stvara u razredima.
S jedanaest godina nikome od nas starijih nije palo na pamet razmišljati o upisu u srednju školu, nismo imali pojma o tome, niti je to bila tema. Ali ovoj se današnjoj djeci već u petom razredu inducira da su si upropastila život ako na kraju osmog razreda zbroj ne bude pet nula. Podižemo anksiozne generacije. Djeca sama kažu da su pod stresom. Plaču ako dobiju četvorku. Čujem da neki već idu na psihoterapiju. U osnovnoj školi. Zbog škole i ocjena.
Moja frizerka uzela je na nauk jednog vrijednog i simpatičnog srednjoškolca iz kvarta, koji silno želi biti frizer. Dečko dolazi svaki dan po nekoliko sati i ona ga uči. Pitam ga nedavno kako je u frizerskoj školi. Kaže da ne zna jer ne ide u tu nego u neku drugu strukovnu. Nije mi jasno. Kako to kad ovo tako voliš? Pa, kaže, nisam imao sve petice pa me nisu primili. U frizersku školu. Što radimo?
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Ovo što sada imamo vodi u propast’
Približava se kraj školske godine i opet je sve isto kao i lani, i kao preklani, i kao uvijek. Bolesno i opasno. Roditelji osmaša su izbezumljeni jer dijete koje nije sto posto odlikaš ne može birati gdje će. Ne bi pritiskali da nije toga, ali ovako moraju. Curama i dečkima s nekoliko četvorki društvo šalje poruku da su problematični. Problematični odlikaši i potpuno propali vrlodobri. Djeca u ranom pubertetu već imaju gastritis. Ubija im se samopouzdanje. Režu se po rukama. Mrze školu umjesto da je vole. Liječnici odavno upozoravaju na porast mentalnih i emocionalnih poremećaja kod mladih, ali ih ovi ministri prosvjete ne čuju.
Mi smo nekad birali školu i s četvorkama pa i s nekom trojkom. Nitko nije histerizirao oko upisa u gimnaziju, a kamoli u strukovne škole. Nismo imali postotke. I svi smo na kraju postali zubari, neurokirurzi, lingvisti, inženjeri i što god smo željeli. Škola je bila prijateljska i normalna. Ovo što sada imamo vodi u propast. Dobit ćemo sada ministra školstva i za naredne četiri godine, izgleda ponovno Radovana Fuchsa. Hoće li se taj ikada oko ovoga zabrinuti? Ili će nastaviti sjediti u svojoj kožnoj fotelji i opet puštati da stvari idu niz vodu?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Djeca u osnovnoj idu na psihoterapiju zbog škole i ocjena. Hoće li se ministar ikada oko toga zabrinuti?
Ne bi djeca bila ovako opterećena ocjenama da ih se u školi ne gura u taj poremećaj, a ne bi ni roditelji
Približava se kraj školske godine i opet je sve isto kao i lani, i kao preklani, i kao uvijek. Bolesno i opasno. Roditelji osmaša su izbezumljeni jer dijete koje nije sto posto odlikaš ne može birati gdje će. Ne bi pritiskali da nije toga, ali ovako moraju. Curama i dečkima s nekoliko četvorki društvo šalje poruku da su problematični
Imamo u obitelji dvije djevojčice u petom razredu i u različitim školama. Jedna je sad pisala neki test pa kaže da je dobila 97 od 100 posto. Pa fino, to je petica, ali ocjene u hrvatskim školama valjda više nisu dovoljne da se izmjeri koliko dijete zna nego su uvedeni još i postoci. Znači petica više nije petica kao takva, nego je bitno naginje li postotak točnih odgovora prema četvorki ili je to baš onako, sto posto, petica čvrsta kao stijena. To je sa svim ocjenama. Trojka ili jedva trojka? Reci ti meni postotak. To je potpuno bolesno, a uz to i opasno.
Koliko vidim po njima dvjema i njihovim prijateljima, đaci imaju pristup e-dnevniku i stalno zbrajaju svoje ocjene, gledaju prosjeke i bodove i računaju koliko će im se iz čega zaokružiti na kraju godine. Uspoređuju se, razgovaraju o tome, uzrujavaju se, grizu nokte. Iz povijesti imam prosjek 4,48, kaže mi mala, ne smijem do kraja godine dobiti nijednu četvorku ”jer sam gotova”. Ja nisam tako dobra iz matematike kao ona jer sam na kontrolnom iz matematike imala dvije greške, a ona samo jednu.
Pitam se što naše školstvo radi s djecom i zašto to radi. Kakva je to pedagogija?
‘Djeca u osnovnoj idu na psihoterapiju’
Ne bi djeca bila ovako opterećena ocjenama da ih se u školi ne gura u taj poremećaj. Ne bi ni roditelji. Mi našima stalno govorimo da olabave i da se ne opsjedaju ocjenama. Naravno, treba učiti, ali što ako nekad dobiju manje od petice, pa nije propao svijet. Ali badava ti je priča kad se takva nenormalna klima stvara u razredima.
S jedanaest godina nikome od nas starijih nije palo na pamet razmišljati o upisu u srednju školu, nismo imali pojma o tome, niti je to bila tema. Ali ovoj se današnjoj djeci već u petom razredu inducira da su si upropastila život ako na kraju osmog razreda zbroj ne bude pet nula. Podižemo anksiozne generacije. Djeca sama kažu da su pod stresom. Plaču ako dobiju četvorku. Čujem da neki već idu na psihoterapiju. U osnovnoj školi. Zbog škole i ocjena.
Moja frizerka uzela je na nauk jednog vrijednog i simpatičnog srednjoškolca iz kvarta, koji silno želi biti frizer. Dečko dolazi svaki dan po nekoliko sati i ona ga uči. Pitam ga nedavno kako je u frizerskoj školi. Kaže da ne zna jer ne ide u tu nego u neku drugu strukovnu. Nije mi jasno. Kako to kad ovo tako voliš? Pa, kaže, nisam imao sve petice pa me nisu primili. U frizersku školu. Što radimo?
‘Ovo što sada imamo vodi u propast’
Približava se kraj školske godine i opet je sve isto kao i lani, i kao preklani, i kao uvijek. Bolesno i opasno. Roditelji osmaša su izbezumljeni jer dijete koje nije sto posto odlikaš ne može birati gdje će. Ne bi pritiskali da nije toga, ali ovako moraju. Curama i dečkima s nekoliko četvorki društvo šalje poruku da su problematični. Problematični odlikaši i potpuno propali vrlodobri. Djeca u ranom pubertetu već imaju gastritis. Ubija im se samopouzdanje. Režu se po rukama. Mrze školu umjesto da je vole. Liječnici odavno upozoravaju na porast mentalnih i emocionalnih poremećaja kod mladih, ali ih ovi ministri prosvjete ne čuju.
Mi smo nekad birali školu i s četvorkama pa i s nekom trojkom. Nitko nije histerizirao oko upisa u gimnaziju, a kamoli u strukovne škole. Nismo imali postotke. I svi smo na kraju postali zubari, neurokirurzi, lingvisti, inženjeri i što god smo željeli. Škola je bila prijateljska i normalna. Ovo što sada imamo vodi u propast. Dobit ćemo sada ministra školstva i za naredne četiri godine, izgleda ponovno Radovana Fuchsa. Hoće li se taj ikada oko ovoga zabrinuti? Ili će nastaviti sjediti u svojoj kožnoj fotelji i opet puštati da stvari idu niz vodu?