O tome što je u obnovi napravila Vlada, a što još nije, govorio je smireno, a na žestoka predizborna sukobljavanja između predsjednika Zorana Milanovića i HDZ-a osvrnuo se bez prevelike žuči, što je ovih dana rijetkost. Preko juhe smo rekli, vidiš, čovjek govori staloženo i bez teških riječi, može se i tako, to je dobro. No čim se čulo za Turudića, pribrani Branko Bačić zasvirao je u posve drugačije strune.
Prije nego što je policija rekla ”a” o ruci koja je pucala u Turudićev automobil, on je te metke direktno povezao s ”današnjim ozračjem političkog kaosa, verbalne destrukcije, strašne difamacije i uvreda, čije su žrtve dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice”. Svatko tko zna misliti, čuo je iz ovoga da je oružani napad na vozilo novog glavnog državnog odvjetnika oružani napad na HDZ i da je za to kriv Milanović. Takav govor je opasan i avanturistički.
Politički konkurenti kao teroristi i zločinci
No na sličan način, premda zeru opreznije, ubrzo se oglasio i premijer Plenković iz Bruxellesa. Obavijestio je javnost da je Tomu Medveda, kao ministra koji je u Vladi nadležan za sigurnost, te MUP i tajnu službu SOA zadužio da procijene je li Turudiću nakon ovoga potrebna fizička zaštita. Zatim je kazao kako tek treba utvrditi kad se, gdje i kako incident dogodio te je li on možda ”plod ovog ozračja koje se stvorilo u posljednje vrijeme”.
Dakle opet isto u malčice drugačijem pakovanju: optužujući prst samog vrha vlasti uperen u Milanovića i njegov opozicijski tabor. Ispada da je Plenkoviću i njegovim ljudima sve ovo došlo kao as na desetku da na najružniji način mogu baciti ljagu na političke konkurente i proglasiti ih teroristima i zločincima, koji ne prežu ni od najgorih opačina da bi naštetili HDZ-u.
Ne samo da je to neodgovorno i sramotno, nego to huškanje može zapaliti razornu vatru u politici i među građanima koji trebaju izaći na izbore. Jer, kao što znamo, policija ovaj slučaj tek istražuje i nitko osim počinitelja još nema pojma tko je krivac. Tako da o tome čiji je pištolj pucao u Turudićev Audi možemo u ovom trenutku razmišljati samo uz pomoć logike pri čemu je paleta mogućnosti široka i nitko u tom nabrajanju zasad ne može biti pošteđen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nikoga za ovo ne može ‘boljeti k…’
Nagađanja su uvijek klizava stvar, ali dok se ne utvrdi istina, sve sumnje ostaju u igri. Tako se može pomisliti da se Turudiću, recimo, želio osvetiti netko od njegovih sudskih klijenata iz podzemlja. Možda ga je htjela zastrašiti kakva persona s kojom je ulazio u neke dogovore i pogodbe koje se kasnije nisu realizirale. Moguće je također da je pištolj isukao kakav poremećeni osvetnik.
A kad već nabadamo, ne može se sasvim isključiti ni to da je pucačina naručena upravo s Turudićeve strane kako bi se njega prikazalo žrtvom, skrenulo pozornost s njegove posve očigledne neadekvatnosti za mjesto šefa DORH-a i neobjašnjive Plenkovićeve fiksacije da postavi baš njega ili optužilo Milanovića da je svojim javnim napadima na Radost Josipa Rimac potaknuo nekoga da pritisne okidač. Možemo tako do besvijesti jer se, u nedostatku pouzdanih informacija, razmatra sve što može biti na stolu i od toga se sada ne može pobjeći.
Zato je ključni posao pred istražiteljima koji moraju otkriti koja je sumnja na pravom tragu. A valjda se smijemo nadati da će policija u kraju odakle je Turudić rodom odraditi zadatak pošteno i profesionalno. Ali nabacivati teškim insinuacijama na političke suparnike, kao što to čine Plenković i Bačić – i to bez ikakve osnove – to je stvarno dno dna. Strah od izbornog poraza ne može biti opravdanje za prljave metode. I nikoga za ovo ne može ”boljeti k…”, kao što se na novinare obrecnuo Turudić. Jer kad se ovakve potvore serviraju građanima ravno iz Vlade, onda se moramo bojati što nas još čeka do izbornog dana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ-ovo huškanje na oporbu zbog Turudićeva propucanog Audija je opasno, neodgovorno i sramotno. Može zapaliti razornu vatru
Strah od izbornog poraza ne može biti opravdanje za prljave metode
Ispada da je Plenkoviću i njegovim ljudima sve ovo došlo kao as na desetku da na najružniji način mogu baciti ljagu na političke konkurente i proglasiti ih teroristima i zločincima, koji ne prežu ni od najgorih opačina da bi naštetili HDZ-u.
Prije nego što je došla vijest da je Ivan Turudić prijavio policiji u Virovitici da mu je s dva metka propucan privatni luksuzni Audi, slušali smo jučer ministra graditeljstva i potpredsjednika Vlade Branka Bačića. Na četvrtu godišnjicu zagrebačkog potresa ministar je obilazio mjesta na kojima se popravljaju postradali objekti.
O tome što je u obnovi napravila Vlada, a što još nije, govorio je smireno, a na žestoka predizborna sukobljavanja između predsjednika Zorana Milanovića i HDZ-a osvrnuo se bez prevelike žuči, što je ovih dana rijetkost. Preko juhe smo rekli, vidiš, čovjek govori staloženo i bez teških riječi, može se i tako, to je dobro. No čim se čulo za Turudića, pribrani Branko Bačić zasvirao je u posve drugačije strune.
Prije nego što je policija rekla ”a” o ruci koja je pucala u Turudićev automobil, on je te metke direktno povezao s ”današnjim ozračjem političkog kaosa, verbalne destrukcije, strašne difamacije i uvreda, čije su žrtve dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice”. Svatko tko zna misliti, čuo je iz ovoga da je oružani napad na vozilo novog glavnog državnog odvjetnika oružani napad na HDZ i da je za to kriv Milanović. Takav govor je opasan i avanturistički.
Politički konkurenti kao teroristi i zločinci
No na sličan način, premda zeru opreznije, ubrzo se oglasio i premijer Plenković iz Bruxellesa. Obavijestio je javnost da je Tomu Medveda, kao ministra koji je u Vladi nadležan za sigurnost, te MUP i tajnu službu SOA zadužio da procijene je li Turudiću nakon ovoga potrebna fizička zaštita. Zatim je kazao kako tek treba utvrditi kad se, gdje i kako incident dogodio te je li on možda ”plod ovog ozračja koje se stvorilo u posljednje vrijeme”.
Dakle opet isto u malčice drugačijem pakovanju: optužujući prst samog vrha vlasti uperen u Milanovića i njegov opozicijski tabor. Ispada da je Plenkoviću i njegovim ljudima sve ovo došlo kao as na desetku da na najružniji način mogu baciti ljagu na političke konkurente i proglasiti ih teroristima i zločincima, koji ne prežu ni od najgorih opačina da bi naštetili HDZ-u.
Ne samo da je to neodgovorno i sramotno, nego to huškanje može zapaliti razornu vatru u politici i među građanima koji trebaju izaći na izbore. Jer, kao što znamo, policija ovaj slučaj tek istražuje i nitko osim počinitelja još nema pojma tko je krivac. Tako da o tome čiji je pištolj pucao u Turudićev Audi možemo u ovom trenutku razmišljati samo uz pomoć logike pri čemu je paleta mogućnosti široka i nitko u tom nabrajanju zasad ne može biti pošteđen.
Nikoga za ovo ne može ‘boljeti k…’
Nagađanja su uvijek klizava stvar, ali dok se ne utvrdi istina, sve sumnje ostaju u igri. Tako se može pomisliti da se Turudiću, recimo, želio osvetiti netko od njegovih sudskih klijenata iz podzemlja. Možda ga je htjela zastrašiti kakva persona s kojom je ulazio u neke dogovore i pogodbe koje se kasnije nisu realizirale. Moguće je također da je pištolj isukao kakav poremećeni osvetnik.
A kad već nabadamo, ne može se sasvim isključiti ni to da je pucačina naručena upravo s Turudićeve strane kako bi se njega prikazalo žrtvom, skrenulo pozornost s njegove posve očigledne neadekvatnosti za mjesto šefa DORH-a i neobjašnjive Plenkovićeve fiksacije da postavi baš njega ili optužilo Milanovića da je svojim javnim napadima na Radost Josipa Rimac potaknuo nekoga da pritisne okidač. Možemo tako do besvijesti jer se, u nedostatku pouzdanih informacija, razmatra sve što može biti na stolu i od toga se sada ne može pobjeći.
Zato je ključni posao pred istražiteljima koji moraju otkriti koja je sumnja na pravom tragu. A valjda se smijemo nadati da će policija u kraju odakle je Turudić rodom odraditi zadatak pošteno i profesionalno. Ali nabacivati teškim insinuacijama na političke suparnike, kao što to čine Plenković i Bačić – i to bez ikakve osnove – to je stvarno dno dna. Strah od izbornog poraza ne može biti opravdanje za prljave metode. I nikoga za ovo ne može ”boljeti k…”, kao što se na novinare obrecnuo Turudić. Jer kad se ovakve potvore serviraju građanima ravno iz Vlade, onda se moramo bojati što nas još čeka do izbornog dana.