Po uzoru na Francusku i mi možemo brojati hrvatske republike počevši od one „Prve“ ustanovljene odlukama ZAVNOH-a 1943. ili donošenjem Ustava NR Hrvatske 1947. godine. „Druga Republika“ započinje Ustavom usvojenim 22. prosinca 1990., a „Treća“ promjenama Ustava iz studenoga 2000. godine. Autori Ustava „Prve“ tražili su uzore u društvenome uređenju Sovjetskoga Saveza, Ustav „Druge“ kopirao je francuski polupredsjednički model, a tek su nas promjene Ustava iz 2000. godine uvele u čisti parlamentarni sustav čime je započelo i razdoblje „Treće Republike“.
HDZ državu zarobio vlastitim pravilima igre
U njenih četvrt stoljeća izmijenilo se pet predsjednika i jedna predsjednica vlade, od kojih su dvojica i prije drugoga osvojenog mandata pokazala izražene kancelarske ambicije. Polupredsjednički model „Druge Republike“ poslužio je kao vrlo solidan temelj autoritarne vlasti Franje Tuđmana, a izborni Zakon donesen 1999. godine već je u startu onemogućio razvoj stvarne predstavničke parlamentarne demokracije.
Nakon sedam parlamentarnih izbora održanih od 2000. godine do danas možemo samo ustvrditi da je najveća istovrsna pogreška obje vlade lijevoga centra (I. Račan 2000.-2003., Z. Milanović 2011-2015.) što nisu radikalno izmijenile izborni model po kojemu biramo zastupnike u Hrvatski sabor.
HDZ nije zarobio i podčinio Hrvatsku pučem i nasiljem, on je to učinio koristeći se demokratskim alatima i pravilima igre koje je sam osmislio, dizajnirao i na kraju uspješno proveo. Podjela Hrvatske na deset izbornih jedinica koje imaju malo ili nimalo veze s granicama županija te primjena razmjernoga modela za izbor saborskih zastupnika, uz korištenje metode belgijskoga matematičara Victora D’Hondta za preračunavanje glasova u mandate, na koncu je dovela do toga da polovina birača apstinira od sudjelovanja na parlamentarnim izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pobjednicima dovoljno nešto više od trećine glasova
Budući da je izbornom pobjedniku dovoljno nešto više od trećine svih glasova ispada da mu je za komotno upravljanje Hrvatskom potrebna podrška samo šestine ili eventualno petine svih birača. Upravo to se dogodilo na posljednjim parlamentarnim izborima održanim u srpnju 2020. godine, ukupno je glasalo 1,67 milijuna građana od čega za HDZ i partnere 621.000 ili 37,26 % što je na kraju pretvoreno u 66 ili 43,71 % svih mandata (Hrvatski sabor ima 151 zastupnika).
U deset izbornih jedinica u kojima se biralo 140 zastupnika (bez osam manjinskih i tri zastupnika dijaspore) HDZ je osvojio 36,81 % glasova, ali i 45 % svih mandata što najbolje pokazuje zašto je hrvatski izborni model loš, a za povelik broj građana posve nerazumljiv i odbojan.
Metoda preračunavanja glasova u mandate Victora D’Hondta favorizira najjaču izbornu listu, a njena supstitucija modelom francuskog matematičara André Sainte-Laguëa dovela bi do razmjernijega, a time i pravednijega rezultata. Tu metodu koriste Njemačka, Švedska i Novi Zeland, i bitno je povoljnija za manje stranke i njihove izborne liste.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatskoj treba mješoviti izborni sustav
U listopadu 1995. godine održani su izbori za Zastupnički dom Sabora po mješovitome modelu, 80 zastupnika biralo se po razmjernome sustavu s izborne liste, 28 zastupnika po većinskome modelu u izbornim jedinicama, 12 zastupnika u dijaspori i sedam manjinskih, sveukupno 127 zastupnika. Uvedeni su i posebno visoki izborni pragovi za predizborne koalicije stranaka, a sve s ciljem da HDZ osvoji dvotrećinsku većinu zastupničkih mandata.
Na koncu je 45,23 % glasova donijelo 59,06 % svih mandata. Ovo nisam naveo samo kao primjer besramnoga izbornog inženjeringa, već i kao primjer izbornoga modela koji bi uz određene modifikacije bilo dobro ponovo primijeniti. Hrvatskoj treba mješoviti izborni sustav u kojemu će ona paralelno biti podijeljena ravnomjerno po broju stanovnika na 60 manjih izbornih jedinica te na 4 velike jedinice.
U 60 jedinica bi se u dva kruga većinskim modelom biralo 60 zastupnika, a preostalih 60 zastupnika bilo bi izabrano s izbornih lista u 4 velike jedinice razmjernim modelom po Sainte-Laguëovoj metodi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Treća Republika zaglibila u partijskoj državi
Novi mješoviti izborni model, mogućnost izravnoga biranja „svoga“ saborskog zastupnika te zabrana predizbornih koalicija na izbornim listama uz zadržavanje postojećega izbornog praga od 5 % ne bi samo doprinijeli radikalnoj preobrazbi hrvatskoga političkog krajolika, već bi promijenili i odnos građana prema politici, političkim strankama, saborskim zastupnicima, a time i predstavničkoj demokraciji u cjelini.
Politička i svaka druga korupcija ponajviše je rezultat manjka demokracije i isključenosti građana iz izbornih procesa. Zahvaljujući i lošemu izbornom modelu hrvatska „Treća Republika“ zaglibila je u partijskoj državi, a kancelarske ambicije Andreja Plenkovića pretvorile su Vladu i parlamentarnu većinu u amorfnu masu svedenu na ponavljanje „talking points“ odaslanih iz Banskih dvora.
Hrvatskoj treba „Četvrta Republika“ jer je „Treću“ zarobila partija, a njen preludij je novi izborni model. HDZ-ov sveobuhvatni toksični zagrljaj prigodno ukrašen hrvatskim trobojnicama može biti prekinut samo na izborima. Političke stranke ne postaju bolje obnašanjem vlasti, a još manje mijenjaju pravila igre po kojima gotovo uvijek pobjeđuju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvatskoj zapravo treba Četvrta Republika jer je Treću zarobila partija. Toksični HDZ-ov zagrljaj može prekinuti samo novi izborni model
Politička i svaka druga korupcija ponajviše je rezultat manjka demokracije i isključenosti građana iz izbornih procesa
HDZ nije zarobio i podčinio Hrvatsku pučem i nasiljem, on je to učinio koristeći se demokratskim alatima i pravilima igre koje je sam osmislio, dizajnirao i na kraju uspješno proveo. Podjela Hrvatske na deset izbornih jedinica koje imaju malo ili nimalo veze s granicama županija te primjena razmjernoga modela za izbor saborskih zastupnika, uz korištenje d'Hondtove metode, na koncu je dovela do toga da polovina birača apstinira od sudjelovanja na parlamentarnim izborima
Prije nekoliko dana predsjednik Republike Zoran Milanović najavio je uspostavu „Treće Republike“ nakon pobjede na predstojećim parlamentarnim izborima bez detaljnijega elaboriranja što ta sintagma za njega zapravo znači. Umjesto njegovoga objašnjenja dobili smo samo različita medijska nagađanja pa čak i besmislene usporedbe s francuskom „Trećom Republikom“ koja je trajala od 1870. do 1940. godine i nacističke okupacije odnosno uspostave marionetske „Višijske Francuske“.
Još u vrijeme prvoga premijerskoga mandata Andreja Plenkovića, a ponukan pojavom povećega broja saborskih političkih prebjega od milja prozvanih „žetončićima“, predložio sam radikalnu promjenu hrvatskoga izbornog zakona koja bi u konačnici dovela i do uspostave „Treće“ ili „Četvrte Republike“, ovisno o pogledu na hrvatsku povijest u XX stoljeću.
Po uzoru na Francusku i mi možemo brojati hrvatske republike počevši od one „Prve“ ustanovljene odlukama ZAVNOH-a 1943. ili donošenjem Ustava NR Hrvatske 1947. godine. „Druga Republika“ započinje Ustavom usvojenim 22. prosinca 1990., a „Treća“ promjenama Ustava iz studenoga 2000. godine. Autori Ustava „Prve“ tražili su uzore u društvenome uređenju Sovjetskoga Saveza, Ustav „Druge“ kopirao je francuski polupredsjednički model, a tek su nas promjene Ustava iz 2000. godine uvele u čisti parlamentarni sustav čime je započelo i razdoblje „Treće Republike“.
HDZ državu zarobio vlastitim pravilima igre
U njenih četvrt stoljeća izmijenilo se pet predsjednika i jedna predsjednica vlade, od kojih su dvojica i prije drugoga osvojenog mandata pokazala izražene kancelarske ambicije. Polupredsjednički model „Druge Republike“ poslužio je kao vrlo solidan temelj autoritarne vlasti Franje Tuđmana, a izborni Zakon donesen 1999. godine već je u startu onemogućio razvoj stvarne predstavničke parlamentarne demokracije.
Nakon sedam parlamentarnih izbora održanih od 2000. godine do danas možemo samo ustvrditi da je najveća istovrsna pogreška obje vlade lijevoga centra (I. Račan 2000.-2003., Z. Milanović 2011-2015.) što nisu radikalno izmijenile izborni model po kojemu biramo zastupnike u Hrvatski sabor.
HDZ nije zarobio i podčinio Hrvatsku pučem i nasiljem, on je to učinio koristeći se demokratskim alatima i pravilima igre koje je sam osmislio, dizajnirao i na kraju uspješno proveo. Podjela Hrvatske na deset izbornih jedinica koje imaju malo ili nimalo veze s granicama županija te primjena razmjernoga modela za izbor saborskih zastupnika, uz korištenje metode belgijskoga matematičara Victora D’Hondta za preračunavanje glasova u mandate, na koncu je dovela do toga da polovina birača apstinira od sudjelovanja na parlamentarnim izborima.
Pobjednicima dovoljno nešto više od trećine glasova
Budući da je izbornom pobjedniku dovoljno nešto više od trećine svih glasova ispada da mu je za komotno upravljanje Hrvatskom potrebna podrška samo šestine ili eventualno petine svih birača. Upravo to se dogodilo na posljednjim parlamentarnim izborima održanim u srpnju 2020. godine, ukupno je glasalo 1,67 milijuna građana od čega za HDZ i partnere 621.000 ili 37,26 % što je na kraju pretvoreno u 66 ili 43,71 % svih mandata (Hrvatski sabor ima 151 zastupnika).
U deset izbornih jedinica u kojima se biralo 140 zastupnika (bez osam manjinskih i tri zastupnika dijaspore) HDZ je osvojio 36,81 % glasova, ali i 45 % svih mandata što najbolje pokazuje zašto je hrvatski izborni model loš, a za povelik broj građana posve nerazumljiv i odbojan.
Metoda preračunavanja glasova u mandate Victora D’Hondta favorizira najjaču izbornu listu, a njena supstitucija modelom francuskog matematičara André Sainte-Laguëa dovela bi do razmjernijega, a time i pravednijega rezultata. Tu metodu koriste Njemačka, Švedska i Novi Zeland, i bitno je povoljnija za manje stranke i njihove izborne liste.
Hrvatskoj treba mješoviti izborni sustav
U listopadu 1995. godine održani su izbori za Zastupnički dom Sabora po mješovitome modelu, 80 zastupnika biralo se po razmjernome sustavu s izborne liste, 28 zastupnika po većinskome modelu u izbornim jedinicama, 12 zastupnika u dijaspori i sedam manjinskih, sveukupno 127 zastupnika. Uvedeni su i posebno visoki izborni pragovi za predizborne koalicije stranaka, a sve s ciljem da HDZ osvoji dvotrećinsku većinu zastupničkih mandata.
Na koncu je 45,23 % glasova donijelo 59,06 % svih mandata. Ovo nisam naveo samo kao primjer besramnoga izbornog inženjeringa, već i kao primjer izbornoga modela koji bi uz određene modifikacije bilo dobro ponovo primijeniti. Hrvatskoj treba mješoviti izborni sustav u kojemu će ona paralelno biti podijeljena ravnomjerno po broju stanovnika na 60 manjih izbornih jedinica te na 4 velike jedinice.
U 60 jedinica bi se u dva kruga većinskim modelom biralo 60 zastupnika, a preostalih 60 zastupnika bilo bi izabrano s izbornih lista u 4 velike jedinice razmjernim modelom po Sainte-Laguëovoj metodi.
Treća Republika zaglibila u partijskoj državi
Novi mješoviti izborni model, mogućnost izravnoga biranja „svoga“ saborskog zastupnika te zabrana predizbornih koalicija na izbornim listama uz zadržavanje postojećega izbornog praga od 5 % ne bi samo doprinijeli radikalnoj preobrazbi hrvatskoga političkog krajolika, već bi promijenili i odnos građana prema politici, političkim strankama, saborskim zastupnicima, a time i predstavničkoj demokraciji u cjelini.
Politička i svaka druga korupcija ponajviše je rezultat manjka demokracije i isključenosti građana iz izbornih procesa. Zahvaljujući i lošemu izbornom modelu hrvatska „Treća Republika“ zaglibila je u partijskoj državi, a kancelarske ambicije Andreja Plenkovića pretvorile su Vladu i parlamentarnu većinu u amorfnu masu svedenu na ponavljanje „talking points“ odaslanih iz Banskih dvora.
Hrvatskoj treba „Četvrta Republika“ jer je „Treću“ zarobila partija, a njen preludij je novi izborni model. HDZ-ov sveobuhvatni toksični zagrljaj prigodno ukrašen hrvatskim trobojnicama može biti prekinut samo na izborima. Političke stranke ne postaju bolje obnašanjem vlasti, a još manje mijenjaju pravila igre po kojima gotovo uvijek pobjeđuju.