Sve ono što se proteklog tjedna događalo na relaciji između udruženja ‘Majke Srebrenice’, Zorana Milanovića i Bakira Izetbegovića, kulminacija je najgorih odnosa između Zagreba i Sarajeva od rata do danas.
Ovdje namjerno pišem između Zagreba i Sarajeva, a ne između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, zbog toga što su odnosi hrvatske politike s političkim faktorima iz Republike Srpske, i naravno s HDZ-om Bosne i Hercegovine, sasvim drukčiji od odnosa sa Sarajevom. Što više nego očito svjedoči o kompleksnosti Bosne i Hercegovine i nemogućnosti da se ona binarno promatra, što mnogi na svim stranama jako vole raditi.
Ponaša se kao Tuđman poslije Tuđmana
Kad stvari svedemo na njihovu pojavnost, imamo s jedne strane predsjednika Republike Hrvatske koji sve više povlađuje nacionalističkoj publici i u verbalnom smislu zvuči kao da je došao s navijačke s tribine, a s druge praktično kompletnu medijsku scenu, društvene mreže, najveće političke stranke u Sarajevu i Islamsku zajednicu.
I da, Zoran Milanović jest povukao čitav niz poteza s odlikovanjima vrlo spornih likova i postrojbi i ljudi pod optužnicama za ratne zločine, kako iz Hrvatske, tako onih iz HVO-a, u potpunosti je militarizirao govor i ponaša se kao prvi pravi Tuđman poslije Tuđmana, zbog čega bi svatko tko iole sebe vidi na ljevici trebao odustati i od pomisli da ga podrži na sljedećim izborima.
No, s druge strane netko neupućen bi, prateći javni govor u Sarajevu, mogao pomisliti da je rat između HVO-a i Armije BiH jučer završio. Nema nikakve dileme da je politika Herceg-Bosne bila zločinačka i usmjerena protiv Bosne i Hercegovine, kao i da je bila navođena iz Zagreba. Svatko tko je to želio znati, mogao je i bez presuda iz Haaga.
Javni govor postao je militaristički i isključiv
Ali je isto tako posve nevjerovatno do koje mjere je javni govor, potaknut mahom od Željka Komšića i onih koji ga podržavaju, militaristički i isključiv zbog čega je postigao sve suprotno od onoga čemu nominalno teži, a to je građanska država bez entiteta i međunacionalnih podjela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tako proizvedenoj atmosferi, praktično svaki Hrvat koji iskaže kritiku prema takvoj retorici i prema onome što ona proizvodi, a doista proizvodi odium prema čitavom jednom narodu, biva optužen da je uzp-ovac i da radi za interese HDZ-a.
A sve unatoč tome što su svi ti ljudi, od fra Ive Markovića, preko fra Drage Bojića, do Ive Komšića posljednjih dana pa čak i Viktora Ivančića nakon jednog intervjua, desetljećima pisali o zločinačkoj naravi Tuđmanovog režima i o realnosti Herceg-Bosne te o potrebi za očuvanjem jedinstvene Bosne i Hercegovine.
Sve to skupa više ništa ne znači
Nažalost, da sve to skupa više ništa ne znači svjedoči i posljednji istup, odnosno tekst Ive Komšića, nekadašnjeg člana ratnog predsjedništva Bosne i Hercegovine, čovjeka koji je napisao fantastičnu knjigu ‘Tuđmanov haaški profil’ i koji se snažno angažirao na uspostavljanju Federacije i miniranju hadezeovih planova za definitivnu podjelu zemlje na Autografu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dio tog teksta vrijedi ovdje citirati: “Kampanja nije usmjerena na HDZ, što bi imalo smisla i opravdanja jer ova stranka trideset godina radi na razgradnji BiH. Kampanja ide pravo na narod, na njegov ustavni položaj, na suverenitet, na ravnopravnost, na pravo da baštini svoju kulturu i tradiciju.
Protestna ”incidentna” izjava da je nedopustivo ”da jedan narod koji može stati u dva željeznička vagona (…) ima trećinu vlasti” evoluirala je i dobila jasnije političke konotacije. Bakir Izetbegović je u Livnu na predizbornom skupu tu ”incidentnu izjavu” učinio političkim principom: ”Da 400 hiljada Hrvata iz BiH žive u Hrvatskoj dobili bi manje od desetine vlasti, a ovdje dobiju trećinu”.
Tako je u be-ha javnosti legitimirana ideja o Hrvatima kao nacionalnoj manjini. Ušlo se u fazu otvorenog prebrojavanja. Da bi se brojevi učinili principom uređenja države mora se iz Ustava BiH i Federacije BiH pobrisati odredba o konstitutivnosti naroda. To je pravi smisao ideje o ”građanstvu” i ”građanskoj državi”, piše u tekstu Komšića.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ne nazire se mogućnost prelaska preko podjela
I najgore od svega je što je proizvedena situacija u kojoj je gotovo više nemoguće djelovati u javnosti na istinskoj lijevoj, građanskoj i sekularnoj platformi, jer prostora za nju u ovakvoj atmosferi nema, onih koji bi takvu ideju zastupali je jako malo, jednako kao i javnosti kojoj bi se takvi obraćali.
Ukratko i nažalost, Bosna i Hercegovina nikad od rata do danas nije bila iznutra međunacionalno u društveno podijeljenija, niti se uopće nazire mogućnost da se takva podjela nekako prevaziđe i da se otvori šansa da nacionalizam prestane biti način življenja. To je tim tužnije jer je upravo ta mogućnost, istinski građanske BiH bila trn u oku onih koji su napali Bosnu i Hercegovinu devedesetih.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istina, Milanović istupa kao prvi pravi Tuđman nakon Tuđmana. Ali i retorika u BiH je nevjerojatna
Kad je o BiH riječ, postalo je gotovo nemoguće djelovati u javnosti na istinskoj lijevoj, građanskoj i sekularnoj platformi
U tako proizvedenoj atmosferi, praktično svaki Hrvat koji iskaže kritiku prema takvoj retorici i prema onome što ona proizvodi, a doista proizvodi odium prema čitavom jednom narodu, biva optužen da je uzp-ovac i da radi za interese HDZ-a
Sve ono što se proteklog tjedna događalo na relaciji između udruženja ‘Majke Srebrenice’, Zorana Milanovića i Bakira Izetbegovića, kulminacija je najgorih odnosa između Zagreba i Sarajeva od rata do danas.
Ovdje namjerno pišem između Zagreba i Sarajeva, a ne između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, zbog toga što su odnosi hrvatske politike s političkim faktorima iz Republike Srpske, i naravno s HDZ-om Bosne i Hercegovine, sasvim drukčiji od odnosa sa Sarajevom. Što više nego očito svjedoči o kompleksnosti Bosne i Hercegovine i nemogućnosti da se ona binarno promatra, što mnogi na svim stranama jako vole raditi.
Ponaša se kao Tuđman poslije Tuđmana
Kad stvari svedemo na njihovu pojavnost, imamo s jedne strane predsjednika Republike Hrvatske koji sve više povlađuje nacionalističkoj publici i u verbalnom smislu zvuči kao da je došao s navijačke s tribine, a s druge praktično kompletnu medijsku scenu, društvene mreže, najveće političke stranke u Sarajevu i Islamsku zajednicu.
I da, Zoran Milanović jest povukao čitav niz poteza s odlikovanjima vrlo spornih likova i postrojbi i ljudi pod optužnicama za ratne zločine, kako iz Hrvatske, tako onih iz HVO-a, u potpunosti je militarizirao govor i ponaša se kao prvi pravi Tuđman poslije Tuđmana, zbog čega bi svatko tko iole sebe vidi na ljevici trebao odustati i od pomisli da ga podrži na sljedećim izborima.
No, s druge strane netko neupućen bi, prateći javni govor u Sarajevu, mogao pomisliti da je rat između HVO-a i Armije BiH jučer završio. Nema nikakve dileme da je politika Herceg-Bosne bila zločinačka i usmjerena protiv Bosne i Hercegovine, kao i da je bila navođena iz Zagreba. Svatko tko je to želio znati, mogao je i bez presuda iz Haaga.
Javni govor postao je militaristički i isključiv
Ali je isto tako posve nevjerovatno do koje mjere je javni govor, potaknut mahom od Željka Komšića i onih koji ga podržavaju, militaristički i isključiv zbog čega je postigao sve suprotno od onoga čemu nominalno teži, a to je građanska država bez entiteta i međunacionalnih podjela.
U tako proizvedenoj atmosferi, praktično svaki Hrvat koji iskaže kritiku prema takvoj retorici i prema onome što ona proizvodi, a doista proizvodi odium prema čitavom jednom narodu, biva optužen da je uzp-ovac i da radi za interese HDZ-a.
A sve unatoč tome što su svi ti ljudi, od fra Ive Markovića, preko fra Drage Bojića, do Ive Komšića posljednjih dana pa čak i Viktora Ivančića nakon jednog intervjua, desetljećima pisali o zločinačkoj naravi Tuđmanovog režima i o realnosti Herceg-Bosne te o potrebi za očuvanjem jedinstvene Bosne i Hercegovine.
Sve to skupa više ništa ne znači
Nažalost, da sve to skupa više ništa ne znači svjedoči i posljednji istup, odnosno tekst Ive Komšića, nekadašnjeg člana ratnog predsjedništva Bosne i Hercegovine, čovjeka koji je napisao fantastičnu knjigu ‘Tuđmanov haaški profil’ i koji se snažno angažirao na uspostavljanju Federacije i miniranju hadezeovih planova za definitivnu podjelu zemlje na Autografu.
Dio tog teksta vrijedi ovdje citirati: “Kampanja nije usmjerena na HDZ, što bi imalo smisla i opravdanja jer ova stranka trideset godina radi na razgradnji BiH. Kampanja ide pravo na narod, na njegov ustavni položaj, na suverenitet, na ravnopravnost, na pravo da baštini svoju kulturu i tradiciju.
Protestna ”incidentna” izjava da je nedopustivo ”da jedan narod koji može stati u dva željeznička vagona (…) ima trećinu vlasti” evoluirala je i dobila jasnije političke konotacije. Bakir Izetbegović je u Livnu na predizbornom skupu tu ”incidentnu izjavu” učinio političkim principom: ”Da 400 hiljada Hrvata iz BiH žive u Hrvatskoj dobili bi manje od desetine vlasti, a ovdje dobiju trećinu”.
Tako je u be-ha javnosti legitimirana ideja o Hrvatima kao nacionalnoj manjini. Ušlo se u fazu otvorenog prebrojavanja. Da bi se brojevi učinili principom uređenja države mora se iz Ustava BiH i Federacije BiH pobrisati odredba o konstitutivnosti naroda. To je pravi smisao ideje o ”građanstvu” i ”građanskoj državi”, piše u tekstu Komšića.
Ne nazire se mogućnost prelaska preko podjela
I najgore od svega je što je proizvedena situacija u kojoj je gotovo više nemoguće djelovati u javnosti na istinskoj lijevoj, građanskoj i sekularnoj platformi, jer prostora za nju u ovakvoj atmosferi nema, onih koji bi takvu ideju zastupali je jako malo, jednako kao i javnosti kojoj bi se takvi obraćali.
Ukratko i nažalost, Bosna i Hercegovina nikad od rata do danas nije bila iznutra međunacionalno u društveno podijeljenija, niti se uopće nazire mogućnost da se takva podjela nekako prevaziđe i da se otvori šansa da nacionalizam prestane biti način življenja. To je tim tužnije jer je upravo ta mogućnost, istinski građanske BiH bila trn u oku onih koji su napali Bosnu i Hercegovinu devedesetih.