Trogirski bakalar na brujet ispao mi je stvarno perfektno, a i sve drugo što sam nakuhala i napekla kao svaka manijakalna domaćica pod jarmom tradicije. Djevojčice su na velikim staklima u dnevnom boravku nacrtale snjegoviće, sobove, Djeda Mraza, pahuljice i zvijezde – ima tih kao perivih boja za staklo, poslije se ubiješ da sve to skineš, ali neka. I bor je kao izmišljen, eno ga svijetli od jutra do spavanja. Uglavnom, moja se velika obitelj kod nas famozno napjevala i naludovala, naša kći V. zna riječi svih pjesama koje su ikad snimljene, zezamo se da je mogla imati još četiri doktorata da je taj blok memorije ispunila dodatnim knjiškim znanjima.
Badnjak u mojoj kući bio je, dakle, apsolutno prva liga. Ali – kad se sve uzme u konkurenciju – najviše me od svega ove godine zabavio presvijetli biskup Vlado Košić. U svojoj Božićnoj čestitki napao je i nas doma i sve takve po drugim kućama što ”iskrivljujemo bit blagdana Isusovog rođenja” i Božić dočekujemo u protukatoličkom razvratu: s darovima Djeda Mraza, debrecinkama na Adventu, vilama i poganim Oršarima.
Skroz smo se raskalašili od veselja
Srećom, mi smo malo manje loše prošli na biskupovom Sudu jer nismo imali Orašara. Samo me Proviđenje spasilo jer sam zapravo htjela kupiti dva komada prošli tjedan, ali sam na koncu zaboravila. Znači, zgriješila sam u namjeri, ali bez realizacije, a to se ipak malo manje računa, pa sam se barem na tome izvukla od Košićevog debelog minusa. Izbjegla sam i njegove svete packe povodom kobasica jer ih ne volim. Ali u svemu drugome smo zgriješili.
Skroz smo se raskalašili od veselja što smo svi zajedno umjesto da pognutih glava, preko zelja i posnog graha, provedemo badnju večer skrušeno bugareći hrvatske nabožne napjeve. I pjevali smo, jadna li nam majka, sve što ti može pasti na pamet, moju najdražu Božićnu Fairytale of New York, ali i Bijelo dugme, i Pankrte, i Sex Pistolse, i Vaya Con Dios, i Bajagu, i sve one lude ciganske, što Košić smatra potpuno svetogrdnim u doba Otajstva, a i inače. Također sam ispekla i nedopuštenu patku jer I. ne jede nikakvu ribu, ne bi je to dijete stavilo u usta čak ni zbog Isusovog rođenja, a to što joj se to tolerira, najbolji je dokaz koliko smo zastranili mi odrasli koji je odgajamo i usmjeravamo.
Mnogi si svašta nešto dopuštaju
Utoliko je na našem okupljanju stvarno izostala ”bit” kojoj uzalud poučava narod milosrdni Košić. Ne možeš ti ovom konglomeratu svega i svačega utuviti u mozak da je ovo, kako on kaže, katolička država i da se stoga svi za Badnjak i Božić moraju ponašati točno kako dolikuje tom primarnom određenju vrste.
Pa mnogi sebi dopuštaju, poput recimo mene, da uopće ne pale adventske svijeće. Da jedu što ih je kada volja ne mareći je li to Bogu ugodno. Da lik Djeda Božićnjaka klasificiraju među izmišljene figure koje nemaju uporišta čak ni u povijesti katoličkih vjerovanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I da vode djecu na Orašara umjesto da ih drže pokleknute pred oltarom. A da ne spominjemo to da će pšenicu koju su dobili uz dnevne novine sijati tek poslije Božića jer im je lijepo gledati kako raste pa svejedno kad, prije ne stigneš sve to što bi kao trebalo, a nema ni veze što nisi stigao. I da će bor, kao i uvijek, držati do pola siječnja jer im ga je žao raskititi dok god s njega ne otpadne pola iglica.
Nije li svrha vjere da se ljudi vesele?
To perverzno iskrivljavanje vjerskih rituala u kojem se gubi ”bit” strašno uzrujava biskupa Košića dok mu pred vratima sjede gladni ljudi. Nepodnošljiva mu je ta samoživa samovolja puka, taj Djed Mraz čije replike hodaju po gradovima i vabe nevinu dječicu koja im se onda vesele i sjedaju im u krilo za slikanje, a poslije od oca traže hrenovku u pecivu sa štanda i nabijaju na glave one rajfove iz Offertisime s jelenjim rogovima od crvenog pusta.
A osobito mu ide na osjetljiva biskupska jetra što današnji ljudi u principu slave vjerske datume, kao i sve druge, onako kako im se slavi, hoćeš ovako, hoćeš onako, i što im je najvažnije da se okupe u zdravlju, prijateljstvu i u dobroj volji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa nije svrha života i vjere da ljudi budu veseli i da se razgaljuju. I takvi prokletnici onda još traže da im on, biskup Košić, čije se namjesničke odluke ne propituju, objašnjava zbog čega je ljubio ruku osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću i kako to da je samoprijegorni biskupski pastir sebi svojedobno bespravno sagradio privatno zdanje od 133 kvadrata tvrdeći da je to ”skromna koliba”. Pa ovaj svijet stvarno ide dođavola. A sve bi bilo bolje da nema Orašara i Djeda Mraza i da Hrvati prestanu štipati pečenku na dane posta.
Kako me na Badnjak sama božja Providnost spasila od Strašnog suda presvijetlog biskupa Košića
Košiću na osjetljiva biskupska jetra osobito ide što današnji ljudi vjerske datume, kao i sve druge, slave onako kako im se slavi
Skroz smo se raskalašili od veselja što smo svi zajedno umjesto da pognutih glava, preko zelja i posnog graha, provedemo badnju večer skrušeno bugareći hrvatske nabožne napjeve. I pjevali smo, jadna li nam majka, sve što ti može pasti na pamet, moju najdražu Božićnu Fairytale of New York, ali i Bijelo dugme, i Pankrte, i Sex Pistolse, i Vaya Con Dios, i Bajagu, i sve one lude ciganske, što Košić smatra potpuno svetogrdnim u doba Otajstva, a i inače
Trogirski bakalar na brujet ispao mi je stvarno perfektno, a i sve drugo što sam nakuhala i napekla kao svaka manijakalna domaćica pod jarmom tradicije. Djevojčice su na velikim staklima u dnevnom boravku nacrtale snjegoviće, sobove, Djeda Mraza, pahuljice i zvijezde – ima tih kao perivih boja za staklo, poslije se ubiješ da sve to skineš, ali neka. I bor je kao izmišljen, eno ga svijetli od jutra do spavanja. Uglavnom, moja se velika obitelj kod nas famozno napjevala i naludovala, naša kći V. zna riječi svih pjesama koje su ikad snimljene, zezamo se da je mogla imati još četiri doktorata da je taj blok memorije ispunila dodatnim knjiškim znanjima.
Badnjak u mojoj kući bio je, dakle, apsolutno prva liga. Ali – kad se sve uzme u konkurenciju – najviše me od svega ove godine zabavio presvijetli biskup Vlado Košić. U svojoj Božićnoj čestitki napao je i nas doma i sve takve po drugim kućama što ”iskrivljujemo bit blagdana Isusovog rođenja” i Božić dočekujemo u protukatoličkom razvratu: s darovima Djeda Mraza, debrecinkama na Adventu, vilama i poganim Oršarima.
Skroz smo se raskalašili od veselja
Srećom, mi smo malo manje loše prošli na biskupovom Sudu jer nismo imali Orašara. Samo me Proviđenje spasilo jer sam zapravo htjela kupiti dva komada prošli tjedan, ali sam na koncu zaboravila. Znači, zgriješila sam u namjeri, ali bez realizacije, a to se ipak malo manje računa, pa sam se barem na tome izvukla od Košićevog debelog minusa. Izbjegla sam i njegove svete packe povodom kobasica jer ih ne volim. Ali u svemu drugome smo zgriješili.
Skroz smo se raskalašili od veselja što smo svi zajedno umjesto da pognutih glava, preko zelja i posnog graha, provedemo badnju večer skrušeno bugareći hrvatske nabožne napjeve. I pjevali smo, jadna li nam majka, sve što ti može pasti na pamet, moju najdražu Božićnu Fairytale of New York, ali i Bijelo dugme, i Pankrte, i Sex Pistolse, i Vaya Con Dios, i Bajagu, i sve one lude ciganske, što Košić smatra potpuno svetogrdnim u doba Otajstva, a i inače. Također sam ispekla i nedopuštenu patku jer I. ne jede nikakvu ribu, ne bi je to dijete stavilo u usta čak ni zbog Isusovog rođenja, a to što joj se to tolerira, najbolji je dokaz koliko smo zastranili mi odrasli koji je odgajamo i usmjeravamo.
Mnogi si svašta nešto dopuštaju
Utoliko je na našem okupljanju stvarno izostala ”bit” kojoj uzalud poučava narod milosrdni Košić. Ne možeš ti ovom konglomeratu svega i svačega utuviti u mozak da je ovo, kako on kaže, katolička država i da se stoga svi za Badnjak i Božić moraju ponašati točno kako dolikuje tom primarnom određenju vrste.
Pa mnogi sebi dopuštaju, poput recimo mene, da uopće ne pale adventske svijeće. Da jedu što ih je kada volja ne mareći je li to Bogu ugodno. Da lik Djeda Božićnjaka klasificiraju među izmišljene figure koje nemaju uporišta čak ni u povijesti katoličkih vjerovanja.
I da vode djecu na Orašara umjesto da ih drže pokleknute pred oltarom. A da ne spominjemo to da će pšenicu koju su dobili uz dnevne novine sijati tek poslije Božića jer im je lijepo gledati kako raste pa svejedno kad, prije ne stigneš sve to što bi kao trebalo, a nema ni veze što nisi stigao. I da će bor, kao i uvijek, držati do pola siječnja jer im ga je žao raskititi dok god s njega ne otpadne pola iglica.
Nije li svrha vjere da se ljudi vesele?
To perverzno iskrivljavanje vjerskih rituala u kojem se gubi ”bit” strašno uzrujava biskupa Košića dok mu pred vratima sjede gladni ljudi. Nepodnošljiva mu je ta samoživa samovolja puka, taj Djed Mraz čije replike hodaju po gradovima i vabe nevinu dječicu koja im se onda vesele i sjedaju im u krilo za slikanje, a poslije od oca traže hrenovku u pecivu sa štanda i nabijaju na glave one rajfove iz Offertisime s jelenjim rogovima od crvenog pusta.
A osobito mu ide na osjetljiva biskupska jetra što današnji ljudi u principu slave vjerske datume, kao i sve druge, onako kako im se slavi, hoćeš ovako, hoćeš onako, i što im je najvažnije da se okupe u zdravlju, prijateljstvu i u dobroj volji.
Pa nije svrha života i vjere da ljudi budu veseli i da se razgaljuju. I takvi prokletnici onda još traže da im on, biskup Košić, čije se namjesničke odluke ne propituju, objašnjava zbog čega je ljubio ruku osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću i kako to da je samoprijegorni biskupski pastir sebi svojedobno bespravno sagradio privatno zdanje od 133 kvadrata tvrdeći da je to ”skromna koliba”. Pa ovaj svijet stvarno ide dođavola. A sve bi bilo bolje da nema Orašara i Djeda Mraza i da Hrvati prestanu štipati pečenku na dane posta.