To su sve epohalne odluke oko kojih ne bi trebalo biti puno dvojbe, ako niste i sami krali. Zemlja ne bira samo premijera, nego i filozofiju svoje budućnosti, gdje su HDZ lopovi, a ovi drugi nisu, i to je vrlo jednostavno.
HDZ ništa nije naučio
No, ta jednostavnost će također doći na naplatu. Za premijera ćemo izabrati čovjeka koji uopće nije sretno rješenje za Hrvatsku, iz razloga koji nemaju veze s korupcijom, nego s njegovim psihoprofilom iz kojeg proizlazi niz njegovih problematičnih političkih stavova. Ništa od toga nije važnije od epohalnog poraza koji će HDZ-ova vizija vječne korupcije vjerojatno doživjeti na ovim izborima. No, iz drugih razloga, neće biti lako živjeti s ovakvim Milanovićem ponovno na stvarnoj vlasti.
Milanovićeva odluka, na martovske ide, da se kandidira na listi SDP-a pokazat će se vjerojatno jednim od sudbonosnijih poteza u čitavoj našoj političkoj povijesti. HDZ-u slijedi vrlo izgledan odlazak u dugu oporbu. Koji među njima ostanu nezahvaćeni protukoruptivnim istragama, imat će vremena duboko promisliti o pristupu svoje stranke javnom dobru. Godinama nakon pravomoćne osude za korupciju, Hrvatska demokratska zajednica uporno dokazuje da iz tog iskustva ništa nije naučila, ni u nacionalnoj, a kamoli u lokalnoj politici.
HDZ je zbog korupcije izgubio vlast 2000. i 2011. godine – prvi put zbog krađe u pretvorbi i privatizaciji, drugi put zbog lopovluka Ive Sanadera. Čini se da će im korupcija ponovno presuditi: sam Milanović kaže da se u izbornu utrku uključio zbog skandaloznog imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Svrha tog imenovanja, sve su prilike, pokušaj je dezavuiranja istrage korupcije u aferi ministrice Nine Obuljen Koržinek. Andrej Plenković je tjerao lisicu, a istjerao vuka s Pantovčaka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prirodno stanište na desnici
Protukorupcijskim političkim snagama lijevog centra i centra – kako god se posložili koalicijski, točkasto, ili postizborno – Milanovićev angažman donosi vrlo izglednu izbornu pobjedu. Razloga su bar dva i prilično su očiti. Milanović je lider kakvoga SDP nije uspio iznjedriti nakon njegova odlaska, a Možemo! je preslaba stranka za liderske ambicije svojih općenito talentiranijih političara.
Drugi razlog je ujedno i početak problema. Čovjek koji je zadnje četiri godine predsjednik Republike je svjetonazorom ili ideološki strano tijelo u društvu današnje lijeve i centrističke opozicije. Njegovo prirodno stanište je znatno dalje na desnici; sve što ga veže s njegovom bivšom strankom je želja da zaustave HDZ-ovo koruptivno proždiranje Hrvatske.
Milanović se osjeća svoj na svom na godišnjicama osnutka brigada HVO-a, na kolektivnu sramotu je zagrebački aerodrom dao nazvati po svom prethodniku, a u političkim raspravama često zauzima pozicije desnije od HDZ-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Račan i Budiša u jednom
U sličnom odnosu SDP se već jednom našao, s Draženom Budišom – časnim luzerom s desnice koji nije bio talentiran za politiku, ali nije mogao sjediti po strani dok je HDZ 1990-ih pljačkao zemlju. Problemi su se vidjeli brzo nakon što su osvojili vlast, ali je tadašnji premijer Ivica Račan imao dovoljnu većinu da može šutnuti Budišu van kad mu je njegovo desničarenje postalo neizdrživo. Problem je što će u novoj hrvatskoj vladi Zoran Milanović naljeto biti i Račan i Budiša. A to neće biti dobro za tu vladu.
Nakon ovotjednog manevra, malo je reći da je Zoran Milanović odličan taktičar; on je najbolji kojeg smo ikad imali. Istina, njegova kandidatura polazi od pretpostavke da se Ustavom možemo malo i poigrati jer ustavotvorac nije bio dosjetljiv da predvidi baš svaku situaciju. No, sve je izvedeno lege artis, ništa tu nije protuzakonito ni protuustavno, a postoji, pretpostavljam, i rezervni plan.
Ako Ustavni sud kaže da je ovo institucionalno nasilje u rukavicama nedopustivo, Milanović jednostavno neće biti nositelj izborne liste već samo kandidat za premijera. To će uostalom biti i njegov prvi test za budućnost. Jedna od Milanovićevevih najvećih mana je njegovo tvrdoglavo uvjerenje da o svemu sve zna najbolje i da “neće njemu neki Ustavni sud govoriti”. Ako ovog puta padne na tom testu, nije ni vrijedan uloge premijera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanović i skromnost
No, ako pobijedi na izborima, Milanoviću ne bi bilo loše da se u Banske dvore vrati s dozom skromnosti i svjestan težine trenutka u kojem zemlju spašava od HDZ-ova kriminala. Ali neće, jer je to Milanović; on će donijeti novu razinu bahatosti, a njegov neobuzdani ego samo će ga tjerati na nove političke pustopoljine.
Milanović ima potrebu da pod svaku cijenu bude originalan i da uvijek ima zadnju riječ, da o svemu sve zna najbolje. Od silne potrebe da iz svake situacije, ma koliko nevažna bila, izađe pobjednik, on se toliko fokusira na taktiku da je izgubio širi strateški pogled. To se žalosno vidi u nekoliko područja.
Njegova vanjska politika je zabrinjavajuća, da se blago izrazim. Cijeli set njegovih posve promašenih poteza, izjava i procjena oko rata u Ukrajini bio je katastrofalan; svojim bezumnim protivljenjem obuci ukrajinskih vojnika kod nas uspio je napraviti stvarnu štetu; upravo je obuka, a ne slanje oružja, bio najsmisleniji način da Hrvatska pomogne Ukrajini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nepresušan izvor svađa
Milanović je i dandanas ambivalentan prema tom ratu, što će ga, ako pobijedi, na Europskom vijeću staviti u društvo Roberta Fice i Viktora Orbána. Njegova kriva ideja da na Ukrajini treba “nešto istrgovati” za Hrvatsku samo će tu izolaciju učiniti neugodnijom.
Milanovićevo lomljenje pogače s Miloradom Dodikom i sukob s vlastima u Sarajevu destabiliziraju susjednu državu, podgrijavaju ideju podjele Bosne, a ne bi ih se posramio ni Gojko Šušak. Hrvatska je kao potpisnica Dejtonskog sporazuma preuzela odgovornost za mir u regiji. Milanovića je Bosna dosad zanimala samo kao nepresušan izvor za svađe; to ne može biti pristup premijera ozbiljne države.
U domaćoj politici Milanović je iz razloga svog ega napravio neke nedopustive propuste. Kad je Željka Markić prikupila potpise za referendum o ustavnoj definiciji braka, odbio je prijedloge da njegova vlada zatraži mišljenje Ustavnog suda o referendumskom pitanju. Iako su s Ustavnog suda stizali signali da bi oni mogli pitanje proglasiti neustavnim, Milanović je s prezirom odbio cijelu ideju jer je imao vrlo nisko mišljenje o tadašnjoj predsjednici Suda Jasni Omejec. To je bilo ono što u Americi zovu political malpractice; da je liječnik, nakon toga izgubio licencu za bavljenje medicinom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Promjena dolazi s cijenom
Imao je Milanović i drugih problema, a ovaj ne spominjem jer bi bračna ravnopravnost bila najvažnije pitanje u Hrvatskoj, nego zato što ilustrira način razmišljanja i postupanja Milanovića još i prije nego što se na Pantovčaku dodatno razmahao. Njegov osobni problem s Jasnom Omejec, ma kako ona došla na poziciju šefice Ustavnog suda, zasjenio je stvarni problem koji je proizlazio iz referendumskog pitanja. Milanovićev ego bio je važniji od bračne ravnopravnosti.
Njegovo uvjerenje da se iskupio zakonom o životnom partnerstvu također je bilo promašeno, a pomoglo mu je da sam sebe uvjeri kako o LGBT pitanjima može govoriti kako hoće i što hoće. Tako se nedavno navukao i na tanak led autanja jednog Plenkovićeva ministra, gdje se opet pokazalo koliko taktika u njegovu razmišljanju nadmašuje strategiju. Milanović je autao Damira Habijana da bi taktički zajebao HDZ, ali nije razmišljao kakvu poruku šalje drugim LGBT ljudima u Hrvatskoj, među ostalim i o sebi kao kandidatu na skorim izborima.
U normalnoj zemlji, ovakvi politički utezi koji loše govore o karakteru i politikama kandidata za najmoćniju poziciju vlasti bili bi diskvalificirajući. No, mi još nemamo luksuz normalne zemlje. Milanović će vjerojatno pobijediti i taj poraz HDZ-a bit će važniji od svih njegovih mana. Naš izbor nije težak, samo trebamo biti svjesni da i promjena dolazi sa svojom cijenom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Milanovićeve mane nisu važnije od prilike za epohalni poraz HDZ-a. No, neće biti lako živjeti ponovno s njim na vlasti
Zemlja ne bira samo premijera nego i filozofiju svoje budućnosti, gdje su HDZ lopovi, a ovi drugi nisu. Vrlo jednostavno
SDP se u sličnom odnosu već jednom našao, s Draženom Budišom – časnim luzerom s desnice koji nije bio talentiran za politiku, ali nije mogao sjediti po strani dok je HDZ pljačkao zemlju. Kad mu je njegovo desničarenje postalo neizdrživo, Ivica Račan šutnuo je Budišu van. Problem je što je Zoran Milanović danas i Račan i Budiša
Zemlja se našla pred epohalnim izborom. Zoran Milanović na čelu opozicije može zaustaviti HDZ, ali je pitanje koja će biti politička cijena njegova povratka na čelo vlade. Milanović je popularan, i ne samo na ljevici, te može oporbenoj koaliciji donijeti potrebnu većinu koja bi joj bez njega vjerojatno izmaknula.
Na ključnim izborima za budućnost zemlje, Milanović može zaustaviti HDZ u njihovu bahatom pohodu zarobljavanja institucija, etabliranja korupcije kao načina života i poslovanja te guranja Hrvatske na razvojni put sličniji Srbiji nego Danskoj.
To su sve epohalne odluke oko kojih ne bi trebalo biti puno dvojbe, ako niste i sami krali. Zemlja ne bira samo premijera, nego i filozofiju svoje budućnosti, gdje su HDZ lopovi, a ovi drugi nisu, i to je vrlo jednostavno.
HDZ ništa nije naučio
No, ta jednostavnost će također doći na naplatu. Za premijera ćemo izabrati čovjeka koji uopće nije sretno rješenje za Hrvatsku, iz razloga koji nemaju veze s korupcijom, nego s njegovim psihoprofilom iz kojeg proizlazi niz njegovih problematičnih političkih stavova. Ništa od toga nije važnije od epohalnog poraza koji će HDZ-ova vizija vječne korupcije vjerojatno doživjeti na ovim izborima. No, iz drugih razloga, neće biti lako živjeti s ovakvim Milanovićem ponovno na stvarnoj vlasti.
Milanovićeva odluka, na martovske ide, da se kandidira na listi SDP-a pokazat će se vjerojatno jednim od sudbonosnijih poteza u čitavoj našoj političkoj povijesti. HDZ-u slijedi vrlo izgledan odlazak u dugu oporbu. Koji među njima ostanu nezahvaćeni protukoruptivnim istragama, imat će vremena duboko promisliti o pristupu svoje stranke javnom dobru. Godinama nakon pravomoćne osude za korupciju, Hrvatska demokratska zajednica uporno dokazuje da iz tog iskustva ništa nije naučila, ni u nacionalnoj, a kamoli u lokalnoj politici.
HDZ je zbog korupcije izgubio vlast 2000. i 2011. godine – prvi put zbog krađe u pretvorbi i privatizaciji, drugi put zbog lopovluka Ive Sanadera. Čini se da će im korupcija ponovno presuditi: sam Milanović kaže da se u izbornu utrku uključio zbog skandaloznog imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Svrha tog imenovanja, sve su prilike, pokušaj je dezavuiranja istrage korupcije u aferi ministrice Nine Obuljen Koržinek. Andrej Plenković je tjerao lisicu, a istjerao vuka s Pantovčaka.
Prirodno stanište na desnici
Protukorupcijskim političkim snagama lijevog centra i centra – kako god se posložili koalicijski, točkasto, ili postizborno – Milanovićev angažman donosi vrlo izglednu izbornu pobjedu. Razloga su bar dva i prilično su očiti. Milanović je lider kakvoga SDP nije uspio iznjedriti nakon njegova odlaska, a Možemo! je preslaba stranka za liderske ambicije svojih općenito talentiranijih političara.
Drugi razlog je ujedno i početak problema. Čovjek koji je zadnje četiri godine predsjednik Republike je svjetonazorom ili ideološki strano tijelo u društvu današnje lijeve i centrističke opozicije. Njegovo prirodno stanište je znatno dalje na desnici; sve što ga veže s njegovom bivšom strankom je želja da zaustave HDZ-ovo koruptivno proždiranje Hrvatske.
Milanović se osjeća svoj na svom na godišnjicama osnutka brigada HVO-a, na kolektivnu sramotu je zagrebački aerodrom dao nazvati po svom prethodniku, a u političkim raspravama često zauzima pozicije desnije od HDZ-a.
Račan i Budiša u jednom
U sličnom odnosu SDP se već jednom našao, s Draženom Budišom – časnim luzerom s desnice koji nije bio talentiran za politiku, ali nije mogao sjediti po strani dok je HDZ 1990-ih pljačkao zemlju. Problemi su se vidjeli brzo nakon što su osvojili vlast, ali je tadašnji premijer Ivica Račan imao dovoljnu većinu da može šutnuti Budišu van kad mu je njegovo desničarenje postalo neizdrživo. Problem je što će u novoj hrvatskoj vladi Zoran Milanović naljeto biti i Račan i Budiša. A to neće biti dobro za tu vladu.
Nakon ovotjednog manevra, malo je reći da je Zoran Milanović odličan taktičar; on je najbolji kojeg smo ikad imali. Istina, njegova kandidatura polazi od pretpostavke da se Ustavom možemo malo i poigrati jer ustavotvorac nije bio dosjetljiv da predvidi baš svaku situaciju. No, sve je izvedeno lege artis, ništa tu nije protuzakonito ni protuustavno, a postoji, pretpostavljam, i rezervni plan.
Ako Ustavni sud kaže da je ovo institucionalno nasilje u rukavicama nedopustivo, Milanović jednostavno neće biti nositelj izborne liste već samo kandidat za premijera. To će uostalom biti i njegov prvi test za budućnost. Jedna od Milanovićevevih najvećih mana je njegovo tvrdoglavo uvjerenje da o svemu sve zna najbolje i da “neće njemu neki Ustavni sud govoriti”. Ako ovog puta padne na tom testu, nije ni vrijedan uloge premijera.
Milanović i skromnost
No, ako pobijedi na izborima, Milanoviću ne bi bilo loše da se u Banske dvore vrati s dozom skromnosti i svjestan težine trenutka u kojem zemlju spašava od HDZ-ova kriminala. Ali neće, jer je to Milanović; on će donijeti novu razinu bahatosti, a njegov neobuzdani ego samo će ga tjerati na nove političke pustopoljine.
Milanović ima potrebu da pod svaku cijenu bude originalan i da uvijek ima zadnju riječ, da o svemu sve zna najbolje. Od silne potrebe da iz svake situacije, ma koliko nevažna bila, izađe pobjednik, on se toliko fokusira na taktiku da je izgubio širi strateški pogled. To se žalosno vidi u nekoliko područja.
Njegova vanjska politika je zabrinjavajuća, da se blago izrazim. Cijeli set njegovih posve promašenih poteza, izjava i procjena oko rata u Ukrajini bio je katastrofalan; svojim bezumnim protivljenjem obuci ukrajinskih vojnika kod nas uspio je napraviti stvarnu štetu; upravo je obuka, a ne slanje oružja, bio najsmisleniji način da Hrvatska pomogne Ukrajini.
Nepresušan izvor svađa
Milanović je i dandanas ambivalentan prema tom ratu, što će ga, ako pobijedi, na Europskom vijeću staviti u društvo Roberta Fice i Viktora Orbána. Njegova kriva ideja da na Ukrajini treba “nešto istrgovati” za Hrvatsku samo će tu izolaciju učiniti neugodnijom.
Milanovićevo lomljenje pogače s Miloradom Dodikom i sukob s vlastima u Sarajevu destabiliziraju susjednu državu, podgrijavaju ideju podjele Bosne, a ne bi ih se posramio ni Gojko Šušak. Hrvatska je kao potpisnica Dejtonskog sporazuma preuzela odgovornost za mir u regiji. Milanovića je Bosna dosad zanimala samo kao nepresušan izvor za svađe; to ne može biti pristup premijera ozbiljne države.
U domaćoj politici Milanović je iz razloga svog ega napravio neke nedopustive propuste. Kad je Željka Markić prikupila potpise za referendum o ustavnoj definiciji braka, odbio je prijedloge da njegova vlada zatraži mišljenje Ustavnog suda o referendumskom pitanju. Iako su s Ustavnog suda stizali signali da bi oni mogli pitanje proglasiti neustavnim, Milanović je s prezirom odbio cijelu ideju jer je imao vrlo nisko mišljenje o tadašnjoj predsjednici Suda Jasni Omejec. To je bilo ono što u Americi zovu political malpractice; da je liječnik, nakon toga izgubio licencu za bavljenje medicinom.
Promjena dolazi s cijenom
Imao je Milanović i drugih problema, a ovaj ne spominjem jer bi bračna ravnopravnost bila najvažnije pitanje u Hrvatskoj, nego zato što ilustrira način razmišljanja i postupanja Milanovića još i prije nego što se na Pantovčaku dodatno razmahao. Njegov osobni problem s Jasnom Omejec, ma kako ona došla na poziciju šefice Ustavnog suda, zasjenio je stvarni problem koji je proizlazio iz referendumskog pitanja. Milanovićev ego bio je važniji od bračne ravnopravnosti.
Njegovo uvjerenje da se iskupio zakonom o životnom partnerstvu također je bilo promašeno, a pomoglo mu je da sam sebe uvjeri kako o LGBT pitanjima može govoriti kako hoće i što hoće. Tako se nedavno navukao i na tanak led autanja jednog Plenkovićeva ministra, gdje se opet pokazalo koliko taktika u njegovu razmišljanju nadmašuje strategiju. Milanović je autao Damira Habijana da bi taktički zajebao HDZ, ali nije razmišljao kakvu poruku šalje drugim LGBT ljudima u Hrvatskoj, među ostalim i o sebi kao kandidatu na skorim izborima.
U normalnoj zemlji, ovakvi politički utezi koji loše govore o karakteru i politikama kandidata za najmoćniju poziciju vlasti bili bi diskvalificirajući. No, mi još nemamo luksuz normalne zemlje. Milanović će vjerojatno pobijediti i taj poraz HDZ-a bit će važniji od svih njegovih mana. Naš izbor nije težak, samo trebamo biti svjesni da i promjena dolazi sa svojom cijenom.