Ako postoji jedna i praktično jedina konstanta svih ovih godina na parlamentarnim izborima, koja je uspješno odolijevala svim promjenama društvenih i političkih okolnosti, kao i promjenama lidera političkih stranaka u zemlji, to je ishod glasanja u dijaspori. I kad je broj tih zastupnika bio nestvarno velikih dvanaest i kad je ovisio o izlaznosti te na koncu sada, kada 11. izborna jedinica, tj. dijaspora, daje fiksno tri zastupnika, neovisno o izlaznosti, nitko nikad nije posumnjao u to da će svi ti zastupnici biti iz HDZ-a.
Čak ni na posljednjih nekoliko izbora, kad je postalo jasno da je nova dijaspora sastavljena od strane mahom mlađih i visoko obrazovanih ljudi koja je otišla u Irsku, Njemačku ili druge zapadnoeuropske zemlje postala brojčano nezanemariva i kad su njihovi glasovi na europskim izborima počeli jasno ukazivati na to da je možda moguće da se takav ishod glasanja u dijaspori dugoročno promijeni, sve su to bili sitni pomaci u odnosu na stabilno HDZ-ovo biračko tijelo u Bosni i Hercegovini.
Glasanje protiv vlastitih interesa
Nema sada smisla ni pretjerano raspravljati o očitom, odnosno o tome da se ne može nikako raditi o dijaspori jer su ti ljudi oduvijek u Bosni i Hercegovini i nikada nisu otišli iz Hrvatske i da je, štoviše, stvar potpuno obratna, tj. da je najveći dio tih ljudi zapravo otišao u Hrvatsku u dijasporu. No, to za temu zapravo nije bitno.
Činjenica je da su ti ljudi od početka, što zbog naopakih planova Franje Tuđmana s Bosnom i Hercegovinom, što zbog svjesne političke odluke da Republika Hrvatska bude nacionalna država hrvatskog naroda, hrvatski državljani koji imaju realni interes u vezi s tim kako će se Republika Hrvatska odnositi prema njima i prema Bosni i Hercegovini. Što nas opet dovodi do toga da su svaki put nepogrešivo glasali protiv vlastitog interesa, podržavajući politiku koja ih je skoro pa aktivno iz vlastite zemlje doseljavala u Hrvatsku i dovela ih u situaciju gotovo upitnog opstanka u većem dijelu BiH, a samim tim i do mogućnosti da se slučaj Komšić i može dogoditi.
Monopol koji odolijeva svemu
Dakle, taj politički izbor masovne podrške HDZ-u nije na koncu pretrpio bitniju štetu niti posljednji put kada je Most, sve s Ninom Raspudićem na plakatima, dao podršku bosanskohercegovačkoj Hrvatskoj republikanskoj stranci, čak i desnijoj od samog HDZ-a.
Monopol vladajuće partije odolio je svim zamislivim izazovima i doveo politološku znanost do fenomena koji je vjerujem posve nepoznat igdje drugdje na svijetu. Konkretno do toga da, npr. Željana Zovko direktno s mjesta veleposlanice Bosne i Hercegovine u Italiji ode na mjesto hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu ili da Dragan Čović kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine naglašeno javno glasa na izborima za hrvatski parlament, kao i da rektor mostarskog sveučilišta sudjeluje na predizbornom okupljanju HDZ-a u Lisinskom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Riječ je, da se ne lažemo, o jednom duboko naopakom odnosu koji ne vodi nikuda, ali koji je sada nezamislivo dokinuti.
Raskrstiti s mitovima
Na kraju, prije nastavka teksta o konkretnim izgledima na ovim izborima, treba biti pošten pa raskrstiti s onim mitom koji je na temelju predrasuda zaživio među mojim drugovima s ljevice, o tome kako Hrvati iz BiH i njihova masovnost određuju rezultate izbora. Prvo, brojka tih ljudi koji na izbore u BiH izlaze je sve manja, s jedne strane zato što ih jeste sve manje u zemlji, potom i jer su mnogi razočarani, a na kraju krajeva je i nebitna jer će svakako biti tri zastupnika, koliko god da ih izađe. A potom, oni nikada do sada nisu odredili konačnog pobjednika. Čak i na onim predsjedničkim izborima, na kojima je Ivo Josipović tijesno poražen od Kolinde Grabar-Kitarović, on je i u samoj Hrvatskoj dobio manje glasova. Minimalno manje, ali ipak manje.
E sad, s obzirom da sam i osobno na ovim izborima prvi put u poziciji nekoga tko će glasati u toj izbornoj jedinici, u Mostaru, i da sam čitav život i proveo u toj dvojnoj poziciji između Mostara i Dalmacije, teško je predstaviti čitateljima situaciju u kojoj se spremaš izaći na izbore potpuno svjestan da će tvoj glas biti gotovo sigurno potrošen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
No, i dalje mislim da uvijek treba glasati jer je to jedan od rijetkih istinskih momenata jednakosti koji nam je preostao.
Je li moguće?
I evo nas sada na temi konkretne projekcije ishoda izbora za 11. izbornu jedinicu, tj. na pitanju svih pitanja, je li moguće da HDZ izgubi barem jednog od trojice zastupnika koliko ih dijaspora popunjava? Odgovor je da će se to teško dogoditi, ali možda ipak nije posve nemoguće. I to neće pretjerano ovisiti o Ljubi Ćesiću Rojsu i sličnim egzibicionistima, iako jeste činjenica da bi već spomenuta Hrvatska republikanska stranka mogla odnijeti dio glasova HDZ-u.
Međutim, da bi ta mogućnost uopće postala realna bilo bi nužno da SDP i Možemo uopće istaknu listu za 11. izbornu jedinicu, što se po najavama iz SDP-a neće dogoditi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
SDP-ov potez
Jer, ako je već i Ivica Račan bio na kraju prihvaćen u Hercegovini na način da su mu se nakon smrti honorirali neki potezi koje je napravio “za našu stvar”, iz nacionalističke perspektive, kod Zorana Milanovića to je podignuto na n-tu potenciju.
Još od onog njegovog prvog posjeta Mostaru, nakon nasilnih prosvjeda i paljevina institucija 2014. godine, kada je kao premijer došao u Mostar i dao izjavu zajedno s Draganom Čovićem ispred spaljenog ulaza u sjedište bosanskohercegovačkog HDZ-a, kada je napravio inicijalni politički zaokret u odnosu prema BiH i tzv. hrvatskom pitanju u njoj, pa sve do danas kad je postao veći i žešći hadezeovac od hadezeovaca po ovom pitanju, njegova popularnost među Hrvatima u BiH je rasla do te mjere, da je među njima popularniji, nego što je među starijom generacijom SDP-ovaca, od kojih se sve što on izjavi, a u direktnoj je suprotnosti s njihovim uvjerenjima, odbija kao od pleksiglasa.
I ta činjenica je mogla biti bitan faktor na ovim izborima, da je SDP odlučio drugačije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Može li HDZ izgubiti izborni monopol na dijasporu? Hercegovci Milanovića obožavaju, ali SDP nema tamo listu
Ako je već i Ivica Račan bio na kraju prihvaćen u Hercegovini, kod Milanovića to je podignuto na n-tu potenciju
Još od onog njegovog prvog posjeta Mostaru, nakon nasilnih prosvjeda i paljevina institucija 2014. godine, kada je kao premijer došao u Mostar i dao izjavu zajedno s Draganom Čovićem ispred spaljenog ulaza u sjedište bosanskohercegovačkog HDZ-a, pa sve do danas kad je postao veći i žešći hadezeovac od hadezeovaca po ovom pitanju, njegova popularnost među Hrvatima u BiH je rasla do te mjere da je među njima popularniji nego među starijom generacijom SDP-ovaca
Ako postoji jedna i praktično jedina konstanta svih ovih godina na parlamentarnim izborima, koja je uspješno odolijevala svim promjenama društvenih i političkih okolnosti, kao i promjenama lidera političkih stranaka u zemlji, to je ishod glasanja u dijaspori. I kad je broj tih zastupnika bio nestvarno velikih dvanaest i kad je ovisio o izlaznosti te na koncu sada, kada 11. izborna jedinica, tj. dijaspora, daje fiksno tri zastupnika, neovisno o izlaznosti, nitko nikad nije posumnjao u to da će svi ti zastupnici biti iz HDZ-a.
Čak ni na posljednjih nekoliko izbora, kad je postalo jasno da je nova dijaspora sastavljena od strane mahom mlađih i visoko obrazovanih ljudi koja je otišla u Irsku, Njemačku ili druge zapadnoeuropske zemlje postala brojčano nezanemariva i kad su njihovi glasovi na europskim izborima počeli jasno ukazivati na to da je možda moguće da se takav ishod glasanja u dijaspori dugoročno promijeni, sve su to bili sitni pomaci u odnosu na stabilno HDZ-ovo biračko tijelo u Bosni i Hercegovini.
Glasanje protiv vlastitih interesa
Nema sada smisla ni pretjerano raspravljati o očitom, odnosno o tome da se ne može nikako raditi o dijaspori jer su ti ljudi oduvijek u Bosni i Hercegovini i nikada nisu otišli iz Hrvatske i da je, štoviše, stvar potpuno obratna, tj. da je najveći dio tih ljudi zapravo otišao u Hrvatsku u dijasporu. No, to za temu zapravo nije bitno.
Činjenica je da su ti ljudi od početka, što zbog naopakih planova Franje Tuđmana s Bosnom i Hercegovinom, što zbog svjesne političke odluke da Republika Hrvatska bude nacionalna država hrvatskog naroda, hrvatski državljani koji imaju realni interes u vezi s tim kako će se Republika Hrvatska odnositi prema njima i prema Bosni i Hercegovini. Što nas opet dovodi do toga da su svaki put nepogrešivo glasali protiv vlastitog interesa, podržavajući politiku koja ih je skoro pa aktivno iz vlastite zemlje doseljavala u Hrvatsku i dovela ih u situaciju gotovo upitnog opstanka u većem dijelu BiH, a samim tim i do mogućnosti da se slučaj Komšić i može dogoditi.
Monopol koji odolijeva svemu
Dakle, taj politički izbor masovne podrške HDZ-u nije na koncu pretrpio bitniju štetu niti posljednji put kada je Most, sve s Ninom Raspudićem na plakatima, dao podršku bosanskohercegovačkoj Hrvatskoj republikanskoj stranci, čak i desnijoj od samog HDZ-a.
Monopol vladajuće partije odolio je svim zamislivim izazovima i doveo politološku znanost do fenomena koji je vjerujem posve nepoznat igdje drugdje na svijetu. Konkretno do toga da, npr. Željana Zovko direktno s mjesta veleposlanice Bosne i Hercegovine u Italiji ode na mjesto hrvatske zastupnice u Europskom parlamentu ili da Dragan Čović kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine naglašeno javno glasa na izborima za hrvatski parlament, kao i da rektor mostarskog sveučilišta sudjeluje na predizbornom okupljanju HDZ-a u Lisinskom.
Riječ je, da se ne lažemo, o jednom duboko naopakom odnosu koji ne vodi nikuda, ali koji je sada nezamislivo dokinuti.
Raskrstiti s mitovima
Na kraju, prije nastavka teksta o konkretnim izgledima na ovim izborima, treba biti pošten pa raskrstiti s onim mitom koji je na temelju predrasuda zaživio među mojim drugovima s ljevice, o tome kako Hrvati iz BiH i njihova masovnost određuju rezultate izbora. Prvo, brojka tih ljudi koji na izbore u BiH izlaze je sve manja, s jedne strane zato što ih jeste sve manje u zemlji, potom i jer su mnogi razočarani, a na kraju krajeva je i nebitna jer će svakako biti tri zastupnika, koliko god da ih izađe. A potom, oni nikada do sada nisu odredili konačnog pobjednika. Čak i na onim predsjedničkim izborima, na kojima je Ivo Josipović tijesno poražen od Kolinde Grabar-Kitarović, on je i u samoj Hrvatskoj dobio manje glasova. Minimalno manje, ali ipak manje.
E sad, s obzirom da sam i osobno na ovim izborima prvi put u poziciji nekoga tko će glasati u toj izbornoj jedinici, u Mostaru, i da sam čitav život i proveo u toj dvojnoj poziciji između Mostara i Dalmacije, teško je predstaviti čitateljima situaciju u kojoj se spremaš izaći na izbore potpuno svjestan da će tvoj glas biti gotovo sigurno potrošen.
No, i dalje mislim da uvijek treba glasati jer je to jedan od rijetkih istinskih momenata jednakosti koji nam je preostao.
Je li moguće?
I evo nas sada na temi konkretne projekcije ishoda izbora za 11. izbornu jedinicu, tj. na pitanju svih pitanja, je li moguće da HDZ izgubi barem jednog od trojice zastupnika koliko ih dijaspora popunjava? Odgovor je da će se to teško dogoditi, ali možda ipak nije posve nemoguće. I to neće pretjerano ovisiti o Ljubi Ćesiću Rojsu i sličnim egzibicionistima, iako jeste činjenica da bi već spomenuta Hrvatska republikanska stranka mogla odnijeti dio glasova HDZ-u.
Međutim, da bi ta mogućnost uopće postala realna bilo bi nužno da SDP i Možemo uopće istaknu listu za 11. izbornu jedinicu, što se po najavama iz SDP-a neće dogoditi.
SDP-ov potez
Jer, ako je već i Ivica Račan bio na kraju prihvaćen u Hercegovini na način da su mu se nakon smrti honorirali neki potezi koje je napravio “za našu stvar”, iz nacionalističke perspektive, kod Zorana Milanovića to je podignuto na n-tu potenciju.
Još od onog njegovog prvog posjeta Mostaru, nakon nasilnih prosvjeda i paljevina institucija 2014. godine, kada je kao premijer došao u Mostar i dao izjavu zajedno s Draganom Čovićem ispred spaljenog ulaza u sjedište bosanskohercegovačkog HDZ-a, kada je napravio inicijalni politički zaokret u odnosu prema BiH i tzv. hrvatskom pitanju u njoj, pa sve do danas kad je postao veći i žešći hadezeovac od hadezeovaca po ovom pitanju, njegova popularnost među Hrvatima u BiH je rasla do te mjere, da je među njima popularniji, nego što je među starijom generacijom SDP-ovaca, od kojih se sve što on izjavi, a u direktnoj je suprotnosti s njihovim uvjerenjima, odbija kao od pleksiglasa.
I ta činjenica je mogla biti bitan faktor na ovim izborima, da je SDP odlučio drugačije.