Ako ne već samim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, dvije godine nakon toga postalo je jasno da će Hrvatska u skoroj perspektivi postati useljenička zemlja. Istina, stotine tisuća ljudi, kojih je velik dio tada bježao iz ratom uništene Sirije, Hrvatsku su uglavnom doživljavali kao prolaznu zemlju, put kojim trebaju proći do željenog sjevera ili zapada Europe. No, bilo je jasno da će se stvar s novom članicom EU, pred kojom su tek stajali bogati razvojni fondovi i još godinama ekonomski povoljno okruženje – promijeniti.
A promjena je bila dramatična. U godini u kojoj je Andrej Plenković došao na vlast, dakle 2016., izdano je malo više od tri tisuće dozvola za strane radnike (one koji dolaze izvan EU). Samo godinu kasnije bilo ih je preko sedam tisuća. Do 30. rujna ove godine u Hrvatskoj je radnu dozvolu imalo oko 133 tisuće stranih radnika.
Useljenička politika?
Promjena je, dakako, vidljiva i golim okom. Uglavnom je iscrpljen bazen radne snage iz najbližih susjednih zemalja i sve je više radnika iz Azije i Afrike. U takvoj situaciji za društvo je ključno da se svi ti silni ljudi koji dolaze iz dalekih zemalja i različitih kultura, što bolje integriraju. A tu – ako kao integraciju u hrvatsko društvo ne računamo predugo čekanje na potrebne dokumente ili često surovo eksploatacijske uvjete života i rada – počinju problemi.
Dakle, iako je od ulaska u EU prošlo deset, a izbjegličke krize osam godina, iako se svake godine izda za nekoliko desetaka tisuća više radnih dozvola strancima – država i dalje nema nikakvu useljeničku politiku. U izradi je tek nešto što se zove “Nacrt prijedlog dokumenta o imigracijskoj politici”.
Idealno gorivo
Savršeno je jasno za što ovakva društvena kretanja i ovakav nemar države predstavljaju idealno gorivo. Strah od drugih i “briga za sigurnost građana” s prstohvatom ksenofobije, bi, naime, mogla biti tražena roba na domaćoj političkoj sceni. I to ne u nekoj dalekoj budućnosti, nego već na svoj sili izbora naredne godine. Štoviše, priča o migracijama mogla bi biti top politička tema još i u ovoj, 2023. godini.
Domovinski pokret je tu, čini se, odlučio najjače potegnuti. Istina, Most zbog porasta broja ilegalnih migranata već inzistira na vojsci na granicama, ali Domovinski pokret priprema baš ono što se Mostu isplatilo na priči o borbi protiv covida-19 – referendum.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Kad to nije napravio Andrej Plenković i kad nije pitao građane Republike Hrvatske, a trebao je, slažu li se da neki ljudi s nekih kontinenata, za koje ne znamo ni tko su ni što su, dolaze u Hrvatsku, i slažu li se s tim da se zatvaraju u svoje kuće i da, kad padne mrak, nitko ne smije izaći na ulicu, Domovinski pokret će to napraviti”, najavio je predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava prije desetak dana. Pravni tim stranke već radi na formuliranju referendumskog pitanja.
Referendumska inicijativa
Dakako, domaća desnica ne cilja na strane radnike – dotle još nije došlo, mada su baš iz Domovinskog pokreta nedavno gunđali kako se u Zagrebu više ne može naručiti hrana na hrvatskom – ali priljev stranih radnika i ilegalnih migranata kod običnih birača potiče nesigurnost u kojoj nema prostora za previše nijansi. Što je idealan prostor za političku inicijativu.
A referendumska inicijativa je, pokazalo se više puta, idealno gorivo za pojačanje vlastitog političkog profila. Ako, dakako, bude uspješna. Oporba se nije usudila referendumom ići protiv Zakona o izbornim jedinicama u strahu da neće skupiti cca 368 tisuća potpisa i pred izbornu godinu tako zabilježiti možda i presudan politički poraz.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Domovinski pokret tu ne bi trebao imati previše straha. Radi se o stranci kojoj ankete daju sedam posto i koja bi vjerojatno bila više nego sretna da izbori potvrde taj rezultat. No, i stranci koje koja bi – lako – mogla o(p)stati samo u slavonskim izbornim jedinicama i na nacionalnoj razini biti sasvim nebitan faktor. Referendum o ilegalnim migracijama, o sigurnosti granice i čudnim ljudima čudnog imena koji marširaju kroz polja i sela, mogao bi, međutim, zatitrati žicu svima kojima se ne sviđa činjenica da Hrvatska stihijski postaje useljenička zemlja. A takvih sigurno ima u svih deset izbornih jedinica.
“Narod” vs. “briselski Plenki”
Naravno, nije nebitno kakvog će se referendumskog pitanja u Domovinskom pokretu domisliti, jer će, bez obzira na skupljene potpise, o nastavku priče odlučivati Ustavni sud. Međutim, u osvit predizborne godine Penavinoj stranci nije nužno da se referendum doista i održi – važno je da uspiju mobilizirati građane kod prikupljanja potpisa. A za to će biti dosta da ih uvjere da je s jedne strane suverena država koja vodi računa o svojim granicama, a s druge “briselski Plenki”.
Ako u tome uspiju, onda će se pred štandovima referendumske inicijative čekati u redovima, a tema migracija – bilo ilegalnih, bilo legalnih – bit će vruća roba u javnosti u zagrijavanju za prave predizborne kampanje. Političke perspektive Domovinskog pokreta (i onih koji bi im se eventualno pridružili) time bi mogle biti obojane svjetlijim tonovima i od onih koje im trenutno najavljuju ankete – čak i ako skupe koju tisuću manje potpisa od zakonskog limita.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sjeme za buduće “socijalne frakture”
Sve drugo je bonus. Ako pređu cca 368 tisuća valjanih potpisa, a Ustavni sud ipak sruši referendum, eto još jednog “dokaza” o tome koliko je vlast otuđena od naroda. Opcija po kojoj bi se referendum doista održao usred superizborne godine bi toliko bila loša za HDZ, a dobra za Domovinski pokret i desnu oporbu da je gotovo ne treba uzimati u obzir kao realnu.
Uglavnom, sav taj politički folklor koji slijedi će, dakako, još malo otežati situaciju svih onih koji pokušavaju svoju budućnost izgraditi barem dijelom u Hrvatskoj, a koji se već na prvi pogled razlikuju od ovdašnjeg stanovništva. Užasno osjetljivu situaciju, koja prijeti sijanjem dugoročnog sjemena razdora i nekim budućim “socijalnim frakturama”, aktualna vlast, međutim, pokušava riješiti na način svojstven objema dosadašnjim Vladama Andreja Plenkovića – ignoriranjem i improvizacijom. Pardon, radom na “Nacrtu prijedloga dokumenta o imigracijskoj politici”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Penava je pronašao idealno gorivo da Plenkoviću zagorča superizbornu godinu. Moglo bi mu i upaliti
Referendum Domovinskog pokreta o migrantima bit će glavna politička tema pred superizbornu godinu
U osvit predizborne godine Penavinoj stranci nije nužno da se referendum doista i održi - važno je da uspiju mobilizirati građane kod prikupljanja potpisa. A za to će biti dosta da ih uvjere da je s jedne strane suverena država koja vodi računa o svojim granicama, a s druge “briselski Plenki”.
Ako ne već samim ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, dvije godine nakon toga postalo je jasno da će Hrvatska u skoroj perspektivi postati useljenička zemlja. Istina, stotine tisuća ljudi, kojih je velik dio tada bježao iz ratom uništene Sirije, Hrvatsku su uglavnom doživljavali kao prolaznu zemlju, put kojim trebaju proći do željenog sjevera ili zapada Europe. No, bilo je jasno da će se stvar s novom članicom EU, pred kojom su tek stajali bogati razvojni fondovi i još godinama ekonomski povoljno okruženje – promijeniti.
A promjena je bila dramatična. U godini u kojoj je Andrej Plenković došao na vlast, dakle 2016., izdano je malo više od tri tisuće dozvola za strane radnike (one koji dolaze izvan EU). Samo godinu kasnije bilo ih je preko sedam tisuća. Do 30. rujna ove godine u Hrvatskoj je radnu dozvolu imalo oko 133 tisuće stranih radnika.
Useljenička politika?
Promjena je, dakako, vidljiva i golim okom. Uglavnom je iscrpljen bazen radne snage iz najbližih susjednih zemalja i sve je više radnika iz Azije i Afrike. U takvoj situaciji za društvo je ključno da se svi ti silni ljudi koji dolaze iz dalekih zemalja i različitih kultura, što bolje integriraju. A tu – ako kao integraciju u hrvatsko društvo ne računamo predugo čekanje na potrebne dokumente ili često surovo eksploatacijske uvjete života i rada – počinju problemi.
Dakle, iako je od ulaska u EU prošlo deset, a izbjegličke krize osam godina, iako se svake godine izda za nekoliko desetaka tisuća više radnih dozvola strancima – država i dalje nema nikakvu useljeničku politiku. U izradi je tek nešto što se zove “Nacrt prijedlog dokumenta o imigracijskoj politici”.
Idealno gorivo
Savršeno je jasno za što ovakva društvena kretanja i ovakav nemar države predstavljaju idealno gorivo. Strah od drugih i “briga za sigurnost građana” s prstohvatom ksenofobije, bi, naime, mogla biti tražena roba na domaćoj političkoj sceni. I to ne u nekoj dalekoj budućnosti, nego već na svoj sili izbora naredne godine. Štoviše, priča o migracijama mogla bi biti top politička tema još i u ovoj, 2023. godini.
Domovinski pokret je tu, čini se, odlučio najjače potegnuti. Istina, Most zbog porasta broja ilegalnih migranata već inzistira na vojsci na granicama, ali Domovinski pokret priprema baš ono što se Mostu isplatilo na priči o borbi protiv covida-19 – referendum.
“Kad to nije napravio Andrej Plenković i kad nije pitao građane Republike Hrvatske, a trebao je, slažu li se da neki ljudi s nekih kontinenata, za koje ne znamo ni tko su ni što su, dolaze u Hrvatsku, i slažu li se s tim da se zatvaraju u svoje kuće i da, kad padne mrak, nitko ne smije izaći na ulicu, Domovinski pokret će to napraviti”, najavio je predsjednik Domovinskog pokreta Ivan Penava prije desetak dana. Pravni tim stranke već radi na formuliranju referendumskog pitanja.
Referendumska inicijativa
Dakako, domaća desnica ne cilja na strane radnike – dotle još nije došlo, mada su baš iz Domovinskog pokreta nedavno gunđali kako se u Zagrebu više ne može naručiti hrana na hrvatskom – ali priljev stranih radnika i ilegalnih migranata kod običnih birača potiče nesigurnost u kojoj nema prostora za previše nijansi. Što je idealan prostor za političku inicijativu.
A referendumska inicijativa je, pokazalo se više puta, idealno gorivo za pojačanje vlastitog političkog profila. Ako, dakako, bude uspješna. Oporba se nije usudila referendumom ići protiv Zakona o izbornim jedinicama u strahu da neće skupiti cca 368 tisuća potpisa i pred izbornu godinu tako zabilježiti možda i presudan politički poraz.
Domovinski pokret tu ne bi trebao imati previše straha. Radi se o stranci kojoj ankete daju sedam posto i koja bi vjerojatno bila više nego sretna da izbori potvrde taj rezultat. No, i stranci koje koja bi – lako – mogla o(p)stati samo u slavonskim izbornim jedinicama i na nacionalnoj razini biti sasvim nebitan faktor. Referendum o ilegalnim migracijama, o sigurnosti granice i čudnim ljudima čudnog imena koji marširaju kroz polja i sela, mogao bi, međutim, zatitrati žicu svima kojima se ne sviđa činjenica da Hrvatska stihijski postaje useljenička zemlja. A takvih sigurno ima u svih deset izbornih jedinica.
“Narod” vs. “briselski Plenki”
Naravno, nije nebitno kakvog će se referendumskog pitanja u Domovinskom pokretu domisliti, jer će, bez obzira na skupljene potpise, o nastavku priče odlučivati Ustavni sud. Međutim, u osvit predizborne godine Penavinoj stranci nije nužno da se referendum doista i održi – važno je da uspiju mobilizirati građane kod prikupljanja potpisa. A za to će biti dosta da ih uvjere da je s jedne strane suverena država koja vodi računa o svojim granicama, a s druge “briselski Plenki”.
Ako u tome uspiju, onda će se pred štandovima referendumske inicijative čekati u redovima, a tema migracija – bilo ilegalnih, bilo legalnih – bit će vruća roba u javnosti u zagrijavanju za prave predizborne kampanje. Političke perspektive Domovinskog pokreta (i onih koji bi im se eventualno pridružili) time bi mogle biti obojane svjetlijim tonovima i od onih koje im trenutno najavljuju ankete – čak i ako skupe koju tisuću manje potpisa od zakonskog limita.
Sjeme za buduće “socijalne frakture”
Sve drugo je bonus. Ako pređu cca 368 tisuća valjanih potpisa, a Ustavni sud ipak sruši referendum, eto još jednog “dokaza” o tome koliko je vlast otuđena od naroda. Opcija po kojoj bi se referendum doista održao usred superizborne godine bi toliko bila loša za HDZ, a dobra za Domovinski pokret i desnu oporbu da je gotovo ne treba uzimati u obzir kao realnu.
Uglavnom, sav taj politički folklor koji slijedi će, dakako, još malo otežati situaciju svih onih koji pokušavaju svoju budućnost izgraditi barem dijelom u Hrvatskoj, a koji se već na prvi pogled razlikuju od ovdašnjeg stanovništva. Užasno osjetljivu situaciju, koja prijeti sijanjem dugoročnog sjemena razdora i nekim budućim “socijalnim frakturama”, aktualna vlast, međutim, pokušava riješiti na način svojstven objema dosadašnjim Vladama Andreja Plenkovića – ignoriranjem i improvizacijom. Pardon, radom na “Nacrtu prijedloga dokumenta o imigracijskoj politici”.