Bliži se kraj ljetne sezone 1986., a iako inflacija galopira „došlo je vrijeme da umuknu pjevači turističke balade“, kako je sve domaće ljude koji se bave „cijenama turističkih usluga u Dubrovniku protestirajući zbog njihove visine“ nazvao komercijalni direktor tada vodećeg dubrovačkog turističkog poduzeća HTP Dubrovnik, Vedran Hamović koji je još ostao zapamćen i po izjavi da ionako još uvijek nitko nije doktorirao na segmentu cijena.
Dodao je i kako se „ni jedan jedini inozemni gost nije ovdje požalio ni na jednu jedinu cijenu“. U prijevodu, tko šljivi domaće. Dosta neuviđavno čak i za ta neka drugačija vremena. Iako danas živi u inozemstvu, gotovo 40 godina kasnije Hamovićev duh i dalje lebdi nad Dubrovnikom.
Vjerojatno nikad niste čitali Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma, ali mogu ga toplo preporučiti kao udžbenik za ovladavanje vještinom definiranja pojmova. Primjera radi – „načelo destinacijskog menadžmenta podrazumijeva turističke aktivnosti dionika, unutar svrsishodne poslovne suradnje, a radi stvaranja integriranog i konkurentnog destinacijskog proizvoda“. Sjedi, 5.
Čemu služe turističke zajednice?
Čitajući taj Zakon doznat ćete da Hrvatska nema jednu vrstu turističke zajednice nego čak 4 – lokalna turistička zajednica, regionalna turistička zajednica, Turistička zajednica Grada Zagreba i Hrvatska turistička zajednica.
To znači da svako mjesto, općina, grad, županija, glavni grad i sama država mogu imati posebnu turističku zajednicu, a za to ih se do danas odlučilo čak njih 300. To znači i jednako toliko skupština, turističkih vijeća i direktora, a nekad i predsjednika. Plus redovni zaposlenici. Pa tako mjesto Božava sa svojih 127 stanovnika također ima vlastitu turističku zajednicu. Čemu one služe?
Zakon im određuje 3 glavna cilja – razvoj i marketing destinacije, osiguravanje cjelovitije zastupljenosti lokalnih/regionalnih interesa te poboljšanje uvjeta boravka turista u destinaciji i razvijanje svijesti o važnosti i gospodarskim, društvenim i drugim učincima turizma. Ovo posljednje je vrlo zanimljivo zbog grada Dubrovnika i njegove turističke zajednice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Turistička zajednica Disneylanda
Turistička zajednica Dubrovnika nešto je kao Turistička zajednica Disneylanda. Turizam fercera sam od sebe, ne diraj ništa da se ne poremeti i bit će sve ok. Poput one teorije o tvornicama u budućnosti koje će imati samo po dva zaposlenika – čovjeka i psa. Čovjeka da hrani psa, a psa da spriječi čovjeka da nešto pokvari.
Pokvariti dan mnogim Hrvatima koji žele posjetiti Dubrovnik uspio je uoči sezone novi čelnik dubrovačke turističke zajednice ovom izjavom: „Dubrovnik ima svoju cijenu. Tržište diktira cijenu. Prema tome, dokle god se na tržištu to bilo kojem može prodati, iluzorno je očekivati da bi te cijene padale. A Hrvati evo neka dolaze zimi, u mimosezoni kad je malo manje gostiju, uživat će jednako kao da su tu usred ljeta.“
Ako se vratimo na onaj treći cilj turističkih zajednica, nigdje se ne spominje opravdavanje skupoće destinacije i odvraćanje domaćih gostiju. Štoviše, takav pristup stoji u koliziji s deklariranim ciljem „poboljšanja uvjeta boravka turista u destinaciji te razvijanja svijesti o važnosti i gospodarskim, društvenim i drugim učincima turizma“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za početak, ‘mimosezona’ ne postoji
Izjava direktora dubrovačke turističke zajednice pogrešna je na više razina. Za početak, neologizam „mimosezona“. Takvo što ne postoji, a posebno je teško tu konstrukciju slušati iz usta osobe koja je stručnjak u tom području (gospodin Miroslav Drašković uistinu jest stručan, ima bogatu karijeru u privatnom turističkom sektoru gdje je baš kao i Hamović obnašao funkciju komercijalnog direktora, a govori i četiri strana jezika).
Potom tipični površni pristup ekonomskoj znanosti – sakrosanktno shvaćanje zakona tržišta. Ponuda i potražnja, što se tu može. Izloženi smo najgoroj inflaciji u zadnjih nekoliko desetljeća i rast cijena nema veze s ponudom i potražnjom kao ekonomskim modelom, već s jednom drugom teorijom koja upravo predstavlja kritiku tog Sayovog zakona tržišta.
Znaju da nemate puno izbora
Postkejnezijanci dovode u pitanje valjanost modela ponude i potražnje ukazujući na problem administriranih cijena. To su cijene koje nameću oligopoli – kod nas maloprodajni lanci – i koje uopće nisu ovisne o tržišnim kretanjima. Administrirane cijene formiraju se dodavanjem marže na trošak nabave.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oni koji imaju tržišnu moć povećavaju cijene jer znaju da nemate puno izbora. Ako vam je to poznato, to je stoga jer jednako funkcionira još jedan oligopol – bankarski. Postkejnezijanci, o kojima je da bi sve bilo ironično radove pisao i guverner HNB-a, kažu da administrirane cijene pridonose inflaciji. To je bio i nedavni zaključak naše centralne banke – visoke razine profitnih marži podižu inflaciju. Vidi vraga.
Pa poznato je da su zima i ljeto identični
Dalje je vrlo zabavno da direktor jedne turističke zajednice misli da cijene ne mogu padati dok god se nešto može prodati na bilo kojem tržištu. Dakle, cijene će se održati makar neki proizvod htjeli kupiti samo državljani Burkine Faso. To čak i nije citat koji će ga pratiti kao što onaj s početka teksta prati Hamovića, već je to njegova poslanica domaćem gostu – Hrvati neka dolaze u Dubrovnik zimi, bit će im isto kao usred ljeta.
Poznato je da su zima i ljeto zapravo identični. Jednako se ugodno kupati u moru, osvježiti sladoledom ili šetati po plaži u laganoj odjeći do kasno u noć na +30 stupnjeva i na +5 dok dere bura. Zato valjda sezona u Dubrovniku traje čitavu godinu i nije da letovi iz većine odredišta prestaju u listopadu. Ako im se već rugamo, mogli smo domaćim turistima kao prednost zime reklamirati izostanak komaraca.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao netko tko je rodom iz Dubrovnika i tko tamo boravi relativno često, mogu vam dočarati Dubrovnik zimi kroz ilustrativan primjer. U siječnju se u Dubrovniku ne može naručiti pizza. Ovo je konkretan slučaj s početka ove godine kad sam redom nazivao dubrovačke pizzerije i nijedna nije radila. S drugim restoranima sam znao da ne mogu računati, no pizza je nekako najraširenija hrana za dostavu pa sam se nadao da će mi se sreća osmjehnuti bar na tom polju, ali čak ni to.
Smrzavanje u apartmanima
Nadalje, dubrovački apartmani nisu grijani. Ako usred zime dođete u prostor koji netko nije za vas prethodno dobro zagrijao, smrznut ćete se gore nego ikad prije u životu. A na privatni smještaj ste osuđeni jer dubrovački hoteli zimi uglavnom ne rade. Kad već spominjemo Dubrovnik zimi, tu je i istoimena akcija koju je provodila preteča turističke zajednice, Turističko društvo Dubrovnika sredinom 1970-ih. Motivi za tu akciju?
„Činjenica je da je u Dubrovniku, i pored dosadašnjih napora određenih činilaca u kulturi i turizmu, u toku zime razonoda dosta siromašna. No, da bi u periodu od početka studenoga do konca ožujka što više turista boravilo u gradu pod Srđem, Turističko društvo i drugi zainteresirani faktori poduzeli su konkretnu akciju pod nazivom »Dubrovnik zimi«, koja ima za cilj da poboljša zabavni život u posezoni i predsezoni. Tako će pored koncerata Gradskog orkestra, predstava kazališta »Marin Držić« i nastupa folklornog ansambla »Linđo« u okviru te akcije biti i drugih novina. U toku zime u Dubrovniku i na njegovoj rivijeri radit će petnaestak hotela od kojih većina ima zatvorene bazene.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
Jesti, piti i spavati
Danas Dubrovnik živi za ljeto, a zimi se preživljava i nikog nije briga zbog toga. Taj model, međutim, rezultira time da se ponuda prilagođava turistima kojima je primarni motiv zadovoljiti osnovne fiziološke potrebe s dna Maslowljeve piramide – jesti, piti i spavati.
Stoga nitko niti ne pokušava ništa drugo doli biti ugostitelj ili iznajmljivač. Toliko o vođenju računa o „gospodarskim, društvenim i drugim učincima turizma“. Zbog takvog patološkog izostanka ambicije, Dubrovnik nema nikakve sadržaje koji bi privukli tog nekog imaginarnog Hrvata koji će doći zimi pa će mu biti isto kao i ljeti.
Nije, dakle, uopće stvar u cijenama nego u nepostojećoj ponudi. Dubrovnik, primjerice, nema igraonicu za djecu. Znate kad ju je imao? Prije više od 30 godina. Dubrovkinja Keti Vučković otvorila je još 1991. godine dječju igraonicu Mali Raj koja je radila svaki dan od 9 do 21 sat gdje su djeca mogla dolaziti na višesatno, ali i cjelodnevno čuvanje. Vlasnica je prilikom otvorenja izjavila da „onoj djeci koja su s nama cijeli dan kuhamo domaći ručak, zajedno pravimo kolače i druge dječje poslastice“. Sve to za 2000 dinara mjesečno. U to vrijeme to je bilo oko 8,5 njemačkih maraka. Eto ti tržišta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Spas u popustima za domaće
Ima se što naučiti iz prošlosti, ali i sadašnjosti. Pa tako, primjerice, dubrovački ugostitelji uglavnom imaju popust za domaće u rasponu od 20 do 50%. Porezna uprava im je čak u jednoj fazi pokušala stati na kraj (jer kao diskriminiraju strance), ali su se ovi lukavo dosjetili obrane da je popust dostupan svima pod istim uvjetom – da ga zatraže na hrvatskom jeziku koji je sukladno našem Ustavu jedini službeni jezik u Hrvatskoj.
A toga su se sjetili sami, nije da je dubrovačka turistička zajednica upregnula moždane vijuge da olakša život domaćem čovjeku. Za 3,75 milijuna EUR koliko im iznosi godišnji proračun. Možda tajna leži u tome što je – izuzev za članarine u strukovnim organizacijama – najmanji dio tog novca, niti 1%, predviđen za stavku „istraživanje i strateško planiranje“.
A čak i uz taj mizeran iznos navodi se opaska „u trenutku izrade Programa rada, nema detaljno planiranih aktivnosti na ovoj stavci.“ Identična rečenica nalazi se u Programima rada za 2021. i 2022. godinu.
Poruka šefa turističke zajednice 'neka Hrvati u Dubrovnik dolaze zimi' je ruganje. Tamo u siječnju ne možeš naručiti običnu pizzu
Poznati odvjetnik, Telegramov autor, podsjeća što su zapravo zadaci turističkih zajednica, kojih je u Hrvatskoj na stotine
Danas Dubrovnik živi za ljeto, a zimi se preživljava i nikog nije briga zbog toga. Taj model, međutim, rezultira time da se ponuda prilagođava turistima kojima je primarni motiv zadovoljiti osnovne fiziološke potrebe s dna Maslowljeve piramide – jesti, piti i spavati. Stoga nitko niti ne pokušava ništa drugo doli biti ugostitelj ili iznajmljivač
Bliži se kraj ljetne sezone 1986., a iako inflacija galopira „došlo je vrijeme da umuknu pjevači turističke balade“, kako je sve domaće ljude koji se bave „cijenama turističkih usluga u Dubrovniku protestirajući zbog njihove visine“ nazvao komercijalni direktor tada vodećeg dubrovačkog turističkog poduzeća HTP Dubrovnik, Vedran Hamović koji je još ostao zapamćen i po izjavi da ionako još uvijek nitko nije doktorirao na segmentu cijena.
Dodao je i kako se „ni jedan jedini inozemni gost nije ovdje požalio ni na jednu jedinu cijenu“. U prijevodu, tko šljivi domaće. Dosta neuviđavno čak i za ta neka drugačija vremena. Iako danas živi u inozemstvu, gotovo 40 godina kasnije Hamovićev duh i dalje lebdi nad Dubrovnikom.
Vjerojatno nikad niste čitali Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma, ali mogu ga toplo preporučiti kao udžbenik za ovladavanje vještinom definiranja pojmova. Primjera radi – „načelo destinacijskog menadžmenta podrazumijeva turističke aktivnosti dionika, unutar svrsishodne poslovne suradnje, a radi stvaranja integriranog i konkurentnog destinacijskog proizvoda“. Sjedi, 5.
Čemu služe turističke zajednice?
Čitajući taj Zakon doznat ćete da Hrvatska nema jednu vrstu turističke zajednice nego čak 4 – lokalna turistička zajednica, regionalna turistička zajednica, Turistička zajednica Grada Zagreba i Hrvatska turistička zajednica.
To znači da svako mjesto, općina, grad, županija, glavni grad i sama država mogu imati posebnu turističku zajednicu, a za to ih se do danas odlučilo čak njih 300. To znači i jednako toliko skupština, turističkih vijeća i direktora, a nekad i predsjednika. Plus redovni zaposlenici. Pa tako mjesto Božava sa svojih 127 stanovnika također ima vlastitu turističku zajednicu. Čemu one služe?
Zakon im određuje 3 glavna cilja – razvoj i marketing destinacije, osiguravanje cjelovitije zastupljenosti lokalnih/regionalnih interesa te poboljšanje uvjeta boravka turista u destinaciji i razvijanje svijesti o važnosti i gospodarskim, društvenim i drugim učincima turizma. Ovo posljednje je vrlo zanimljivo zbog grada Dubrovnika i njegove turističke zajednice.
Turistička zajednica Disneylanda
Turistička zajednica Dubrovnika nešto je kao Turistička zajednica Disneylanda. Turizam fercera sam od sebe, ne diraj ništa da se ne poremeti i bit će sve ok. Poput one teorije o tvornicama u budućnosti koje će imati samo po dva zaposlenika – čovjeka i psa. Čovjeka da hrani psa, a psa da spriječi čovjeka da nešto pokvari.
Pokvariti dan mnogim Hrvatima koji žele posjetiti Dubrovnik uspio je uoči sezone novi čelnik dubrovačke turističke zajednice ovom izjavom: „Dubrovnik ima svoju cijenu. Tržište diktira cijenu. Prema tome, dokle god se na tržištu to bilo kojem može prodati, iluzorno je očekivati da bi te cijene padale. A Hrvati evo neka dolaze zimi, u mimosezoni kad je malo manje gostiju, uživat će jednako kao da su tu usred ljeta.“
Ako se vratimo na onaj treći cilj turističkih zajednica, nigdje se ne spominje opravdavanje skupoće destinacije i odvraćanje domaćih gostiju. Štoviše, takav pristup stoji u koliziji s deklariranim ciljem „poboljšanja uvjeta boravka turista u destinaciji te razvijanja svijesti o važnosti i gospodarskim, društvenim i drugim učincima turizma“.
Za početak, ‘mimosezona’ ne postoji
Izjava direktora dubrovačke turističke zajednice pogrešna je na više razina. Za početak, neologizam „mimosezona“. Takvo što ne postoji, a posebno je teško tu konstrukciju slušati iz usta osobe koja je stručnjak u tom području (gospodin Miroslav Drašković uistinu jest stručan, ima bogatu karijeru u privatnom turističkom sektoru gdje je baš kao i Hamović obnašao funkciju komercijalnog direktora, a govori i četiri strana jezika).
Potom tipični površni pristup ekonomskoj znanosti – sakrosanktno shvaćanje zakona tržišta. Ponuda i potražnja, što se tu može. Izloženi smo najgoroj inflaciji u zadnjih nekoliko desetljeća i rast cijena nema veze s ponudom i potražnjom kao ekonomskim modelom, već s jednom drugom teorijom koja upravo predstavlja kritiku tog Sayovog zakona tržišta.
Znaju da nemate puno izbora
Postkejnezijanci dovode u pitanje valjanost modela ponude i potražnje ukazujući na problem administriranih cijena. To su cijene koje nameću oligopoli – kod nas maloprodajni lanci – i koje uopće nisu ovisne o tržišnim kretanjima. Administrirane cijene formiraju se dodavanjem marže na trošak nabave.
Oni koji imaju tržišnu moć povećavaju cijene jer znaju da nemate puno izbora. Ako vam je to poznato, to je stoga jer jednako funkcionira još jedan oligopol – bankarski. Postkejnezijanci, o kojima je da bi sve bilo ironično radove pisao i guverner HNB-a, kažu da administrirane cijene pridonose inflaciji. To je bio i nedavni zaključak naše centralne banke – visoke razine profitnih marži podižu inflaciju. Vidi vraga.
Pa poznato je da su zima i ljeto identični
Dalje je vrlo zabavno da direktor jedne turističke zajednice misli da cijene ne mogu padati dok god se nešto može prodati na bilo kojem tržištu. Dakle, cijene će se održati makar neki proizvod htjeli kupiti samo državljani Burkine Faso. To čak i nije citat koji će ga pratiti kao što onaj s početka teksta prati Hamovića, već je to njegova poslanica domaćem gostu – Hrvati neka dolaze u Dubrovnik zimi, bit će im isto kao usred ljeta.
Poznato je da su zima i ljeto zapravo identični. Jednako se ugodno kupati u moru, osvježiti sladoledom ili šetati po plaži u laganoj odjeći do kasno u noć na +30 stupnjeva i na +5 dok dere bura. Zato valjda sezona u Dubrovniku traje čitavu godinu i nije da letovi iz većine odredišta prestaju u listopadu. Ako im se već rugamo, mogli smo domaćim turistima kao prednost zime reklamirati izostanak komaraca.
Kao netko tko je rodom iz Dubrovnika i tko tamo boravi relativno često, mogu vam dočarati Dubrovnik zimi kroz ilustrativan primjer. U siječnju se u Dubrovniku ne može naručiti pizza. Ovo je konkretan slučaj s početka ove godine kad sam redom nazivao dubrovačke pizzerije i nijedna nije radila. S drugim restoranima sam znao da ne mogu računati, no pizza je nekako najraširenija hrana za dostavu pa sam se nadao da će mi se sreća osmjehnuti bar na tom polju, ali čak ni to.
Smrzavanje u apartmanima
Nadalje, dubrovački apartmani nisu grijani. Ako usred zime dođete u prostor koji netko nije za vas prethodno dobro zagrijao, smrznut ćete se gore nego ikad prije u životu. A na privatni smještaj ste osuđeni jer dubrovački hoteli zimi uglavnom ne rade. Kad već spominjemo Dubrovnik zimi, tu je i istoimena akcija koju je provodila preteča turističke zajednice, Turističko društvo Dubrovnika sredinom 1970-ih. Motivi za tu akciju?
„Činjenica je da je u Dubrovniku, i pored dosadašnjih napora određenih činilaca u kulturi i turizmu, u toku zime razonoda dosta siromašna. No, da bi u periodu od početka studenoga do konca ožujka što više turista boravilo u gradu pod Srđem, Turističko društvo i drugi zainteresirani faktori poduzeli su konkretnu akciju pod nazivom »Dubrovnik zimi«, koja ima za cilj da poboljša zabavni život u posezoni i predsezoni. Tako će pored koncerata Gradskog orkestra, predstava kazališta »Marin Držić« i nastupa folklornog ansambla »Linđo« u okviru te akcije biti i drugih novina. U toku zime u Dubrovniku i na njegovoj rivijeri radit će petnaestak hotela od kojih većina ima zatvorene bazene.“
Jesti, piti i spavati
Danas Dubrovnik živi za ljeto, a zimi se preživljava i nikog nije briga zbog toga. Taj model, međutim, rezultira time da se ponuda prilagođava turistima kojima je primarni motiv zadovoljiti osnovne fiziološke potrebe s dna Maslowljeve piramide – jesti, piti i spavati.
Stoga nitko niti ne pokušava ništa drugo doli biti ugostitelj ili iznajmljivač. Toliko o vođenju računa o „gospodarskim, društvenim i drugim učincima turizma“. Zbog takvog patološkog izostanka ambicije, Dubrovnik nema nikakve sadržaje koji bi privukli tog nekog imaginarnog Hrvata koji će doći zimi pa će mu biti isto kao i ljeti.
Nije, dakle, uopće stvar u cijenama nego u nepostojećoj ponudi. Dubrovnik, primjerice, nema igraonicu za djecu. Znate kad ju je imao? Prije više od 30 godina. Dubrovkinja Keti Vučković otvorila je još 1991. godine dječju igraonicu Mali Raj koja je radila svaki dan od 9 do 21 sat gdje su djeca mogla dolaziti na višesatno, ali i cjelodnevno čuvanje. Vlasnica je prilikom otvorenja izjavila da „onoj djeci koja su s nama cijeli dan kuhamo domaći ručak, zajedno pravimo kolače i druge dječje poslastice“. Sve to za 2000 dinara mjesečno. U to vrijeme to je bilo oko 8,5 njemačkih maraka. Eto ti tržišta.
Spas u popustima za domaće
Ima se što naučiti iz prošlosti, ali i sadašnjosti. Pa tako, primjerice, dubrovački ugostitelji uglavnom imaju popust za domaće u rasponu od 20 do 50%. Porezna uprava im je čak u jednoj fazi pokušala stati na kraj (jer kao diskriminiraju strance), ali su se ovi lukavo dosjetili obrane da je popust dostupan svima pod istim uvjetom – da ga zatraže na hrvatskom jeziku koji je sukladno našem Ustavu jedini službeni jezik u Hrvatskoj.
A toga su se sjetili sami, nije da je dubrovačka turistička zajednica upregnula moždane vijuge da olakša život domaćem čovjeku. Za 3,75 milijuna EUR koliko im iznosi godišnji proračun. Možda tajna leži u tome što je – izuzev za članarine u strukovnim organizacijama – najmanji dio tog novca, niti 1%, predviđen za stavku „istraživanje i strateško planiranje“.
A čak i uz taj mizeran iznos navodi se opaska „u trenutku izrade Programa rada, nema detaljno planiranih aktivnosti na ovoj stavci.“ Identična rečenica nalazi se u Programima rada za 2021. i 2022. godinu.