U načelu, kontinuitet u politici ne bi trebao biti loša stvar. Mogao bi omogućavati dugoročnije planiranje, manje ovisno o hektičnom ritmu promjena vlasti ili pogodovati predvidivosti kakva je posebno dobra za gospodarstvo.
U stvarnosti, hrvatskoj stvarnosti, aktualni kontinuitet u politici se nameće kao rijetko zlokobna pojava. Radi se o kontinuitetu sabotiranja demokracije, upornom sitnom vezu autokracije koja kao svoj praktički jedini program nudi osornu figuru svemoćnog premijera, a sve ostale elemente demokratskog sustava tretira na skali od nebitnih, folklornih ornamenata, do suvišne gnjavaže koju treba što efikasnije neutralizirati. Ustav Republike Hrvatske, očito, spada u ovu posljednju grupu.
Jedini je to mogući, nažalost, zaključak nakon posljednje odluke Ustavnog suda koji se većinom glasova (8:5) proglasio nenadležnim za odlučivanje o sad već trogodišnjem zatvaranju povijesnog Markovog trga za građane. Jer je ovo samo posljednji korak u smjeru u kojem se odavno krenulo.
Krivnja za masovno umiranje
Stvari su se u tom pravcu vjerojatno definitivno prelomile kad je HDZ, uz poslovičnu tihu misu koalicijskih saučesnika, odlučio posve privatizirati borbu protiv pandemije. Sve ključne odluke, kojima su se, iz epidemioloških razloga ograničavala ljudska prava, umjesto Ustavom propisane dvotrećinske većine u Saboru (minimalno 101 saborski zastupnik), donosila je tek nekolicina, često samo pet-šest ljudi iz vladajuće stranke ili usko povezanih s njom.
Ovakva centralizacija odlučivanja u rukama “čuvenog” Stožera pravdala se efikasnošću, jer je, eto, trebalo brzo povlačiti poteze, a ne gubiti se u beskrajnim saborskim raspravama i pokušajima stvaranja potrebnih većina. Rezultat takve “efikasnosti” je, nažalost, bio predvidiv. Najveće masovno umiranje u povijesti moderne Hrvatske, toliko da je u tek pet-šest država na svijetu, korona uzela više života (u odnosu na broj stanovnika).
Ako Vlada kaže da je sve okej…
Ustavni sud je prvo godinama o svemu šutio, a onda dao za pravo vladajućima. Interpretacija je bila da je Sabor imao pravo o svemu odlučivati običnom većinom, propisanom u članku 16. Ustava RH, a ne onom restriktivnijom iz članka 17., rezerviranu za prirodne nepogode i događaje slične – zapravo, pandemijske – magnitude.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Već tom odlukom je iz igre zapravo izbačen i dio članka 16. – po kojem svako ograničavanje ljudskih sloboda ili prava “mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju”. Tamo gdje je, recimo, njemački Ustavni sud tražio od niza javnih dužnosnika, tridesetak neovisnih stručnjaka i institucija empirijske podatke za procjenu ustavnosti svake epidemiološke mjere, većina u hrvatskom Ustavnom sudu je zaključila da je dovoljno to što im je Vlada odgovorila da je sve okej.
Čemu Sabor, kad Vlada ima Uredbe?
Odlukom o tome da je sve okej s tim da građanima koji “nemaju opravdani razlog” za pristup Markovom trgu tamo ne mogu doći, ukinut je, de facto, i ostatak članka 16. Ustava RH, kojim se razrađuje kad i kako se mogu privremeno ograničiti ljudska prava i slobode. Odgovor na “kako” je ključan – zakonom.
Međutim, zaključavanje Markovog trga nikad nije došlo do Sabora, pristup je spriječila Vlada – Uredbom. Kome bi se, unatoč sigurnoj većini u parlamentu, koja je smjerno izglasala i veće svinjarije, dalo zamarati natezanjem s opozicijskim zanovijetalima oko razloga za željezne ograde i policijske kontrole na ključnom mjestu hrvatske politike? Pa valjda je premijer dosad stoput objasnio kako se strašna teroristička prijetnja nadvila nad glavni grad! Doduše, samo Markov trg, ne i Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu gdje Vlada svo ovo vrijeme, zapravo, zasjeda, ali ne treba biti sitničav.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izbor između osornog vladara
Stvar je, međutim, još i gora. Markov trg nije javno dobro, koje može biti u vlasništvu tijela državne vlasti. Radi se o povijesnom prostoru na kojeg se odnosi članak 52. Ustava RH i koji se smatra općim dobrom. Svi građani imaju pravo na slobodu uživanja općeg dobra, a način na koji se opće dobro može upotrebljavati i iskorištavati se određuje – zakonom.
Dakle, opet Sabor. Opet suvišna gnjavaža i opet bespotrebno posredovanje između volje moćne Vlade i naroda. A između osornog vladara i demokratskih trica poput procedure i Ustava, većina u Ustavnom sudu se odlučila ne zamjerati onome koji ima najveću političku moć.
Na kraju priče, ničim doista objašnjena i neustavna zabrana pristupa Markovom trgu, mogla bi biti zapamćena ne kao ograničenje slobode kretanja ili fizičko samoizdvajanje vlasti od običnog građanstva, nego prije svega kao još jedna mučna – epizoda. Jer, kad sustav rutinski, u ime tobožnje efikasnosti, legitimira serijsko uklanjanje demokratskih kočnica nečijoj svemoći, najgore vjerojatno tek slijedi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nakon odluke oko Markova trga posve je jasno: Ustavni sud kontinuirano sabotira demokraciju da bi zaštitio Plenkovića
U koroni je bilo dosta da saborska većina ograničava ljudska prava, sad je dovoljna i samo uredba Vlade
Radi se o upornom sitnom vezu autokracije koja kao svoj praktički jedini program nudi osornu figuru svemoćnog premijera, a sve ostale elemente demokratskog sustava tretira na skali od nebitnih, folklornih ornamenata, do suvišne gnjavaže koju treba što efikasnije neutralizirati. Ustav Republike Hrvatske, očito, spada u ovu posljednju grupu
U načelu, kontinuitet u politici ne bi trebao biti loša stvar. Mogao bi omogućavati dugoročnije planiranje, manje ovisno o hektičnom ritmu promjena vlasti ili pogodovati predvidivosti kakva je posebno dobra za gospodarstvo.
U stvarnosti, hrvatskoj stvarnosti, aktualni kontinuitet u politici se nameće kao rijetko zlokobna pojava. Radi se o kontinuitetu sabotiranja demokracije, upornom sitnom vezu autokracije koja kao svoj praktički jedini program nudi osornu figuru svemoćnog premijera, a sve ostale elemente demokratskog sustava tretira na skali od nebitnih, folklornih ornamenata, do suvišne gnjavaže koju treba što efikasnije neutralizirati. Ustav Republike Hrvatske, očito, spada u ovu posljednju grupu.
Jedini je to mogući, nažalost, zaključak nakon posljednje odluke Ustavnog suda koji se većinom glasova (8:5) proglasio nenadležnim za odlučivanje o sad već trogodišnjem zatvaranju povijesnog Markovog trga za građane. Jer je ovo samo posljednji korak u smjeru u kojem se odavno krenulo.
Krivnja za masovno umiranje
Stvari su se u tom pravcu vjerojatno definitivno prelomile kad je HDZ, uz poslovičnu tihu misu koalicijskih saučesnika, odlučio posve privatizirati borbu protiv pandemije. Sve ključne odluke, kojima su se, iz epidemioloških razloga ograničavala ljudska prava, umjesto Ustavom propisane dvotrećinske većine u Saboru (minimalno 101 saborski zastupnik), donosila je tek nekolicina, često samo pet-šest ljudi iz vladajuće stranke ili usko povezanih s njom.
Ovakva centralizacija odlučivanja u rukama “čuvenog” Stožera pravdala se efikasnošću, jer je, eto, trebalo brzo povlačiti poteze, a ne gubiti se u beskrajnim saborskim raspravama i pokušajima stvaranja potrebnih većina. Rezultat takve “efikasnosti” je, nažalost, bio predvidiv. Najveće masovno umiranje u povijesti moderne Hrvatske, toliko da je u tek pet-šest država na svijetu, korona uzela više života (u odnosu na broj stanovnika).
Ako Vlada kaže da je sve okej…
Ustavni sud je prvo godinama o svemu šutio, a onda dao za pravo vladajućima. Interpretacija je bila da je Sabor imao pravo o svemu odlučivati običnom većinom, propisanom u članku 16. Ustava RH, a ne onom restriktivnijom iz članka 17., rezerviranu za prirodne nepogode i događaje slične – zapravo, pandemijske – magnitude.
Već tom odlukom je iz igre zapravo izbačen i dio članka 16. – po kojem svako ograničavanje ljudskih sloboda ili prava “mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju”. Tamo gdje je, recimo, njemački Ustavni sud tražio od niza javnih dužnosnika, tridesetak neovisnih stručnjaka i institucija empirijske podatke za procjenu ustavnosti svake epidemiološke mjere, većina u hrvatskom Ustavnom sudu je zaključila da je dovoljno to što im je Vlada odgovorila da je sve okej.
Čemu Sabor, kad Vlada ima Uredbe?
Odlukom o tome da je sve okej s tim da građanima koji “nemaju opravdani razlog” za pristup Markovom trgu tamo ne mogu doći, ukinut je, de facto, i ostatak članka 16. Ustava RH, kojim se razrađuje kad i kako se mogu privremeno ograničiti ljudska prava i slobode. Odgovor na “kako” je ključan – zakonom.
Međutim, zaključavanje Markovog trga nikad nije došlo do Sabora, pristup je spriječila Vlada – Uredbom. Kome bi se, unatoč sigurnoj većini u parlamentu, koja je smjerno izglasala i veće svinjarije, dalo zamarati natezanjem s opozicijskim zanovijetalima oko razloga za željezne ograde i policijske kontrole na ključnom mjestu hrvatske politike? Pa valjda je premijer dosad stoput objasnio kako se strašna teroristička prijetnja nadvila nad glavni grad! Doduše, samo Markov trg, ne i Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu gdje Vlada svo ovo vrijeme, zapravo, zasjeda, ali ne treba biti sitničav.
Izbor između osornog vladara
Stvar je, međutim, još i gora. Markov trg nije javno dobro, koje može biti u vlasništvu tijela državne vlasti. Radi se o povijesnom prostoru na kojeg se odnosi članak 52. Ustava RH i koji se smatra općim dobrom. Svi građani imaju pravo na slobodu uživanja općeg dobra, a način na koji se opće dobro može upotrebljavati i iskorištavati se određuje – zakonom.
Dakle, opet Sabor. Opet suvišna gnjavaža i opet bespotrebno posredovanje između volje moćne Vlade i naroda. A između osornog vladara i demokratskih trica poput procedure i Ustava, većina u Ustavnom sudu se odlučila ne zamjerati onome koji ima najveću političku moć.
Na kraju priče, ničim doista objašnjena i neustavna zabrana pristupa Markovom trgu, mogla bi biti zapamćena ne kao ograničenje slobode kretanja ili fizičko samoizdvajanje vlasti od običnog građanstva, nego prije svega kao još jedna mučna – epizoda. Jer, kad sustav rutinski, u ime tobožnje efikasnosti, legitimira serijsko uklanjanje demokratskih kočnica nečijoj svemoći, najgore vjerojatno tek slijedi.