Sve se to događalo prije dvije i pol godine. I tada su u jeku tog medijskog interesa i otvorenog svrstavanja države i njenog represivnog aparata u obranu Mladićeva lika i djela, dvije aktivistkinje, Jelena Jaćimović i Aida Ćorović jajima iz obližnjeg supermarketa tijekom građanskih prosvjeda zasule mural, nakon čega su uhapšene od strane tih nepoznatih lica u civilu.
Da bi slučaj tek ovih dana dobio epilog, nakon što ih je pravosuđe, suho birokratski osudilo po nekoj od onih osnova za remećenje javnog reda i mira na novčanu kaznu. Jelena je tu kaznu platila, vjerojatno posve svjesna da natezanje s pravosuđem države koja štiti Mladića u svakom pogledu, nigdje ne vodi, osim tome da je košta živaca i zdravlja.
Masakr skrenuo pozornost s murala
Aida Ćorović je pak principijelno odbila platiti kaznu, zbog čega joj je ovih dana došlo rješenje da mora odslužiti zatvorsku kaznu u novčanoj vrijednosti kazne, u trajanju od devedeset dana. I time je dovela stvar do konačnog razobličavanja hladnog birokratizma.
Onog istog koji je govorio kako mural nije stvar države, nego stanara zgrade koji se trebaju obratiti komunalcima. Onim istim koji su na takvo obraćanje stanara reagirali najnevjerojatnijim mogućim objašnjenjima zbog čega ga ne mogu ukloniti. Da bi se na kraju prefarbao, pa opet ukazao.
Nakon svega, rat oko murala, njegova zasipanja bojom, pa vraćanja u prvobitno stanje, na koncu je utihnuo nakon što se dogodilo višestruko ubojstvo djece koje je šokiralo Srbiju, i to baš u školi u neposrednoj blizini grafita, a u međuvremenu se Mladićev lik multiplicirao po brojnim zidovima i fasadama Beograda, a kazna za aktivistice je ostala. I nitko valjda nije toliko naivan da pomisli kako je ona isključivo komunalna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sličnost s jednom hrvatskom presudom
Stoga ovaj slučaj Aide Ćorović frapantno podsjeća na svojedobnu presudu hrvatskog pravosuđa koje je naložilo Predragu Matvejeviću da plati kaznu za duševne boli Mili Pešordi, zbog toga što ga je spomenuo u tekstu pod naslovom “Naši talibani”, a Matvejević to naravno odbio, pa dobio istovjetno rješenje o zatvorskoj kazni, što je na koncu zbog prevelikog skandala koji je izbio i zbog uključenja međunarodnog PEN Centra i činjenice da je vlast bila osjetljiva na međunarodnu javnost, odluka bila povučena. U Srbiji to s osjetljivošću na mišljenje međunarodne javnosti nažalost nije tako, a još manje je Aida Ćorović dobila neku široku društvenu podršku, zbog čega je i dalje neizvjesno kako će čitava stvar završiti.
No, sve me ovo skupa podsjeća na jednu dugu večer, u kojoj sam zbog smrtnog slučaja u obitelji vozio čitavu noć iz Mostara do Beograda, preko Bosne, i kada mi je loše vrijeme povećavalo osjećaj nervoze i nelagode koji mi se ukazao na skretanju za Vlasenicu i Srebrenicu, da bih onda stigavši u sitne sate i lutajući u potrazi za parkingom po Vračaru ugledao jedino slobodno mjesto, rezervirano za obližnju samoposlugu do 22 sata, da bih tek kad sam izašao iz auta shvatio da sam parkirao točno preko puta tog nesretnog murala i s probuđenim osjećajem da me njegov užasni lik prati čitavim putem i ne da mi mira niti na odredištu.
I da, jest ključno pitanje ove teme odnos službene politike Srbije prema devedesetima, ali valjda bi barem Srebrenica i djelovanje Ratka Mladića trebali biti ona crta ispod koje se ne ide. Upravo zbog toga ovaj slučaj ima tu zastrašujuću dimenziju, jer u Mladićevu liku i djelu ne postoji apsolutno ništa drugo nego zločin. Koji je započeo u Šibeniku, a završio se u genocidu na Drini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj beogradskog murala posvećenog Ratku Mladiću zbog kojeg Aida Ćorović mora u zatvor frapantno podsjeća na presudu Matvejeviću
Represivni aparat u Srbiji stao je u obranu Mladićeva lika i djela
Rat oko murala utihnuo je nakon što se dogodilo višestruko ubojstvo djece koje je šokiralo Srbiju, a u međuvremenu se Mladićev lik multiplicirao po brojnim zidovima i fasadama Beograda, a kazna za aktivistice je ostala.
Slučaj velikog murala posvećenog Ratku Mladiću u Njegoševoj ulici, u najužem centru Beograda, na šminkerskom Vračaru i točno nasuprot murala Stjepanu Bobeku, najšira regionalna javnost pratila je neko vrijeme dok su prosvjedi građanskih aktivista bili učestali, a navijačke skupine, policajci u civilu pa čak i specijalna policija ga čuvale, uz asistiranje Aleksandra Vulina koji je postavljao cvijeće ispred njega.
Sve se to događalo prije dvije i pol godine. I tada su u jeku tog medijskog interesa i otvorenog svrstavanja države i njenog represivnog aparata u obranu Mladićeva lika i djela, dvije aktivistkinje, Jelena Jaćimović i Aida Ćorović jajima iz obližnjeg supermarketa tijekom građanskih prosvjeda zasule mural, nakon čega su uhapšene od strane tih nepoznatih lica u civilu.
Da bi slučaj tek ovih dana dobio epilog, nakon što ih je pravosuđe, suho birokratski osudilo po nekoj od onih osnova za remećenje javnog reda i mira na novčanu kaznu. Jelena je tu kaznu platila, vjerojatno posve svjesna da natezanje s pravosuđem države koja štiti Mladića u svakom pogledu, nigdje ne vodi, osim tome da je košta živaca i zdravlja.
Masakr skrenuo pozornost s murala
Aida Ćorović je pak principijelno odbila platiti kaznu, zbog čega joj je ovih dana došlo rješenje da mora odslužiti zatvorsku kaznu u novčanoj vrijednosti kazne, u trajanju od devedeset dana. I time je dovela stvar do konačnog razobličavanja hladnog birokratizma.
Onog istog koji je govorio kako mural nije stvar države, nego stanara zgrade koji se trebaju obratiti komunalcima. Onim istim koji su na takvo obraćanje stanara reagirali najnevjerojatnijim mogućim objašnjenjima zbog čega ga ne mogu ukloniti. Da bi se na kraju prefarbao, pa opet ukazao.
Nakon svega, rat oko murala, njegova zasipanja bojom, pa vraćanja u prvobitno stanje, na koncu je utihnuo nakon što se dogodilo višestruko ubojstvo djece koje je šokiralo Srbiju, i to baš u školi u neposrednoj blizini grafita, a u međuvremenu se Mladićev lik multiplicirao po brojnim zidovima i fasadama Beograda, a kazna za aktivistice je ostala. I nitko valjda nije toliko naivan da pomisli kako je ona isključivo komunalna.
Sličnost s jednom hrvatskom presudom
Stoga ovaj slučaj Aide Ćorović frapantno podsjeća na svojedobnu presudu hrvatskog pravosuđa koje je naložilo Predragu Matvejeviću da plati kaznu za duševne boli Mili Pešordi, zbog toga što ga je spomenuo u tekstu pod naslovom “Naši talibani”, a Matvejević to naravno odbio, pa dobio istovjetno rješenje o zatvorskoj kazni, što je na koncu zbog prevelikog skandala koji je izbio i zbog uključenja međunarodnog PEN Centra i činjenice da je vlast bila osjetljiva na međunarodnu javnost, odluka bila povučena. U Srbiji to s osjetljivošću na mišljenje međunarodne javnosti nažalost nije tako, a još manje je Aida Ćorović dobila neku široku društvenu podršku, zbog čega je i dalje neizvjesno kako će čitava stvar završiti.
No, sve me ovo skupa podsjeća na jednu dugu večer, u kojoj sam zbog smrtnog slučaja u obitelji vozio čitavu noć iz Mostara do Beograda, preko Bosne, i kada mi je loše vrijeme povećavalo osjećaj nervoze i nelagode koji mi se ukazao na skretanju za Vlasenicu i Srebrenicu, da bih onda stigavši u sitne sate i lutajući u potrazi za parkingom po Vračaru ugledao jedino slobodno mjesto, rezervirano za obližnju samoposlugu do 22 sata, da bih tek kad sam izašao iz auta shvatio da sam parkirao točno preko puta tog nesretnog murala i s probuđenim osjećajem da me njegov užasni lik prati čitavim putem i ne da mi mira niti na odredištu.
I da, jest ključno pitanje ove teme odnos službene politike Srbije prema devedesetima, ali valjda bi barem Srebrenica i djelovanje Ratka Mladića trebali biti ona crta ispod koje se ne ide. Upravo zbog toga ovaj slučaj ima tu zastrašujuću dimenziju, jer u Mladićevu liku i djelu ne postoji apsolutno ništa drugo nego zločin. Koji je započeo u Šibeniku, a završio se u genocidu na Drini.