Glavašu je zastupnički imunitet u Saboru skinut u svibnju 2005., a Državno odvjetništvo pokrenulo je kotač u travnju 2007. Od tada do ovog trenutka prošlo još 16 godina. I sada, nakon silnog mrcvarenja po sudnicama, tek slijedi prvostupanjska presuda.
Kad su počinjeni ratni zločini za koje se tereti Glavaša u poznatim slučajevima Selotejp i Garaža, on je imao 35 godina, danas mu je 67. Dvojica njegovih pijuna u međuvremenu su preminula. Tijela ubijenih žrtava u 32 godine su istrunula, neki članovi njihovih obitelji su pomrli. A dok ova presuda koja slijedi postane konačna – može proći još 16 godina. Jer to je hrvatsko pravosuđe.
Sustav koji stoji nad glavama svih građana
Po slučaju Glavaš može se sastaviti zastrašujući anatomski atlas ovog političko-pravosudnog sustava koji stoji nad glavama svim građanima Hrvatske. Jer, tamo gdje je moguće da 16 godina prođe od zločina do podizanja optužnice – i to zločina za koje su svi znali jer su tijela žrtava prosviranih glava plivala Dravom – da bi se narednih 16 godina vodio postupak kome još nije kraj, eh, u takvoj je državi moguće apsolutno sve. To je krajnje uznemirujuća spoznaja.
Slučaj Glavaš star je koliko i hrvatska država i na njega se još uvijek neće moći staviti točka. Jer kad će se procedura dovući do pravomoćnosti, sam će bog znati. Moguće je da je Branimir Glavaš neće ni dočekati i da mu se u životopis nikad neće moći upisati da je, crno na bijelo, osuđen za ratni zločin. To je za Glavaša dobra perspektiva, za društvo je tragična.
Podsjetimo se za mali kroki i jedno poglavlje našeg atlasa da je stroga i pravedna pravosudna mašinerija bacila svoj dotad odsutni pogled na Glavaša upravo tada kad se posvadio s HDZ-om i krenuo osnivati svoju stranku. To jest kad su im Sanader i Šeks zasvirali u zviždaljku. Do tada je Glavaš – sa svim onim indicijama, svjedocima i dokumentima iz Osijeka 1991. godine – bio prvi ešalon HDZ-a. Uvaženi saborski zastupnik, slavonski župan i član svih mogućih stranačkih tijela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Razlaz s HDZ-om ga bacio pred istražitelje
Tek razlaz s HDZ-om bacio ga je u ovo drugo poluvrijeme od 16 godina, u kome je njega, počasnog gosta na prijemima, govornika na državnim obljetnicama i nosioca odlikovanja, odjednom dopalo da se brani pred istražiteljima i sucima. Glavaš je taj obrat nazivao “političkim progonom”.
I, mada zvuči jeftino, nije bio sasvim u krivu jer je sasvim nedvojbeno da je signal za početak njegove obrade došao iz politike. Za prepričati fabulu dalje trebao bi nam prostor romana. Glavašu se sudilo do besvijesti, presude su se vraćale i poništavale pa se kretalo iznova. On je štrajkao glađu i glumio žrtvu.
U svibnju 2009. pobjegao je u BiH, točno tri dana prije presude koja ga je proglasila krivim za ratni zločin i odmjerila mu 10 godina zatvora. Tu presudu, koju je potvrdio i Vrhovni sud, srušio je Ustavni sud 2015. Trebalo im je šest godina. Glavaš je u međuvremenu ulazio u zatvor i izlazio. Suci su se mijenjali. Drugo suđenje – opet sve ispočetka – krenulo je u listopadu 2017., a onda još jedno u srpnju 2021. jer je sutkinja koja je prethodno vodila predmet izabrana u Visoki kazneni sud.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svakom normalnom bi se digla kosa na glavi
Od sadržaja sudskog fajla Glavaš svakome normalnom digla bi se kosa na glavi. Leševi običnih osječkih Srba plutaju Dravom zavezanih ruku, a preko usta im je zalijepljena selotejp traka. Trovanja sumpornom kiselinom iz akumulatora i smrt. Tragovi fizičkog zlostavljanja na tijelima civilnih žrtava koje su vojnici HV-a po naredbi Branimira Glavaša, tada zapovjednika obrane grada, hvatali po Osijeku.
Svjedočenje Radoslava Ratkovića, radnika osječke bolnice, koji je preživio dva metka u glavu i izvukao se iz Drave: “Odvezli su me u podrum dvorišne zgrade u Dubrovačkoj 30 i tukli me nekoliko sati tražeći da priznam s kojim četnicima surađujem. Nisam imao što priznati. Onda su me odvezli do Drave. Jedan mi je pucao u lijevi obraz i nogom me gurnuo u rijeku. Metak mi je prošao kroz jezik i desnu čeljust. Izronio sam pa mi je opet pucao u usta”.
Za sve ovo bilo je svjedoka, očevidaca, dokaza i pokajnika. I uza sve to, hrvatsko pravosuđe, čak i kad je krenulo, na Glavaša i pomagače nije bilo u stanju staviti točku punih 16 godina. Nešto s tim sustavom ozbiljno ne valja. Nije čudo da mu nitko ništa ne vjeruje. Da ovo pričaš nekome u Njemačkoj, zabrinuto bi pozvao hitnu da te vode na psihijatriju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Slučaj Glavaš najbolje opisuje sve što ne valja s pravosuđem. Da ovo prepričaš nekome u Njemačkoj, poslao bi te na psihijatriju
Od sadržaja sudskog fajla Glavaš svakom normalnom digla bi se kosa na glavi
Kad su počinjeni ratni zločini za koje se tereti Glavaša u poznatim slučajevima Selotejp i Garaža, on je imao 35 godina, danas mu je 67. Dvojica njegovih pijuna u međuvremenu su preminula. Tijela ubijenih žrtava u 32 godine su istrunula, neki članovi njihovih obitelji su pomrli. A dok ova presuda koja slijedi postane konačna - može proći još 16 godina. Jer to je hrvatsko pravosuđe
Stroj radi kao sat, nema što. Pa se, evo, najavljuje skoro izricanje presude Branimiru Glavašu i suoptuženicima za ratni zločin protiv građana Osijeka srpske nacionalnosti. Cijele 32 godine prošle su do danas od tih likvidacija, mučenja i ranjavanja, koji su nad civilima “pogrešnog” roda počinjeni 1991., iz čiste zločinačke obijesti. Državi je prvo trebalo 16 godina da za to podigne optužnicu.
Glavašu je zastupnički imunitet u Saboru skinut u svibnju 2005., a Državno odvjetništvo pokrenulo je kotač u travnju 2007. Od tada do ovog trenutka prošlo još 16 godina. I sada, nakon silnog mrcvarenja po sudnicama, tek slijedi prvostupanjska presuda.
Kad su počinjeni ratni zločini za koje se tereti Glavaša u poznatim slučajevima Selotejp i Garaža, on je imao 35 godina, danas mu je 67. Dvojica njegovih pijuna u međuvremenu su preminula. Tijela ubijenih žrtava u 32 godine su istrunula, neki članovi njihovih obitelji su pomrli. A dok ova presuda koja slijedi postane konačna – može proći još 16 godina. Jer to je hrvatsko pravosuđe.
Sustav koji stoji nad glavama svih građana
Po slučaju Glavaš može se sastaviti zastrašujući anatomski atlas ovog političko-pravosudnog sustava koji stoji nad glavama svim građanima Hrvatske. Jer, tamo gdje je moguće da 16 godina prođe od zločina do podizanja optužnice – i to zločina za koje su svi znali jer su tijela žrtava prosviranih glava plivala Dravom – da bi se narednih 16 godina vodio postupak kome još nije kraj, eh, u takvoj je državi moguće apsolutno sve. To je krajnje uznemirujuća spoznaja.
Slučaj Glavaš star je koliko i hrvatska država i na njega se još uvijek neće moći staviti točka. Jer kad će se procedura dovući do pravomoćnosti, sam će bog znati. Moguće je da je Branimir Glavaš neće ni dočekati i da mu se u životopis nikad neće moći upisati da je, crno na bijelo, osuđen za ratni zločin. To je za Glavaša dobra perspektiva, za društvo je tragična.
Podsjetimo se za mali kroki i jedno poglavlje našeg atlasa da je stroga i pravedna pravosudna mašinerija bacila svoj dotad odsutni pogled na Glavaša upravo tada kad se posvadio s HDZ-om i krenuo osnivati svoju stranku. To jest kad su im Sanader i Šeks zasvirali u zviždaljku. Do tada je Glavaš – sa svim onim indicijama, svjedocima i dokumentima iz Osijeka 1991. godine – bio prvi ešalon HDZ-a. Uvaženi saborski zastupnik, slavonski župan i član svih mogućih stranačkih tijela.
Razlaz s HDZ-om ga bacio pred istražitelje
Tek razlaz s HDZ-om bacio ga je u ovo drugo poluvrijeme od 16 godina, u kome je njega, počasnog gosta na prijemima, govornika na državnim obljetnicama i nosioca odlikovanja, odjednom dopalo da se brani pred istražiteljima i sucima. Glavaš je taj obrat nazivao “političkim progonom”.
I, mada zvuči jeftino, nije bio sasvim u krivu jer je sasvim nedvojbeno da je signal za početak njegove obrade došao iz politike. Za prepričati fabulu dalje trebao bi nam prostor romana. Glavašu se sudilo do besvijesti, presude su se vraćale i poništavale pa se kretalo iznova. On je štrajkao glađu i glumio žrtvu.
U svibnju 2009. pobjegao je u BiH, točno tri dana prije presude koja ga je proglasila krivim za ratni zločin i odmjerila mu 10 godina zatvora. Tu presudu, koju je potvrdio i Vrhovni sud, srušio je Ustavni sud 2015. Trebalo im je šest godina. Glavaš je u međuvremenu ulazio u zatvor i izlazio. Suci su se mijenjali. Drugo suđenje – opet sve ispočetka – krenulo je u listopadu 2017., a onda još jedno u srpnju 2021. jer je sutkinja koja je prethodno vodila predmet izabrana u Visoki kazneni sud.
Svakom normalnom bi se digla kosa na glavi
Od sadržaja sudskog fajla Glavaš svakome normalnom digla bi se kosa na glavi. Leševi običnih osječkih Srba plutaju Dravom zavezanih ruku, a preko usta im je zalijepljena selotejp traka. Trovanja sumpornom kiselinom iz akumulatora i smrt. Tragovi fizičkog zlostavljanja na tijelima civilnih žrtava koje su vojnici HV-a po naredbi Branimira Glavaša, tada zapovjednika obrane grada, hvatali po Osijeku.
Svjedočenje Radoslava Ratkovića, radnika osječke bolnice, koji je preživio dva metka u glavu i izvukao se iz Drave: “Odvezli su me u podrum dvorišne zgrade u Dubrovačkoj 30 i tukli me nekoliko sati tražeći da priznam s kojim četnicima surađujem. Nisam imao što priznati. Onda su me odvezli do Drave. Jedan mi je pucao u lijevi obraz i nogom me gurnuo u rijeku. Metak mi je prošao kroz jezik i desnu čeljust. Izronio sam pa mi je opet pucao u usta”.
Za sve ovo bilo je svjedoka, očevidaca, dokaza i pokajnika. I uza sve to, hrvatsko pravosuđe, čak i kad je krenulo, na Glavaša i pomagače nije bilo u stanju staviti točku punih 16 godina. Nešto s tim sustavom ozbiljno ne valja. Nije čudo da mu nitko ništa ne vjeruje. Da ovo pričaš nekome u Njemačkoj, zabrinuto bi pozvao hitnu da te vode na psihijatriju.