Stigla nam je omiljena teorija zavjere ksenofobne desnice. U obranu od mračnih sila prvi je skočio junačina Sinčić

Mračne sile i mračan plan

Bilo je, tako, već pokušaja da se nezadovoljno ustvrdi da u Zagrebu više nema taksista i dostavljača koji govore hrvatskim jezikom (Domovinski pokret), ali na cjelovitije zidanje temelja ksenofobne politike s kojom će se pokušati doći do nekog novog lukrativnog političkog mandata, pardon, do spasa hrvatskog naroda kao takvog, ipak je trebalo sačekati javno obraćanje Ivana Vilibora Sinčića.

Čelni čovjek nekadašnjeg (i neslavno propalog) Živog zida, a sada predsjednik stranke koja se zove Ključ Hrvatske, objasnio je svojoj sljedbi (da, da, i dalje je tamo tisuće vatrenih pristalica-lajkera) pakleni plan za još jedan od “brojnih pokušaja uništenja” našeg naroda i zemlje. Sinčić je ustvrdio kako se očekuje da kroz nekoliko desetljeća svaki četvrti stanovnik Hrvatske bude stranac. I, dakako, objasnio da iza svega stoje mračne sile i mračan plan.

“Oni” ne žele narod koji ima kičmu

“Ne radi se o teorijama zavjere, ne radi se o tezama, radi se o realnosti i istini”, napisao je cijenjeni eurozastupnik (radi čijeg se, hajd’ da i na to podsjetimo, lukrativnog mandata raspao Živi zid), pa dodao: “Ispred očiju nam se događa zamjena stanovništva, pred očima od Hrvatske rade regiju za odmor”.

Dakle, mitski “Oni” su usred rabote gigantskog demografskog inženjeringa koje je prozreo Sinčić. Pa krenuo nabrajati što je sve pod velikom ugrozom: naš identitet, naša kultura, bogata tisućljetna povijest i kontinuitet življenja na ovim prostorima od začetka života u Europi, naš smisao za humor i naš način života.

A zašto? Jer “Oni” ne “žele narod koji ima kičmu”. Nego radnike koji će čistiti apartmane i posluživati goste u hotelima s privatnim plažama. Dio tog paklenog plana je umjetno održavanje niskog standarda, odnosno malih plaća u Hrvatskoj. Radi se o “stranim interesima koji su napravili takav sustav sa ciljem da domaći dečki odu u Njemačku, a da se tu dovede ekipa iz Azije”, objašnjava detalje Sinčić u jednom komentaru. Dakako, ako ste zaboravili, i dalje se ne radi o teoriji zavjere.

Ključ je ključ

Srećom, postoji recept za izbavljenje iz ralja onih koji namjerno iseljavaju Hrvate, a ovdje lifraju “dečke iz Azije”. Tu je Ivan Vilibor, tu je Ključ Hrvatske i tu je usklik “Nema predaje!” koji jamči da će Hrvati na ovim prostorima o(p)stati barem do stoljeća dva’estsedmog. Uz mali, sitni uvjet – da birači “antihrvatske stranke” poput HDZ-a, SDP-a i njihovih satelita pošalju u prošlost i da se zemlja okrene vlastitom razvoju.

E sad, jasno je da je ključ Sinčićeve poruke da je glas za Ključ Hrvatske ključ opstanka Hrvata kao takvih, zajedno s njihovim identitetom, kulturom, smislom za humor i načinom života. Samo, ova priča, koja nikako nije teorija zavjere, kad čovjek malo bolje razmisli, u sebi sadrži klicu stanovitih problema.

Recimo, gospodarskih. Da nema taksista i dostavljača koji ne govore hrvatski, teško bi uopće i bilo taksija i dostave hrane u Zagrebu. O turističkim uslugama na moru da se ne govori. Ako se želimo riješiti stranaca – prilično je očito da će domaće gospodarstvo pretrpiti značajan udarac. Ali, okej, Sinčić između siromaštva i razblaživanja nacionalne čistoće u zemlji bira siromaštvo, što je legitimno, samo što nije to uspio do kraja izraziti.

Prijeti li najezda Nijemaca i Švicaraca

No, to je tek početak problema. Da bi, dakle, očuvali koncentrat hrvatstva, i sve što uz njega ide, poput smisla za humor, nužna je barem jedna od dvije stvari. Ili da vratimo Hrvate iz inozemstva ili da strancima koji su tu došli riješimo povratnu kartu.

Malo je nezgodno što se ni Hrvati iz inozemstva baš ne hitaju vratiti, a ni stranci na radu u Hrvatskoj uglavnom ne bi kući. Tako da bi prvi čovjek Ključa Hrvatske možda morao objasniti kako otključati ovu nezgodnu situaciju? Prisilnim vraćanjem Hrvata iz inozemstva? Dramatičnim administrativnim povećanjem plaća u zemlji koji bi milom vratio dijasporu u Domovinu, ali stvorio i dodatni problem kad bi na granice nahrupili svi ti silni Nijemci, Irci i Švicarci koji bi se željeli zaposliti u otključanoj Hrvatskoj? Jer, stranci, naučili smo, ugrožavaju hrvatski identitet i kulturu. I smisao za humor.

Previše administracije

Dakle, po svemu sudeći je najrealnija opcija za filtriranje Hrvatske, kako bi se spriječio veliki plan “Njih” o zamjeni stanovništva (i dalje se ne radi o teoriji zavjere!), deportacija stranaca. Ali, kojih? Vražji radnici iz bivše države izgledaju kao Hrvati, govore (skoro) kao Hrvati i vjeruju u teorije zavjera kao Hrvati. Ako bi krenuli njih prosijavati, onda bi trebalo, vjerojatno, gledati i obiteljska stabla, što znači da bi i dobar dio sadašnjih Hrvata mogao postati upitan. Ukratko, previše administracije.

Najracionalnije bi, dakle, bilo da se obrana Hrvatske (jer, “Nema predaje!”) krene graditi od iseljavanja očitih stranaca. Dakle, onih druge boje kože. No, kako je Sinčić vispreno primjetio, kao i njegove kolege s desnice, da je takvih sve više i ovdje se već rađa stanoviti logistički problem. Malo je teško tako odjednom desetke tisuća ljudi – koji ne žele otići – izbaciti iz zemlje. To će bježat’, to će se skrivat’…

Sabirni centri, to jest, logori

Najbolje bi, s dakako racionalne točke gledišta, bilo organizirati neko mjesto gdje bi se ti ljudi okupili pa pomalo vraćali u zemlje porijekla. Dakako, ta mjesta, nazovimo ih, lingvističke čistoće radi, “sabirnim centrima” ili, još jednostavnije – logorima, trebalo bi i čuvati, jer bi se ljudi vjerojatno pokušavali svim silama vratiti za volan svog taksija ili bicikla za dostavu.

Čuvari bi, čisto radi svoje sigurnosti, trebali imati i neko oružje, a “sabirni centri” ili jednostavnije, logori, i bodljikavu žicu. Da čuvarima bude lakše obaviti svoj posao.

Što bi bilo sa smislom za humor?!

Postoji, doduše i jedna dosta jednostavnija, ali pomalo heretička mogućnost. Da se u državi – znam, malo je ludo – ne gleda u rodoslovnu kartu. Onda ne bi bili nužni ni logori, pardon, sabirni centri, ni prisilna vraćanja Hrvata iz dijaspore, ni neka slična logistička noćna mora. Da se, jednostavno, inzistira na poštivanju zakona i jačanju pravne države, ma odakle dolazili vozači taksija ili predsjednici političkih stranaka.

Eh, ali što bi onda bilo s hrvatskim identitetom, kulturom i načinom života? Da, i smislom za humor? Ili, još važnije, kako bi se na nesretno dosadnoj priči o poštivanju prava i jednakosti moglo uopće ušićariti još pet godinica na skromnim primanjima europskog parlamentarca?