Pa što je danas ostalo od Đinđićeva nasljeđa u Srbiji? I bez obzira koliko se taj odgovor u bitnome mijenja sukladno promjeni političkih okolnosti – a da se ne lažemo, sukladno političkim glavinjanjima jednog čovjeka koji se zove Aleksandar Vučić – ipak postoje neke konstante na koje se moguće osloniti.
Priča o spomeniku
Prvo, odmah nakon što je čovjek ubijen, popustilo je njegovo sotoniziranje u nacionalističkoj javnosti, a kod solidnog broja ljudi koji ga nisu mogli smisliti u političkom smislu javila se i određena empatija, zbog koje će Zoran Đinđić ostati zapamćen kao jedna tragična i možda i pozitivna figura iz prošlosti. To jest, ostao je zapamćen kao simbol otpora Miloševiću s jedne strane, i kao simbol slomljenih nadanja nakon promjene vlasti od “petog oktobra” s druge.
No, to je na razini simbolike koja još uključuje i postojanje Bulevara Zorana Đinđića, jedne od ključnih prometnih arterija Novog Beograda, ali i još uvijek nepostavljeni i osporavani spomenik, rad umjetnika Mrđana Bajića i dramaturginje Biljane Srbljanović, koji bi se jednom trebao ukazati na Studentskom trgu u centru grada.
Ali baš ta priča o spomeniku, njegovu izgledu – na kojem ne vidimo figurativnog Đinđića, nego strijelu koja ide ka nebu uz snimke njegovih govora – završetku i činjenici da je ideja o postavljanju ostala lebdjeti u zrakopraznom prostoru, najpreciznije govori o njegovu nasljeđu danas.
Novo miješanje karata
Ponajprije, suđenje za ubojstvo, na čemu se snažno angažirao pokojni veliki odvjetnik i kultni intelektualac tzv. Druge Srbije, Srđa Popović, između ostalog u nizu sjajnih tekstova u medijima, nije dovedeno do kraja, tj. do onih koji su naredili ubojstvo premijera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potom, njegova matična Demokratska stranka, pod vodstvom Borisa Tadića je ubrzo nakon ubojstva postala uvjerljivo najmoćnija u zemlji, sklopivši s pravom osporavani povijesni pakt s Miloševićevim SPS-om pod vodstvom Ivice Dačića, što je na kraju završilo tako da je na vlast, uz asistenciju tog istog SPS-a, došao Nikolićev i Vučićev SNS, da Demokratska stranka i dalje postoji, ali kao mala stranka koja jedva prelazi prag i koja, razbijena čitavim nizom raskola funkcionira kao dio šire opozicijske koalicije, da je Boris Tadić sa svojom strankom ispod praga, na oko dva posto podrške, a da je Čedomir Jovanović, čovjek koji je možda idejno i najviše slijedio Đinđića, završio kao blizak Vučićev suradnik, dok njegov LDP postoji samo na papiru.
Drugim riječima, politička scena u Srbiji je nakon novog miješanja karata dobila novog Miloševića koji je inicijalno čak i davao naznake ideološkog zaokreta i preuzimanja Đinđićeve proeuropske i liberalne politike, čime je na neko vrijeme dobio podršku nekih ljudi iz njegova najbližeg kruga i zbog čega je uostalom i inicirao podizanje spomenika, da bi onda polako, ali sigurno, počeo napuštati tu poziciju, vraćajući se sve više radikalskoj fazi.
Vučić napravio puni krug
I neovisno o tome što sama ideja o ulasku Srbije u Europsku uniju i dalje nije javno napuštena, stoji činjenica da je proizvodnjom izrazito proputinovski i antizapadno raspoloženog društva, konceptualizacijom tzv. srpskog sveta i sve većim ulaskom u prvi plan onih koji javno zastupaju radikalno nacionalističke stavove, ali i odnosom prema devedesetima i ostatku regije, Vučić napravio puni krug i zapravo u potpunosti napustio ideju preuzimanja Đinđićeve politike. Samo što to ne želi tako otvoreno izgovoriti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve je to skupa tim više osnaženo upornim predstavljanjem “petog oktobra” kao nekog katastrofalnog događaja i prikazivanjem proeuropske opozicije kao antisrpske, uslijed čega današnja Srbija još jednom ne zna što bi sa Zoranom Đinđićem, jednako kao što nije znala ni što bi s njim dok je bio premijer.
Tada je to okončano užasnim atentatom u režiji tajnih službi, a zapravo u režiji države koja je bila u prirodnom sukobu s njim, a sada se to jedino može riješiti i njegovim simboličkim eliminiranjem iz sjećanja, što se ipak vjerojatno neće dogoditi. Ali se jednako neće dogoditi ni puna reafirmacija njegova nasljeđa, niti će ono zaživjeti u službenom sjećanju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je i je li išta u Srbiji danas ostalo od nasljeđa Zorana Đinđića?
Današnja Srbija još jednom ne zna što bi s Đinđićem, jednako kao što nije znala ni kad je bio premijer
Stoji činjenica da je proizvodnjom izrazito proputinovski i antizapadno raspoloženog društva, konceptualizacijom tzv. srpskog sveta i sve većim ulaskom u prvi plan onih koji javno zastupaju radikalno nacionalističke stavove, ali i odnosom prema devedesetima i ostatku regije, Vučić napravio puni krug i zapravo u potpunosti napustio ideju preuzimanja Đinđićeve politike
Tjedan u kojem će se obilježiti dvadeset i prva godišnjica ubojstva premijera Zorana Đinđića jest tjedan u koji je Srbija ušla s odlukom o ponavljanju izbora u Beogradu i u kojem se na RTS-u trebala početi prikazivati skupo producirana TV-serija “Sablja”, o policijskoj istrazi ubojstva, ali je početak emitiranja uz nejasno objašnjenje odgođen na neodređeno vrijeme. Po uvjerljivoj procjeni opozicije, dok ne prođu lokalni izbori i u sklopu njih oni najneizvjesniji, beogradski.
Pa što je danas ostalo od Đinđićeva nasljeđa u Srbiji? I bez obzira koliko se taj odgovor u bitnome mijenja sukladno promjeni političkih okolnosti – a da se ne lažemo, sukladno političkim glavinjanjima jednog čovjeka koji se zove Aleksandar Vučić – ipak postoje neke konstante na koje se moguće osloniti.
Priča o spomeniku
Prvo, odmah nakon što je čovjek ubijen, popustilo je njegovo sotoniziranje u nacionalističkoj javnosti, a kod solidnog broja ljudi koji ga nisu mogli smisliti u političkom smislu javila se i određena empatija, zbog koje će Zoran Đinđić ostati zapamćen kao jedna tragična i možda i pozitivna figura iz prošlosti. To jest, ostao je zapamćen kao simbol otpora Miloševiću s jedne strane, i kao simbol slomljenih nadanja nakon promjene vlasti od “petog oktobra” s druge.
No, to je na razini simbolike koja još uključuje i postojanje Bulevara Zorana Đinđića, jedne od ključnih prometnih arterija Novog Beograda, ali i još uvijek nepostavljeni i osporavani spomenik, rad umjetnika Mrđana Bajića i dramaturginje Biljane Srbljanović, koji bi se jednom trebao ukazati na Studentskom trgu u centru grada.
Ali baš ta priča o spomeniku, njegovu izgledu – na kojem ne vidimo figurativnog Đinđića, nego strijelu koja ide ka nebu uz snimke njegovih govora – završetku i činjenici da je ideja o postavljanju ostala lebdjeti u zrakopraznom prostoru, najpreciznije govori o njegovu nasljeđu danas.
Novo miješanje karata
Ponajprije, suđenje za ubojstvo, na čemu se snažno angažirao pokojni veliki odvjetnik i kultni intelektualac tzv. Druge Srbije, Srđa Popović, između ostalog u nizu sjajnih tekstova u medijima, nije dovedeno do kraja, tj. do onih koji su naredili ubojstvo premijera.
Potom, njegova matična Demokratska stranka, pod vodstvom Borisa Tadića je ubrzo nakon ubojstva postala uvjerljivo najmoćnija u zemlji, sklopivši s pravom osporavani povijesni pakt s Miloševićevim SPS-om pod vodstvom Ivice Dačića, što je na kraju završilo tako da je na vlast, uz asistenciju tog istog SPS-a, došao Nikolićev i Vučićev SNS, da Demokratska stranka i dalje postoji, ali kao mala stranka koja jedva prelazi prag i koja, razbijena čitavim nizom raskola funkcionira kao dio šire opozicijske koalicije, da je Boris Tadić sa svojom strankom ispod praga, na oko dva posto podrške, a da je Čedomir Jovanović, čovjek koji je možda idejno i najviše slijedio Đinđića, završio kao blizak Vučićev suradnik, dok njegov LDP postoji samo na papiru.
Drugim riječima, politička scena u Srbiji je nakon novog miješanja karata dobila novog Miloševića koji je inicijalno čak i davao naznake ideološkog zaokreta i preuzimanja Đinđićeve proeuropske i liberalne politike, čime je na neko vrijeme dobio podršku nekih ljudi iz njegova najbližeg kruga i zbog čega je uostalom i inicirao podizanje spomenika, da bi onda polako, ali sigurno, počeo napuštati tu poziciju, vraćajući se sve više radikalskoj fazi.
Vučić napravio puni krug
I neovisno o tome što sama ideja o ulasku Srbije u Europsku uniju i dalje nije javno napuštena, stoji činjenica da je proizvodnjom izrazito proputinovski i antizapadno raspoloženog društva, konceptualizacijom tzv. srpskog sveta i sve većim ulaskom u prvi plan onih koji javno zastupaju radikalno nacionalističke stavove, ali i odnosom prema devedesetima i ostatku regije, Vučić napravio puni krug i zapravo u potpunosti napustio ideju preuzimanja Đinđićeve politike. Samo što to ne želi tako otvoreno izgovoriti.
Sve je to skupa tim više osnaženo upornim predstavljanjem “petog oktobra” kao nekog katastrofalnog događaja i prikazivanjem proeuropske opozicije kao antisrpske, uslijed čega današnja Srbija još jednom ne zna što bi sa Zoranom Đinđićem, jednako kao što nije znala ni što bi s njim dok je bio premijer.
Tada je to okončano užasnim atentatom u režiji tajnih službi, a zapravo u režiji države koja je bila u prirodnom sukobu s njim, a sada se to jedino može riješiti i njegovim simboličkim eliminiranjem iz sjećanja, što se ipak vjerojatno neće dogoditi. Ali se jednako neće dogoditi ni puna reafirmacija njegova nasljeđa, niti će ono zaživjeti u službenom sjećanju.