Prije svega, slučaj sam po sebi inicijalno nalikuje onome kad su prije točno deset godina klerikalne udruge i crkva tražile zabranu plakata za predstavu Dalibora Matanića, “Fine mrtve djevojke” u Gavelli. Ono što, međutim ondašnji problem bitno razlikuje od današnjeg splitskog jest prvo to da sada nitko nije tražio zabranu, a potom da je onda na zahtjev Bandićeve vlasti taj zahtjev ispunjen, zbog čega je Oliver Frljić povukao svoje predstave iz Gavelle.
Sad su pak iza rada Karla Kazinotija i Miše Komende stali i vodstvo Splitskog ljeta i gradske vlasti u Splitu, a i sve je prošlo kao bura u čaši vode, bez obzira na to što se i splitski HDZ pridružio stavu Mosta.
Promjena društvenog konteksta
Što se dakle promijenilo u ovih deset godina, a nije riječ o tome da pričamo isključivo o različitim gradovima ili svjetonazorski drukčije postavljenim gradskim vlastima? Uostalom, Split je u imaginariju hrvatskog društva, pri tome s razlogom, puno klerikalnija sredina od one zagrebačke.
Odgovor je da se promijenio društveni kontekst, odnosno to da je klerikalni pokret tada bio u naletu, a sada je bez obzira na molitelje na trgovima, na zalasku, a i službena je politika crkve pod aktualnim papom znatno drugačija, nego što je bila prije deset godina. Što je, naravno, dobro.
Ono što se pak nije promijenilo prvi je refleks desnice koja ima momentalnu potrebu za cenzurom svega što joj poetski ne odgovara, a to je manje-više sve što nije poetika 19. stoljeća, zbog čega je jedini razlog zašto se ministarstvo kulture nikad nije preimenovalo u ‘ministarstvo cenzure kulture’ taj što to ne bi zvučalo lijepo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ministrica oprala ruke od svega
Iako je slučaj plakata za Splitsko ljeto benigan, on se samo nastavlja na niz histeričnih reagiranja na Frljićeve predstave koje uopće nisu gledali, bilo da je riječ o Bakhama, Našem i vašem nasilju, Aleksandri Zec, predstavi o Oluji i svemu što se ne uklapa u postojeće narative. Pri tome, najveći dio ljudi sklonih cenzuri nisu nikad bili na kazališnoj predstavi ili im se to dogodilo ekscesno, ali svejedno žive s uvjerenjem da je kultura simbolički bitno polje. Što je čudan pristup tom pitanju.
I na koncu, evo nas do trećeg i još jednog novog momenta, u kojeg nas može uvesti reakcija ministrice kulture, koja je oprala ruke od svega, govoreći o fokusu na program i kao jednako se distancirajući od zastupnika Mosta, ali i od vodstva Splitskog ljeta koje po njoj ne bi trebalo pažnju privlačiti plakatima, nego sadržajem.
Svijet se divi našim umjetnicima
I upravo se u ovom pilatovsko-domobranskom ekspozeu krije odgovor na pitanje zbog čega je iz institucionalne kulture pod ovom vlašću isisana svaka živost, kao i sjećanje na autentičnu tradiciju grafičkog dizajna u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dok se čitav kulturni svijet divi našim plakatima i umjetnicima, od Arsovskog, do Mirka Ilića, čiji su plakati za predstave i omotnice albuma završili u MoMa-i u New Yorku, potvrdivši još jednom koliko su i oni bitni u kontekstu manifestacija i predstava, u momentu u kojem smo se upravo oprostili od Borisa Bućana, još jednog od onih koji je iza sebe ostavio nevjerojatnu količinu fantastičnih plakata i u godinama u kojima splitska dizajnerska scena bilježi novi uzlet i iscrtava novi vizualni identitet grada i njegovih manifestacija, ministrica kulture sve to proglašava nebitnim jer je bilo kakvo talasanje i stvarna kulturna živost duboko uznemiravaju.
S te strane, ovo bi mogao, bez obzira na takvu reakciju vlasti, biti dobar početak otvaranja službenih institucija novoj generaciji dizajnera, za koju se valja nadati da neće doživjeti sudbinu Alema Ćurina, jednog od najvećih, koji nikada u vlastitom gradu nije dobio pravu i kontinuiranu podršku, a svima je jasno da je trebao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što smo naučili zbog plakata za Splitsko ljeto: utjecaj klerikalaca u 10 je godina ipak bitno oslabio
Klerikalni pokret tada je bio u naletu, a sada je bez obzira na molitelje na trgovima, na zalasku
Najveći dio ljudi sklonih cenzuri nisu nikad bili na kazališnoj predstavi ili im se to dogodilo ekscesno, ali svejedno žive s uvjerenjem da je kultura simbolički bitno polje. Što je čudan pristup tom pitanju
Mini-afera, odnosno nezadovoljstvo gradskog vijećnika Mosta novim plakatom Splitskog ljeta, koje se u posljednjih par dana pretvorilo u relevantnu kulturnu temu Splita, ali i čitave zemlje, s jedne strane je potvrdilo sve stereotipe kojih smo svjesni, ali je s druge i ukazalo na bitan novi društveni moment.
Prije svega, slučaj sam po sebi inicijalno nalikuje onome kad su prije točno deset godina klerikalne udruge i crkva tražile zabranu plakata za predstavu Dalibora Matanića, “Fine mrtve djevojke” u Gavelli. Ono što, međutim ondašnji problem bitno razlikuje od današnjeg splitskog jest prvo to da sada nitko nije tražio zabranu, a potom da je onda na zahtjev Bandićeve vlasti taj zahtjev ispunjen, zbog čega je Oliver Frljić povukao svoje predstave iz Gavelle.
Sad su pak iza rada Karla Kazinotija i Miše Komende stali i vodstvo Splitskog ljeta i gradske vlasti u Splitu, a i sve je prošlo kao bura u čaši vode, bez obzira na to što se i splitski HDZ pridružio stavu Mosta.
Promjena društvenog konteksta
Što se dakle promijenilo u ovih deset godina, a nije riječ o tome da pričamo isključivo o različitim gradovima ili svjetonazorski drukčije postavljenim gradskim vlastima? Uostalom, Split je u imaginariju hrvatskog društva, pri tome s razlogom, puno klerikalnija sredina od one zagrebačke.
Odgovor je da se promijenio društveni kontekst, odnosno to da je klerikalni pokret tada bio u naletu, a sada je bez obzira na molitelje na trgovima, na zalasku, a i službena je politika crkve pod aktualnim papom znatno drugačija, nego što je bila prije deset godina. Što je, naravno, dobro.
Ono što se pak nije promijenilo prvi je refleks desnice koja ima momentalnu potrebu za cenzurom svega što joj poetski ne odgovara, a to je manje-više sve što nije poetika 19. stoljeća, zbog čega je jedini razlog zašto se ministarstvo kulture nikad nije preimenovalo u ‘ministarstvo cenzure kulture’ taj što to ne bi zvučalo lijepo.
Ministrica oprala ruke od svega
Iako je slučaj plakata za Splitsko ljeto benigan, on se samo nastavlja na niz histeričnih reagiranja na Frljićeve predstave koje uopće nisu gledali, bilo da je riječ o Bakhama, Našem i vašem nasilju, Aleksandri Zec, predstavi o Oluji i svemu što se ne uklapa u postojeće narative. Pri tome, najveći dio ljudi sklonih cenzuri nisu nikad bili na kazališnoj predstavi ili im se to dogodilo ekscesno, ali svejedno žive s uvjerenjem da je kultura simbolički bitno polje. Što je čudan pristup tom pitanju.
I na koncu, evo nas do trećeg i još jednog novog momenta, u kojeg nas može uvesti reakcija ministrice kulture, koja je oprala ruke od svega, govoreći o fokusu na program i kao jednako se distancirajući od zastupnika Mosta, ali i od vodstva Splitskog ljeta koje po njoj ne bi trebalo pažnju privlačiti plakatima, nego sadržajem.
Svijet se divi našim umjetnicima
I upravo se u ovom pilatovsko-domobranskom ekspozeu krije odgovor na pitanje zbog čega je iz institucionalne kulture pod ovom vlašću isisana svaka živost, kao i sjećanje na autentičnu tradiciju grafičkog dizajna u Hrvatskoj.
Dok se čitav kulturni svijet divi našim plakatima i umjetnicima, od Arsovskog, do Mirka Ilića, čiji su plakati za predstave i omotnice albuma završili u MoMa-i u New Yorku, potvrdivši još jednom koliko su i oni bitni u kontekstu manifestacija i predstava, u momentu u kojem smo se upravo oprostili od Borisa Bućana, još jednog od onih koji je iza sebe ostavio nevjerojatnu količinu fantastičnih plakata i u godinama u kojima splitska dizajnerska scena bilježi novi uzlet i iscrtava novi vizualni identitet grada i njegovih manifestacija, ministrica kulture sve to proglašava nebitnim jer je bilo kakvo talasanje i stvarna kulturna živost duboko uznemiravaju.
S te strane, ovo bi mogao, bez obzira na takvu reakciju vlasti, biti dobar početak otvaranja službenih institucija novoj generaciji dizajnera, za koju se valja nadati da neće doživjeti sudbinu Alema Ćurina, jednog od najvećih, koji nikada u vlastitom gradu nije dobio pravu i kontinuiranu podršku, a svima je jasno da je trebao.