Treba li Kamala Harris spašavati djedicu s lošim pamćenjem?

Prva žena izabrana za potpredsjednicu u posljednje je vrijeme istjerana u prvi plan

U Americi je sve intenzivnija rasprava o tome treba li se aktualna potpredsjednica u kampanji angažiranije predstavljati i dokazivati kao potencijalna zamjena za Bidena. Što to znači, da postoji birač koji bi rekao: “Hmmm, glasat ću ipak za ovog krimosa, jer me Kamala Harris nije uvjerila da bi u slučaju Bidenove smrti bila dovoljno dobra predsjednica”?. Komedija.

Narativ o tome da je američki predsjednik Joe Biden prestar za drugi mandat istjerao je u prvi plan njegovu potpredsjednicu Kamalu Harris, prvu ženu ikad izabranu u Bijelu kuću. “Ja sam spremna služiti. To nije upitno”, odgovorila je nekidan novinarima.

Novinarsko pitanje je bilo besmisleno kao i njen odgovor: razlog zašto se bira potpredsjednika Amerike, ili potpredsjednicu, je da naslijedi predsjednika, ili predsjednicu, ako zatreba. Jedino što Harris može reći je to što je rekla. To joj je posao, da bude tu ako zatreba.

E, ali onda se u američkim medijima postavlja iduće pitanje, finije i apsurdnije. S obzirom na to da je Biden tako star, hoće li Kamala Harris u kampanji birače uvjeravati da je sposobna preuzeti posao predsjednice, ako bi do toga došlo, kako bi oni mogli mirnije duše glasati za demokrate, i znati da bi država bila u sigurnim rukama čak i da predsjednik nedajbože umre.

Pokopati, a ne potkopati

Ova rasprava u medijima i dijelu politike osobito je idiotska. Ima za to više razloga. Prvo, posve je nemoguće voditi mini-kampanju s pozicije Broja Dva koja kreće od ideje da će tip na poziciji Broj Jedan umrijeti. Kako to komunicirati? Kako svog vlastitog šefa javno pokopati, a pritom ga ne potkopati? I zašto?

Za nekog apstraktnog birača koji tako minuciozno važe za koga glasati? A pritom mu ne smeta što je drugi kandidat osuđeni silovatelj, kojemu je sud odredio da mora platiti pola milijarde dolara kazne za desetljeća prevarantskog poslovanja, protiv kojeg se vodi sedam sudskih postupaka i na teret mu se stavlja 91 kazneno djelo?

Dakle, pretpostavljamo da postoji birač koji bi rekao: “Hmmm, glasat ću ipak za ovog krimosa, jer me Kamala Harris nije uvjerila da bi u slučaju Bidenove smrti bila dovoljno dobra predsjednica.” Komedija.

Nije se osobito pokazala

Sve intenzivnija rasprava o tome treba li se aktualna potpredsjednica u kampanji angažiranije predstavljati i dokazivati kao potencijalna zamjena za Bidena idiotska je iz još jednog razloga. Kamala Harris već je jednom izabrana na tu poziciju, upravo s tim zadatkom. I to nije bilo kad je Bidenu bilo 30 godina, nego kad mu je bilo 78. Ako je ljudima bila dobra jednom kao zamjena za starog predsjednika, bit će im valjda i opet.

Harris se može prigovoriti da nije genijalna političarka, ali mi o tome danas ne znamo ništa više nego što smo znali 2020. U ove tri i pol godine nije se osobito pokazala, ali ničim se nije ni diskvalificirala. Bila je taman kakvi američki potpredsjednici uvijek budu, negdje između, niti smrdi niti miriše, ništa specijalno.

No, kad se putanja Kamale Harris pogleda u širem kontekstu, lako se uočava da je isti razlog zašto ju je Biden odabrao i zašto je njena predsjednička budućnost upitna.

Specijalni odnos s crncima

Dosad ste vjerojatno zaboravili, ali Biden se rane 2020. mučio na demokratskim predizborima. Pobijedio je zahvaljujući iznenadnom ali silovitom uspjehu koji je ostvario u Južnoj Karolini, državi čiji su demokratski birači pretežno crnci, a u visokoj izlaznosti prednjačile su žene. Taj glas crnih žena spasio je kandidata Bidena i stvorio predsjednika Bidena.

Uz činjenicu da je u predsjedničku politiku uopće uspio konačno ući zahvaljujući prvom crnom predsjedniku koji ga je uzeo za svog potpredsjednika, Biden očito osjeća veliku dužnost prema Afroamerikancima koji mu vjeruju i daju svoj glas.

Bilo je jasno u tim demokratskim predizborima da će potpredsjednički kandidat biti žena ako pobijedi muškarac, i obratno. Za Bidena je bilo dodatno jasno da će to biti crna žena. Tako je Harris dobila to mjesto, a tako je kasnije i Ketanji Brown Jackson postala prva crna sutkinja Vrhovnog suda. Biden vraća dug onima koji su mu pomogli.

Gorko iskustvo Hillary Clinton

No, činjenica da je crna žena ujedno je i razlog zbog kojeg Kamala Harris nema budućnost u predsjedničkoj politici osim ako se dogodi ono zbog čega Amerikanci biraju potpredsjednika, dakle osim ako naslijedi Bidena bez izbora. Okrutna realnost američke politike, osobito ove najužasnije ere koja je počela 2016. godine, kaže da žene nemaju dobre izglede na predsjedničkim izborima; ni manjine ih nemaju; a sa ženama koje su manjina posebno je veliki rizik za gubljenje izbora.

Ovo nije vrijednosni sud, nego lekcija koju su demokrati gorko naučili s Hillary Clinton; sigurno se još neko vrijeme neće kockati s predsjedničkom kandidatkinjom, koliko god takav stav bio retrogradan i zapravo grozan. Ali što god bio smisao politike, ona počinje s time da treba doći na vlast, osvojiti izbore.

U izbornoj politici u Americi često se raspravlja o “elektabilnosti”, što je samo lijepo ime da sakrije problem koji ne-muškarci i ne-bijelci imaju u pohodu na najvišu dužnost. Izbor Baracka Obame nije postavio novo pravilo, nego dokazao da je jednom (ili dvaput) u milijun slučajeva moguća iznimka. Ovo osobito vrijedi na izborima gdje je republikanski kandidat onaj isti koji je već jednom porazio protukandidatkinju ženu.

Jedan od najboljih demokrata

Ako bi sudbina htjela da Biden umre kao predsjednik, naslijedit će ga osoba posve kvalificirana biti njegova zamjena. Harris vjerojatno ne bi bila genijalna, ali rijetko tko će to biti nakon Bidena, koji se u tri i pol godine pokazao odličnim predsjednikom, boljim od Obame, Billa Clintona, Jimmyja Cartera ili Johna Kennedyja. Stao je uz bok Lyndonu Johnsonu, u najboljoj tradiciji Franklina Roosevelta.

S Harris bi radio isti Bidenov tim, jer demokrati imaju prilično dobre ljude na raznim pozicijama, i tu ne bi trebalo očekivati znatne promjene ili politička iznenađenja.

No, generalno ne vidim zašto je odjednom tolika strka da će Biden sad evo umrijeti. U današnje doba ljudi žive u kasne osamdesete i devedesete, osobito ljudi poput Bidena, koji je doduše proživio dvije strašne obiteljske tragedije, ali osim toga nije vodio posebno stresan ili naporan život.

Jedini mračni scenarij

U svojoj 29. godini izabran je za američkog senatora – što god vam tvrdili, to nije osobito težak posao. Pritom cijelog života ima najbolju zamislivu zdravstvenu skrb, i ne živi osobito nezdravo, prilično je aktivan i ne ždere svaki dan u McDonald’su kao neki drugi kandidati.

Zbog svega ovoga, po mom mišljenju, demokratima, Americi i svijetu prijeti samo jedna opasnost. Jedini scenarij koji može sve okrenuti naglavce i vratiti Donalda Trumpa u Bijelu kuću je da Biden umre ili doživi ozbiljan zdravstveni incident u idućih osam i pol mjeseci. Ako bi se to dogodilo neposredno pred izbore, išla bi sama Kamala Harris i vrijedilo bi što sam rekao gore o ženama i nebijelim kandidatima.

Ako bi se to dogodilo do sredine ljeta, morali bi demokrati naći nekoga tko bi se brzo morao isprofilirati i to ne bi bilo lako, iako dobrih političara ima, ali nisu u prvom planu i nemaju nacionalnu prepoznatljivost. Pritom, sigurno bi bilo i nešto političke štete kad bi se ispostavilo da ne bi automatski uzeli Harris.

Djedica s lošim pamćenjem

Ostalo nije razlog za zabrinutost. Biden je star, ali nije ishlapio, što god mu pisali republikanski istražitelji koji ga nazivaju “dobronamjernim djedicom s lošim pamćenjem”. Sjajni američki novinar Ezra Klein, koji je baš ovih dana prešao na tamnu stranu i pozvao Bidena da se povuče iz utrke, napisao je u svom eseju kako je od raznih ljudi, bilo Bidenovih suradnika bilo njegovih oponenata, tražio da mu kažu znaju li za ijedan trenutak u kojem bi njegova pretpostavljena mentalna nemoć utjecala na neku njegovu odluku.

Nitko od ljudi s kojima je Klein razgovarao nije mogao navesti niti jedan takav trenutak, zbog čega je njegov poziv Bidenu da se ipak povuče posve bizaran. Pogotovo kad znamo da je zbilja bilo predsjednika koji su fizički bili u Bijeloj kući, a njihov um nije, što nije slučaj s Bidenom.

Ronald Reagan bio je predsjednik do siječnja 1989. – kasnije te godine dogodio se najveći uspjeh njegove karijere, pad Berlinskog zida i kraj Hladnog rata, u kojem je Amerika pobijedila. Reagan je umro tek 15 godina kasnije od Alzheimerove bolesti, a nikad nije otkriveno kad je točno počeo imati poteškoće s razumijevanjem stvarnosti.

Nije znao za pad komunizma

No, danas i autori koji gaje simpatije prema Reaganu priznaju da on zapravo nikad nije znao ni da je pao Berlinski zid ni da je propao komunizam. Ipak, Amerika se nije srušila s predsjednikom koji je očito bio nefunkcionalan na kraju mandata.

Da i ne spominjem raniji slučaj, kakav bi s današnjim medijima bilo nemoguće ponoviti, gdje je Edith Wilson, supruga predsjednika Woodrowa Wilsona, preuzela de facto ulogu predsjednice Amerike cijele 1920. i na početku 1921. jer je njezin muž od moždanog udara oslijepio i ostao paraliziran, a ona je to zataškala i vladala bez znanja javnosti, uz suradnju njegova kabineta.

Nitko ne može biti posve siguran da će i sutra biti zdrav, kamoli četiri godine unaprijed. No, zdravstveni problemi Joe Bidena ne čine mi se kao najveći razlog za zabrinutost u vezi američke politike ove godine. Da, postoji jedan mogući crni scenarij, ali i vrlo dobri izgledi da se on ne dogodi. Za sve ostalo, postoje rezervna rješenja. Kamala Harris jedno je od njih, ona je, kako sama kaže, “spremna služiti”. Nadajmo se da neće trebati.