O ovome treba početi najozbiljnije govoriti, a trebalo je odavno. Kad nijedan povod za raspravu nije iskorišten ranije, sada to može biti slučaj nastavnika zagrebačke ”Strojarsko tehničke škole Frana Bošnjakovića”, koji je zbog fizičkog sukoba s učenikom završio u Remetincu. Video iz tog razreda je pušten van, a snimio ga je jedan od učenika koji se, očito s određenim planom, dao na snimateljski posao prije nego što je do sukoba došlo.
Teško je gledati te prizore u kojima srednjoškolac prilazi profesoru i unosi mu se u lice. Profesor ga bezuspješno pokušava odmaknuti. Hvataju se. Kreće hrvanje između dečka punog snage i 61-godišnjeg profesora. Profesor dohvaća nešto s ormara i udara učenika. Zatim gubi ravnotežu i pada na tlo. Onda se nekako uspijeva ustati. Učenik ga ponovno gura. U pomoć kolegi prilaze još dvojica momaka. Hvataju profesora za ruke, a jedan gura na njega učenika s kojim je sve počelo. Profesor im se uspijeva izmaknuti pa još jednom udara učenika. Prilaze drugi učenici i razdvajaju ih.
Svatko će reći da to nije škola kakvu želimo, ali jedino je pravo pitanje kako je škola postala mjesto na kome su ovakve stvari moguće.
Ovo nije izoliran slučaj
Pritom treba naglasiti da ovo nije izoliran slučaj i da se naš prosvjetni kadar često neuspješno bori da u svojim razredima održi bar privid pristojne komunikacije i međusobnog poštovanja između njih i djece i između djece same. Negdje je ovo društvo opasno zaglibilo kad se nasilje, bezobrazluk, prostota, sadističko vršnjačko zlostavljanje i vrijeđanje profesora postali element uobičajenog ponašanja u mnogim hrvatskim školama.
Kad je policija odvela ovog nastavnika u pritvor, kad je ravnateljica kazala da mu slijedi otkaz, a ministar obrazovanja Radovan Fuchs dometnuo da ovakvim profesorima koji drže nastavu pripiti nema mjesta u razredima, ova se mučna priča počela rasplitati. Ispalo je da su neki đaci otprije uporno provocirali profesora naslađujući se nad potresenim čovjekom kome je nedavno umrla supruga, a nedugo prije toga još tri člana obitelji. Nazivali su ga i ”četničkim vojvodom” iako je bio sudionik Domovinskog rata.
On je prihvatio svoju odgovornost za očigledni gubitak samokontrole i zna da mora snositi posljedice kao što i mora. U policijskom izvještaju nema opaske da je bio pod utjecajem alkohola. Ministar Fuchs, koji se napamet požurio dodati drami element alkohola, izjavio je kako se profesoru spreman ispričati ako se potvrdi da je bio čist.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvorena je grupa podrške
Kolege iz cijele Hrvatske, koji ovog nastavnika i ne poznaju, počeli su slati u svoju posebnu grupu podrške reference o svojim uznemirujućim sukobima s pojedinim odgojno raspuštenim učenicima, njihovim agresivnim roditeljima pa i vlastitim ravnateljima od kojih ne dobivaju nikakvu zaštitu. Čini se da u mnogim školama vrije i da je sustav potpuno digao ruke od elementa odgoja djece bez koga škola jedva da ima ikakvoga smisla.
O teškoj zabludi da škola samo treba kljukati djecu novim i novim znanjima, a odgajat će roditelji, pisala sam davnih dana, kad je ta filozofija pogrešnog mišljenja počela hvatati korijenje upravo u dijelu obrazovnog sustava. Mnogi roditelji ne znaju odgajati djecu. Nisu savladali te fine vještine. Nemaju vremena. Poneki su i sami skloni nasilju ili čašici. Inficirani netolerancijom. Ne pokazuju im, dakle, dobar primjer. A pritom su opsjednuti samo ocjenama.
Taj odgojni deficit dužna je svuda nadomjestiti škola. U danskom sustavu jedan od školskih predmeta je empatija, nije vjerojatno da su Danci emocionalno okrnjeni narod, a mi Hrvati fini i mekani pa našoj djeci takva poduka ne treba. A što je ovdje nema, ili je nema dovoljno, ili ona nije standardizirana kao snažna sastavnica procesa učenja s jasnom sviješću koliko je nezamjenjiva i nužna – o tome treba pitati Ministarstvo i Fuchsa.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nitko im ne može ništa
Jer evo, nastavnička iskustva koja prenose u grupi podrške uhapšenom kolegi gora su nego strašna. Pojedini učenici ih vrijeđaju, pljuju, fizički se postavljaju na njih, ismijavaju ih i ponižavaju pred cijelim razredom, pokazuju profesorici spolovila, a za to uglavnom ne snose nikakve sankcije. Nitko im navodno ne može ništa.
Roditelji ih opravdavaju, prijete, histeriziraju i svaljuju krivicu za incidente na nastavnike, a ravnatelji im podilaze. Ni oni koji otvoreno divljaju ne smiju biti udaljeni iz razreda. Ne smije im se zalijepiti jedinica iz vladanja, nema ukora ni izbacivanja iz škole. Nitko se ničega ne boji. Jesmo li stvarno odustali od svakog normalnog reda?
A pitajmo i psihologe koliko djece ide na terapije zato što su u školi zlostavljani od svojih razrednih kolega. Jer nose očale. Jer su siromašni. Jer su dobri đaci. Jer su loši đaci. Jer im je tata smetlar. Jer mucaju. Jer – bilo što. To škola ne vidi, ne sprečava, ne upliće se, nije takvim slučajevima alarmirana, ne smatra da je to nešto ozbiljno, a takvo je sljepilo sustava razorno. Pa kad će doći trenutak da se o svemu tome otvoreno progovori? Lako je izluđenog nastavnika odvesti u zatvor, a nesretnu djecu staviti u zadnju klupu da ih se ne vidi. Ali što će nam takva škola? Znanja ima u knjigama, pa ako netko bude htio, neka sam sjedne i čita. Je li to to što želimo?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vrijeme je da konačno počnemo pričati o ključnoj temi: kako je škola postala mjesto na kojem je ovakvo nasilje moguće?
Lako je izluđenog nastavnika odvesti u zatvor, a nesretnu djecu staviti u zadnju klupu da ih se ne vidi. Ali što će nam takva škola?
O teškoj zabludi da škola samo treba kljukati djecu novim i novim znanjima, a odgajat će roditelji, pisala sam davnih dana, kad je ta filozofija pogrešnog mišljenja počela hvatati korijenje upravo u dijelu obrazovnog sustava. Mnogi roditelji ne znaju odgajati djecu
O ovome treba početi najozbiljnije govoriti, a trebalo je odavno. Kad nijedan povod za raspravu nije iskorišten ranije, sada to može biti slučaj nastavnika zagrebačke ”Strojarsko tehničke škole Frana Bošnjakovića”, koji je zbog fizičkog sukoba s učenikom završio u Remetincu. Video iz tog razreda je pušten van, a snimio ga je jedan od učenika koji se, očito s određenim planom, dao na snimateljski posao prije nego što je do sukoba došlo.
Teško je gledati te prizore u kojima srednjoškolac prilazi profesoru i unosi mu se u lice. Profesor ga bezuspješno pokušava odmaknuti. Hvataju se. Kreće hrvanje između dečka punog snage i 61-godišnjeg profesora. Profesor dohvaća nešto s ormara i udara učenika. Zatim gubi ravnotežu i pada na tlo. Onda se nekako uspijeva ustati. Učenik ga ponovno gura. U pomoć kolegi prilaze još dvojica momaka. Hvataju profesora za ruke, a jedan gura na njega učenika s kojim je sve počelo. Profesor im se uspijeva izmaknuti pa još jednom udara učenika. Prilaze drugi učenici i razdvajaju ih.
Svatko će reći da to nije škola kakvu želimo, ali jedino je pravo pitanje kako je škola postala mjesto na kome su ovakve stvari moguće.
Ovo nije izoliran slučaj
Pritom treba naglasiti da ovo nije izoliran slučaj i da se naš prosvjetni kadar često neuspješno bori da u svojim razredima održi bar privid pristojne komunikacije i međusobnog poštovanja između njih i djece i između djece same. Negdje je ovo društvo opasno zaglibilo kad se nasilje, bezobrazluk, prostota, sadističko vršnjačko zlostavljanje i vrijeđanje profesora postali element uobičajenog ponašanja u mnogim hrvatskim školama.
Kad je policija odvela ovog nastavnika u pritvor, kad je ravnateljica kazala da mu slijedi otkaz, a ministar obrazovanja Radovan Fuchs dometnuo da ovakvim profesorima koji drže nastavu pripiti nema mjesta u razredima, ova se mučna priča počela rasplitati. Ispalo je da su neki đaci otprije uporno provocirali profesora naslađujući se nad potresenim čovjekom kome je nedavno umrla supruga, a nedugo prije toga još tri člana obitelji. Nazivali su ga i ”četničkim vojvodom” iako je bio sudionik Domovinskog rata.
On je prihvatio svoju odgovornost za očigledni gubitak samokontrole i zna da mora snositi posljedice kao što i mora. U policijskom izvještaju nema opaske da je bio pod utjecajem alkohola. Ministar Fuchs, koji se napamet požurio dodati drami element alkohola, izjavio je kako se profesoru spreman ispričati ako se potvrdi da je bio čist.
Stvorena je grupa podrške
Kolege iz cijele Hrvatske, koji ovog nastavnika i ne poznaju, počeli su slati u svoju posebnu grupu podrške reference o svojim uznemirujućim sukobima s pojedinim odgojno raspuštenim učenicima, njihovim agresivnim roditeljima pa i vlastitim ravnateljima od kojih ne dobivaju nikakvu zaštitu. Čini se da u mnogim školama vrije i da je sustav potpuno digao ruke od elementa odgoja djece bez koga škola jedva da ima ikakvoga smisla.
O teškoj zabludi da škola samo treba kljukati djecu novim i novim znanjima, a odgajat će roditelji, pisala sam davnih dana, kad je ta filozofija pogrešnog mišljenja počela hvatati korijenje upravo u dijelu obrazovnog sustava. Mnogi roditelji ne znaju odgajati djecu. Nisu savladali te fine vještine. Nemaju vremena. Poneki su i sami skloni nasilju ili čašici. Inficirani netolerancijom. Ne pokazuju im, dakle, dobar primjer. A pritom su opsjednuti samo ocjenama.
Taj odgojni deficit dužna je svuda nadomjestiti škola. U danskom sustavu jedan od školskih predmeta je empatija, nije vjerojatno da su Danci emocionalno okrnjeni narod, a mi Hrvati fini i mekani pa našoj djeci takva poduka ne treba. A što je ovdje nema, ili je nema dovoljno, ili ona nije standardizirana kao snažna sastavnica procesa učenja s jasnom sviješću koliko je nezamjenjiva i nužna – o tome treba pitati Ministarstvo i Fuchsa.
Nitko im ne može ništa
Jer evo, nastavnička iskustva koja prenose u grupi podrške uhapšenom kolegi gora su nego strašna. Pojedini učenici ih vrijeđaju, pljuju, fizički se postavljaju na njih, ismijavaju ih i ponižavaju pred cijelim razredom, pokazuju profesorici spolovila, a za to uglavnom ne snose nikakve sankcije. Nitko im navodno ne može ništa.
Roditelji ih opravdavaju, prijete, histeriziraju i svaljuju krivicu za incidente na nastavnike, a ravnatelji im podilaze. Ni oni koji otvoreno divljaju ne smiju biti udaljeni iz razreda. Ne smije im se zalijepiti jedinica iz vladanja, nema ukora ni izbacivanja iz škole. Nitko se ničega ne boji. Jesmo li stvarno odustali od svakog normalnog reda?
A pitajmo i psihologe koliko djece ide na terapije zato što su u školi zlostavljani od svojih razrednih kolega. Jer nose očale. Jer su siromašni. Jer su dobri đaci. Jer su loši đaci. Jer im je tata smetlar. Jer mucaju. Jer – bilo što. To škola ne vidi, ne sprečava, ne upliće se, nije takvim slučajevima alarmirana, ne smatra da je to nešto ozbiljno, a takvo je sljepilo sustava razorno. Pa kad će doći trenutak da se o svemu tome otvoreno progovori? Lako je izluđenog nastavnika odvesti u zatvor, a nesretnu djecu staviti u zadnju klupu da ih se ne vidi. Ali što će nam takva škola? Znanja ima u knjigama, pa ako netko bude htio, neka sam sjedne i čita. Je li to to što želimo?