Kao da su uvjereni da što više riječi i što barokniji stil povećavaju dojam i njihovu argumentaciju kod sugovornika. Nešto slično mogli smo vidjeti i u onoj formuli iz devedesetih, koju je prvo inaugurirao sam Franjo Tuđman, nazivajući državu “neovisnom, suverenom, demokratskom i međunarodno priznatom Republikom Hrvatskom”, baš kao da je samo Republika Hrvatska nedovoljan pojam da obuhvati sve navedeno.
No, da se vratim na Bartulicu. Ideja o ovakvom tipu muzeja, osim što nije originalna i što je zapravo inspirirana sa sličnim muzejima u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, čije iskustvo komunističkog razdoblja nije ekvivalentno našem, isključivo je motivirana ideološkom isključivošću, revizionističkim nastojanjem i potpunim odbijanjem stvarnosti.
Jer kad Bartulica kaže da je osnovna ideja tog muzeja u tome da se konačno provede lustracija i mladi saznaju istinu, on potpuno ignorira posljednje ozbiljno istraživanje odnosa mladih prema prošlosti. Njega su 2021. godine proveli zagrebački Institut za društvena istraživanja, GONG, Fakultet političkih znanosti, Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu i Filozofski fakultet u Rijeci, u suradnji s GOOD inicijativom.
Rezultati tog istraživanja pokazali su nam da se čak 53 % njih na zaključak da je NDH bila fašistička tvorevina, odlučilo izabrati odgovor ‘niti se slažem, niti se ne slažem’, a otprilike isti postotak njih je identično odgovorio na zaključak da je ‘jedan od temelja pune državne suverenosti Hrvatske pobjeda u antifašističkoj borbi’.
Veličanje NDH
Dakle, u zemlji i društvu, u kojem više od polovice mladih ljudi odbija potvrditi neupitnu činjenicu da je NDH bila fašistička država i jednako tako nepobitnu činjenicu da je antifašistička borba stvorila granice i pravnu osobnost današnje Hrvatske, Bartulica misli da ih treba educirati o “komunističkom teroru”. Nije on, naravno, u ovoj ideji usamljen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sjetit će se oni koji malo dalje pamte i prate splitsku političku scenu, kako je prije deset godina, tamošnji HDZ uvjetovao imenovanje Parka prvog splitskog odreda, jedinog toponima koji je nakon temeljitog preimenovanja ulica iz devedesetih godina, uspio vratiti nešto iz antifašističke baštine na ulice grada, time da se paralelno s tom odlukom donese i ona o tome da se prilaz i ondašnjoj i sadašnjoj zgradi tajnih službi na Katalinića brigu, nazove Prilazom žrtava komunizma.
Što se na koncu u paketu i odlučilo. I nije problem razgovarati, pa i edukativno, u široj javnosti o zločinima iz socijalističkog razdoblja. Problem je u ideji da se to postavlja kao ključni problem, dok se istovremeno odbija staviti veličanje NDH i ustaškog pozdrava van zakona, ali i da se samo taj aspekt izdvaja kao nasljeđe socijalističkog razdoblja.
Muzej socijalizma
Zato bi, umjesto Bartuličine ideje, prvo trebalo konačno prihvatiti Krausovu inicijativu i staviti “Za dom spremni” izvan zakona i bez iznimki, a potom i, zašto ne, podići muzej socijalizma.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U kojem će biti detaljno prezentirane i političke neslobode, poslijeratna masovna ubojstva i kasniji atentati tajnih službi nad emigracijom te suđenja zbog verbalnog delikta, ali i modernizacija, opismenjavanje, izgradnja gradova, društvena stanogradnja, podizanje industrije, sveučilišta, televizije, kulturnih i sportskih objekata, poput Lisinskog i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Poljuda i Maksimira, organizacije velikih manifestacija, poput Mediteranskih igara i Univerzijade, pa i antifašističke borbe, sa Sutjeskom kao najvećim mjestom stradanja upravo partizana iz Hrvatske, na koncu sve do raspisivanja prvih višestranačkih izbora.
Takav muzej, koji bi ispričao punu, odnosno cjelovitu priču o zemlji koju je to doba stvorilo, a jest je stvorilo, itekako bi imao smisla. Posebno kad je riječ o obraćanju mlađoj publici. No, za takvo nešto trebalo bi imati neostrašćene ljude koji o tim stvarima odlučuju, a nismo ih imali u najvećem dijelu suvremene Hrvatske, dok ćemo ih s ovom Vladom imati još manje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto mislim da nam, umjesto Bartuličine ideje, treba iskreni Muzej socijalizma
Prvo bi trebalo konačno prihvatiti Krausovu inicijativu i staviti 'Za dom spremni' izvan zakona, a potom i, zašto ne, podići muzej socijalizma
Takav muzej, koji bi ispričao punu, odnosno cjelovitu priču o zemlji koju je to doba stvorilo, a jest je stvorilo, itekako bi imao smisla. Posebno kad je riječ o obraćanju mlađoj publici. No, za takvo nešto trebalo bi imati neostrašćene ljude koji o tim stvarima odlučuju, a nismo ih imali u najvećem dijelu suvremene Hrvatske, dok ćemo ih s ovom Vladom imati još manje.
Kad sam pročitao da će Stjepan Bartulica, čovjek koji inače ima evidentnih problema s izgovorom hrvatskog jezika, ali daje sebi za pravo arbitrirati u vezi nacionalnih vrijednosti i baštine, inzistirati kod Andreja Plenkovića da se utemelji Muzej žrtava komunističkog terora, prvo što mi je palo na pamet kako su desničari uvijek plastični u imenovanju pojmova. Nema kod njih potrage za nekim efektnim, a jasnim, odnosno samorazumljivim nazivom, nego svaki epitet mora biti naveden.
Kao da su uvjereni da što više riječi i što barokniji stil povećavaju dojam i njihovu argumentaciju kod sugovornika. Nešto slično mogli smo vidjeti i u onoj formuli iz devedesetih, koju je prvo inaugurirao sam Franjo Tuđman, nazivajući državu “neovisnom, suverenom, demokratskom i međunarodno priznatom Republikom Hrvatskom”, baš kao da je samo Republika Hrvatska nedovoljan pojam da obuhvati sve navedeno.
Ideja nije originalna
No, da se vratim na Bartulicu. Ideja o ovakvom tipu muzeja, osim što nije originalna i što je zapravo inspirirana sa sličnim muzejima u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, čije iskustvo komunističkog razdoblja nije ekvivalentno našem, isključivo je motivirana ideološkom isključivošću, revizionističkim nastojanjem i potpunim odbijanjem stvarnosti.
Jer kad Bartulica kaže da je osnovna ideja tog muzeja u tome da se konačno provede lustracija i mladi saznaju istinu, on potpuno ignorira posljednje ozbiljno istraživanje odnosa mladih prema prošlosti. Njega su 2021. godine proveli zagrebački Institut za društvena istraživanja, GONG, Fakultet političkih znanosti, Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu i Filozofski fakultet u Rijeci, u suradnji s GOOD inicijativom.
Rezultati tog istraživanja pokazali su nam da se čak 53 % njih na zaključak da je NDH bila fašistička tvorevina, odlučilo izabrati odgovor ‘niti se slažem, niti se ne slažem’, a otprilike isti postotak njih je identično odgovorio na zaključak da je ‘jedan od temelja pune državne suverenosti Hrvatske pobjeda u antifašističkoj borbi’.
Veličanje NDH
Dakle, u zemlji i društvu, u kojem više od polovice mladih ljudi odbija potvrditi neupitnu činjenicu da je NDH bila fašistička država i jednako tako nepobitnu činjenicu da je antifašistička borba stvorila granice i pravnu osobnost današnje Hrvatske, Bartulica misli da ih treba educirati o “komunističkom teroru”. Nije on, naravno, u ovoj ideji usamljen.
Sjetit će se oni koji malo dalje pamte i prate splitsku političku scenu, kako je prije deset godina, tamošnji HDZ uvjetovao imenovanje Parka prvog splitskog odreda, jedinog toponima koji je nakon temeljitog preimenovanja ulica iz devedesetih godina, uspio vratiti nešto iz antifašističke baštine na ulice grada, time da se paralelno s tom odlukom donese i ona o tome da se prilaz i ondašnjoj i sadašnjoj zgradi tajnih službi na Katalinića brigu, nazove Prilazom žrtava komunizma.
Što se na koncu u paketu i odlučilo. I nije problem razgovarati, pa i edukativno, u široj javnosti o zločinima iz socijalističkog razdoblja. Problem je u ideji da se to postavlja kao ključni problem, dok se istovremeno odbija staviti veličanje NDH i ustaškog pozdrava van zakona, ali i da se samo taj aspekt izdvaja kao nasljeđe socijalističkog razdoblja.
Muzej socijalizma
Zato bi, umjesto Bartuličine ideje, prvo trebalo konačno prihvatiti Krausovu inicijativu i staviti “Za dom spremni” izvan zakona i bez iznimki, a potom i, zašto ne, podići muzej socijalizma.
U kojem će biti detaljno prezentirane i političke neslobode, poslijeratna masovna ubojstva i kasniji atentati tajnih službi nad emigracijom te suđenja zbog verbalnog delikta, ali i modernizacija, opismenjavanje, izgradnja gradova, društvena stanogradnja, podizanje industrije, sveučilišta, televizije, kulturnih i sportskih objekata, poput Lisinskog i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Poljuda i Maksimira, organizacije velikih manifestacija, poput Mediteranskih igara i Univerzijade, pa i antifašističke borbe, sa Sutjeskom kao najvećim mjestom stradanja upravo partizana iz Hrvatske, na koncu sve do raspisivanja prvih višestranačkih izbora.
Takav muzej, koji bi ispričao punu, odnosno cjelovitu priču o zemlji koju je to doba stvorilo, a jest je stvorilo, itekako bi imao smisla. Posebno kad je riječ o obraćanju mlađoj publici. No, za takvo nešto trebalo bi imati neostrašćene ljude koji o tim stvarima odlučuju, a nismo ih imali u najvećem dijelu suvremene Hrvatske, dok ćemo ih s ovom Vladom imati još manje.