Gužva u zagrebačkom prometu, osobito u centru, vječno je aktualna tema. Gmizava vožnja na posao Slavonskom odnosno Zagrebačkom avenijom i obilaznicom uzrok je konstantne patnje na koju su ljudi nažalost navikli. Apsolutnim krivcima i “dealbreakerima” inače umiljatog zagrebačkog prometa, osobito u prosincu, banalno su proglašene Stara Vlaška i Masarykova. Pa iako te gužve sigurno ne djeluju blagotvorno, svakome tko malo dublje razgrne brzo postane jasno da problem nije samo tamo.
Nisam novinar, arhitekt sam. Iz realnog sektora, projektant. Pišem o stvarima o kojima smatram da imam znanje i iskustavo. Smatram da je trenutačno stanje na cestama neki oblik teorije kaosa gdje se više faktora sklopilo i kulminiralo ove jeseni.
Između brda i rijeke
Prvi i najtrajniji razlog je zagrebački urbanizam. Zagreb je funkcijama i brojem stanovnika velegrad, ali urbanistički nije. Povijesno je mali grad koji je brzo izrastao bez neke jasne vizije, osim Novog Zagreba. Nema funkcionalnu mrežu primarnih i sekundarnih prometnica, omeđen je brdom i rijekom. Prometnice ne prate izgradnju i ono što planovi dopuštaju. Sjeverne zone iznad Ilice su hiperurbanizirane, po principu “gdje je bila dedina hiža, zgradili smo šest stanova” i slijevaju se na Ilicu i Vlašku.
Opcije za nove koridore ne postoje, pa su tamošnji stanovnici postali robovi ateroskleroze na Ribnjaku, Mesničkoj, Britancu, Sv. Duhu i tako dalje. Osim nekih za nas realno znanstvenofantastičnih ideja – tipa tuneli – ne postoji rješenje, osim strpljenja. Naprosto, ako danas kupujete nekretninu naprimjer u Gračanima, morate biti svjesni da je jedna traka Ribnjaka vaša sudbina.
Drugi je razlog obnova, koja je srećom u punom zamahu, bar za javne objekte. Mehanizacija, materijal, dizalice zauzimaju puno prostora. Moderna galerija i Muzej za umjetnost i obrt suzili su zeleni val na dvije trake. Pretovar u niz kombija i kamiona suzi i drugi smjer više puta dnevno. Velik broj parkirnih mjesta je zauzet za gradilišta pa stanari beskrajno kruže u nadi da će se nešto otvoriti.
S dva na četiri kotača
Treći razlog je puni povratak društvenog života i turizma. Kroz godine pandemije, zbog manje druženja i manje domaćih i stranih gostiju navikli smo da ipak nije takav kaos. U najjačim adventima prije pandemije kaos u prosincu bio je stravičan. Uz to je usko vezan i rad od kuće, koji je bio jako rasteretio promet, ali koji je sad rjeđi i veliki dio ljudi vratio se u urede.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Četvrti razlog je dolazak zime. Kao biciklist i motociklist slabo vozim auto kad je lijepo vrijeme. Zimi ga vozim puno više, ja i mnogi drugi, iz vlastite komocije. Prodaja motocikala, prvotno skutera i bicikala velika je i nikad veći broj ljudi se nije u toplom dijelu godine vozio na dva kotača.
Rasterećenje prometa na taj način je ogromno, a dolaskom zime svi ti ljudi koji nešto obavljaju po gradu prebace se u automobile. Imam prijatelja koji se, dok je živio u Parizu, cijele godine vozio skuterom s onom fiksnom dekicom i rukavicama u kabanici, i po kiši i po paklenim vrućinama. Ili tako ili nikako, kaže, jer automobilom fizički ne možeš proći. Nismo Pariz, ali gužve su nam pariške.
Auto je statusni simbol
Jedan od razloga je i individualna komocija. Mnogi ljudi voze se autom na bizarnim relacijama jer su lijeni prošetati petnaestak minuta. Naprosto ne volimo pješačiti, što potvrđuje i naš plasman na ljestvicama pretilosti. Kao društvo volimo automobile, koji predstavljaju statusni simbol i klasno pozicioniraju vozača. Kad možemo, idemo autom. Kada idemo u grad, želimo parkirati ispod Cvjetnog.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Već s prvim zatopljenjem sve će biti bolje. S obnovom ćemo živjeti još koju godinu. Nova zima će doći i sve će opet biti isto, a mi ćemo se opet čuditi. Najlakše je reći da je za sve krivo zatvaranje dvije trake u pješačku zonu, ali baš i nije. Niti Milan Bandić niti Tomislav Tomašević nisu kreatori ovoga.
Direktno i indirektno, kreatori smo svi mi kroz vrijeme. Splet okolnosti, potresi, pandemija, naše navike, dotok stanovništva, neadekvatna urbanizacija, potkapacitiran javni prijevoz – sve su to mali razlozi koji zajedno zimi stvaraju kaos koji grad Zagreb naprosto ne može progutati. Prepušteni smo svojoj snalažljivosti, ali bar smo na to navikli.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto su u Zagrebu stravične gužve na cestama? Kao prvo, izrastao je prebrzo i bez vizije, a krivi smo i mi građani
Najlakše je reći da je za sve krivo zatvaranje dvije trake u pješačku zonu, ali baš i nije
Zagreb je povijesno mali grad koji je brzo izrastao bez jasne vizije. Nema mrežu primarnih i sekundarnih prometnica, niti one prate izgradnju. Omeđen je brdom i rijekom, pa opcije za nove koridore ne postoje. Osim nekih realno znanstvenofantastičnih ideja, poput tunela, stvarno rješenje ne postoji, osim strpljenja
Gužva u zagrebačkom prometu, osobito u centru, vječno je aktualna tema. Gmizava vožnja na posao Slavonskom odnosno Zagrebačkom avenijom i obilaznicom uzrok je konstantne patnje na koju su ljudi nažalost navikli. Apsolutnim krivcima i “dealbreakerima” inače umiljatog zagrebačkog prometa, osobito u prosincu, banalno su proglašene Stara Vlaška i Masarykova. Pa iako te gužve sigurno ne djeluju blagotvorno, svakome tko malo dublje razgrne brzo postane jasno da problem nije samo tamo.
Nisam novinar, arhitekt sam. Iz realnog sektora, projektant. Pišem o stvarima o kojima smatram da imam znanje i iskustavo. Smatram da je trenutačno stanje na cestama neki oblik teorije kaosa gdje se više faktora sklopilo i kulminiralo ove jeseni.
Između brda i rijeke
Prvi i najtrajniji razlog je zagrebački urbanizam. Zagreb je funkcijama i brojem stanovnika velegrad, ali urbanistički nije. Povijesno je mali grad koji je brzo izrastao bez neke jasne vizije, osim Novog Zagreba. Nema funkcionalnu mrežu primarnih i sekundarnih prometnica, omeđen je brdom i rijekom. Prometnice ne prate izgradnju i ono što planovi dopuštaju. Sjeverne zone iznad Ilice su hiperurbanizirane, po principu “gdje je bila dedina hiža, zgradili smo šest stanova” i slijevaju se na Ilicu i Vlašku.
Opcije za nove koridore ne postoje, pa su tamošnji stanovnici postali robovi ateroskleroze na Ribnjaku, Mesničkoj, Britancu, Sv. Duhu i tako dalje. Osim nekih za nas realno znanstvenofantastičnih ideja – tipa tuneli – ne postoji rješenje, osim strpljenja. Naprosto, ako danas kupujete nekretninu naprimjer u Gračanima, morate biti svjesni da je jedna traka Ribnjaka vaša sudbina.
Drugi je razlog obnova, koja je srećom u punom zamahu, bar za javne objekte. Mehanizacija, materijal, dizalice zauzimaju puno prostora. Moderna galerija i Muzej za umjetnost i obrt suzili su zeleni val na dvije trake. Pretovar u niz kombija i kamiona suzi i drugi smjer više puta dnevno. Velik broj parkirnih mjesta je zauzet za gradilišta pa stanari beskrajno kruže u nadi da će se nešto otvoriti.
S dva na četiri kotača
Treći razlog je puni povratak društvenog života i turizma. Kroz godine pandemije, zbog manje druženja i manje domaćih i stranih gostiju navikli smo da ipak nije takav kaos. U najjačim adventima prije pandemije kaos u prosincu bio je stravičan. Uz to je usko vezan i rad od kuće, koji je bio jako rasteretio promet, ali koji je sad rjeđi i veliki dio ljudi vratio se u urede.
Četvrti razlog je dolazak zime. Kao biciklist i motociklist slabo vozim auto kad je lijepo vrijeme. Zimi ga vozim puno više, ja i mnogi drugi, iz vlastite komocije. Prodaja motocikala, prvotno skutera i bicikala velika je i nikad veći broj ljudi se nije u toplom dijelu godine vozio na dva kotača.
Rasterećenje prometa na taj način je ogromno, a dolaskom zime svi ti ljudi koji nešto obavljaju po gradu prebace se u automobile. Imam prijatelja koji se, dok je živio u Parizu, cijele godine vozio skuterom s onom fiksnom dekicom i rukavicama u kabanici, i po kiši i po paklenim vrućinama. Ili tako ili nikako, kaže, jer automobilom fizički ne možeš proći. Nismo Pariz, ali gužve su nam pariške.
Auto je statusni simbol
Jedan od razloga je i individualna komocija. Mnogi ljudi voze se autom na bizarnim relacijama jer su lijeni prošetati petnaestak minuta. Naprosto ne volimo pješačiti, što potvrđuje i naš plasman na ljestvicama pretilosti. Kao društvo volimo automobile, koji predstavljaju statusni simbol i klasno pozicioniraju vozača. Kad možemo, idemo autom. Kada idemo u grad, želimo parkirati ispod Cvjetnog.
Već s prvim zatopljenjem sve će biti bolje. S obnovom ćemo živjeti još koju godinu. Nova zima će doći i sve će opet biti isto, a mi ćemo se opet čuditi. Najlakše je reći da je za sve krivo zatvaranje dvije trake u pješačku zonu, ali baš i nije. Niti Milan Bandić niti Tomislav Tomašević nisu kreatori ovoga.
Direktno i indirektno, kreatori smo svi mi kroz vrijeme. Splet okolnosti, potresi, pandemija, naše navike, dotok stanovništva, neadekvatna urbanizacija, potkapacitiran javni prijevoz – sve su to mali razlozi koji zajedno zimi stvaraju kaos koji grad Zagreb naprosto ne može progutati. Prepušteni smo svojoj snalažljivosti, ali bar smo na to navikli.