Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Kultura

Američki tenor koji se proslavio odmah nakon debija u Metu radi operu u Zagrebu; pričali smo s njim

Telegramov Boris Homovec intervjuirao je Michaela Hendricka

Telegram intervju

Pošalji Podijeli Tweetaj

Kad sam ugledao Michaela Hendricka, onako visokog, krupnog, svjetloputog, pomalo znojnog, prva asocijacija mi je bila da nimalo ne nalikuje svjetskoj opernoj zvijezdi, već prije tipu koji u lokalnom kvartu drži mesnicu. No, riječ je o velikom američkom tenoru, koji je debitirao, ni manje ni više, nego u Metropolitanu kao Menelaj u Straussovoj Egipatskoj Heleni, pod ravnanjem maestra Fabija Luisija.

Od tada, traže ga najveće operne kuće. U 27-godišnjoj impresivnoj karijeri navesti ću svega par naslova i uloga, koji su je obilježili: Samson, Parsifal, Lohengrin, Don Jose, Erik… U Kennedy centru u Washingtonu 2001. proglašen je umjetnikom godine u Nacionalnoj operi za ulogu Lennya u operi O miševima i ljudima Carlislea Floyda (koju je u filmskoj adaptaciji toga Steinbeckova predloška tumačio John Malkovich).

Priprema komičnu operu Zaljubljen u tri naranče

Voli slavenski repertoar, pjeva na češkom i ruskom, zapažene su njegove role Lace u Jenufi, Živnyja u Sudbini, Grofa u Jolanti, Levka u Svibanjskoj noći, Šujskog u Borisu Godunovu… Izuzetno je simpatičan i otvoren sugovornik, s kojim bih mogao satima čavrljati o raznim temama. Ne spada u onaj krug usko profesionalno obilježenih tipova, koji osim o partiturama, karijeri i svom egu, ne žele ništa drugo podijeliti s javnošću.

Povod razgovoru jest zagrebačka premijera komične opere Zaljubljen u tri naranče Prokofjeva 17. veljače, koju na sceni Hrvatskog narodnog kazališta upravo postavlja neumorni Krešimir Dolenčić, u scenografiji i kostimografiji Simona Bejera, te koreografiji i scenskom pokretu Larise Navojec i Marija Vrbaneca.

U velikom opernom ansamblu, u dvije postave, pjevaju u naslovnim rolama i: Luciano Batinić/ Berislav Puškarić kao Kralj Tref, Dubravka Šeparović Mušović/ Sofia Ameli Golić kao Princeza Clarice, dok je Hendrickova alternacija u ulozi Princa Nikša Radovanović.

TELEGRAM: Što je presudilo da prihvatite angažman u ulozi Princa u satiričnoj operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Sergejeviča Prokofjeva u HNK-u? Koliko znam, niste imali profesionalnih iskustva s redateljem Krešom Dolenčićem, ali ste već nastupali s opernom divom Dubravkom Šeparović Mušović.

HENDRICK: Moja divna kolegica i prijateljica Dubravka Šeparović Mušović mi je pričala kako je prekrasno u Zagrebu i kako svakako moram doći ovdje. Imali smo divnu suradnju i uspostavili prijateljski odnos, nakon što smo zajedno pjevali u produkciji Salome u Wuppertalu prije nekoliko godina. Volio sam nastupati u Ukletom Holandezu s maestrom Barezom u Mexico Cityu, imali smo divnu suradnju na toj produkciji. Zatim sam saznao da se u Zagrebu priprema Verdijeva opera Sicilijanske večernje u režiji Janusza Kice, ali već su imali odabranog tenora u podjeli. Pokazali su interes da nastupam u produkciji Gurre Lieder s maestrom Nikšom Barezom i došao sam prošle jeseni. Mjesec dana sam živio u Zagrebu i od prve se zaljubio u njega.

TELEGRAM: Što vas je toliko fasciniralo u Zagrebu? Vi živite u New Yorku, za kojim uzdiše većina ljudi s ovih prostora, kao metropoli u kojoj bi najradije živjeli. I sam se ubrajam među njima.

HENDRICK: Mnogi moji kolege su bili iznenađeni kad sam rekao da mi se sviđa mali grad Zagreb, ali bila je to uistinu ljubav na prvi pogled. Iako živim u New Yorku od djetinjstva. Naravno da se ne mogu usporediti ta dva grada, ako ništa drugo zbog veličine, ali u Zagrebu mi je divno što možete prošetati centrom i sve vam je nekako blizu. Imao sam divno iskustvo nastupajući u produkciji Gurre Lieder u lijepoj dvorani Lisinski s maestrom Barezom, nastupajući s dva orkestra i četiri zbora na pozornici. Smatram se vrlo sretnim i privilegiranim što su me ravnateljica Dubravka Vrgoč i maestro Bareza sada ponovno pozvali u Zagreb. Hvala im!

TELEGRAM: Je li vam palo na pamet da biste se jednog dana mogli skrasiti u nekom manjem europskom gradu, poput Zagreba, Beča ili Budimpešte?

HENDRICK: Otkako sam se vratio prvi puta iz Zagreba, oduševljen njim, pitao sam ženu: što ti misliš, bi li mi mogli živjeti u Zagrebu? No, kako imamo sina od šesnaest godina, koji trenutno pohađa gimnaziju u New Yorku, a pred njim je veliki odabir kojim putem će krenuti, što će i gdje studirati, za sada to nije moguće. Jedan je od najuspješnijih u svojoj generaciji, tako da će imati mogućnost biranja fantastične stipendije, možda u Londonu. Inače, mislim da je velika privilegija živjeti ovdje, u Zagrebu, gdje vam je toliko blizu Beč i Munchen, koji su bitni i za moju karijeru. Nedavno sam imao mogućnost uskakanja u jednu produkciju u Volksoperi u Beču. Ovdje me oduševljava kombinacija dragih ljudi, zanimljivih mjesta, dobrih energija, a sviđa mi se i što ste dio Europske unije.

TELEGRAM: Obično se svi stranci koji dođu k nama raspamete i na gastronomsku ponudu ovdje. Kako ste gurman, pretpostavljam, što vas je oduševilo od te ponude mesa, riba, povrća…?

HENDRICK: Dvije stvari: čevapčići i vaši štrukli. Kako imam sada pauzu do večerašnje probe, a danas nisam stigao ručati, baš si mislim da se poslije ovog intervjua prošećem i odem na još jednu porciju zagorskih štrukli. Božanstvene su!

TELEGRAM: Mi baš u Hrvatskoj ne znamo mnogo o vašoj karijeri, ali ona je duga i postojana, još uvijek ste vrlo traženi. Laska li vam to?

HENDRICK: O da, zamislite, ja sam već 27 godina na sceni.

TELEGRAM: Čestitam kako ste izdržali!

HENDRICK: Hvala. Preživio sam! Mnogi izazovi su iza mene. Kao što vjerojatno znate, svakom pjevaču se s godinama mijenja fizionomija tijela, ali i opseg repertoara koji pjeva. Ja imam sreću da mogu pjevati prilično širok repertoar. Poslije Zagreba, na primjer, čekaju me tri zahtjevne produkcije Wagnera: Tannhauser, Lohengrin i Parsifal u Teatru Amazonas u Brazilu. Za Wagnera pjevač treba biti konstitucije poput mene. Neki mladi pjevači misle da se Wagnera pjeva tako da se mora vikati, pjevati glasno. No, s iskustvom i godinama, došao sam do zaključka da se Wagner mora pjevati što prirodnijim glasom. Debitirao sam sa Straussom, još uvijek ga pjevam, i on je također obilježio moju karijeru.

TELEGRAM: Jeste li bili dovoljno ambiciozni, ili ste mogli postići više ?

HENDRICK: Kad sam bio mlad, imao sam samo jednog agenta u Americi i kad su tamo praznici, poput Dana zahvalnosti, shvatio sam da u Europi tad nije praznik i da bi bilo baš lijepo tad nastupati u Madridu, na primjer. Mislim da je dobro imati nekoliko agenata paralelno u različitim zemljama.

TELEGRAM: Jeste li neke uloge u karijeri otpjevali prerano, kad još niste bili dovoljno zreli za njih, ni glasovno, ni glumački?

HENDRICK: Ne. To nije bio moj slučaj. Nekako su mi stvari dolazile prirodno, baš na vrijeme. Zanimljivo mi je to pitanje. Recimo, za njemački repertoar, a otpjevao sam puno Straussa i Wagnera, trebate imati dosta vremena za pripremu. Nisam brzao u karijeri. Danas vidim puno pjevača koji pjevaju repertoar koji nije za njih, nestropljivi su i to baš nije dobro.

TELEGRAM: Kakvu interakciju imate sada s Krešom Dolenčićem? Slažete li se i inače bolje s dirigentima, ili redateljima?

HENDRICK: Zadivljujuće mi je promatrati Krešu Dolenčića kako režira, jer nisam ga poznavao ranije. Fasciniran sam kako radi. Komplicirano je što u tako kompliciranoj partituri ima toliko faktora na sceni o kojima treba paralelno misliti, puno ljudi na pozornici. No on stvara i smišlja svaki dan nešto novo, svježe, kreativno, ujedno pronalazeći rješenje za aktuelni problem… Uspijeva na licu mjesta sve objediniti. Izgleda mi kao da se cijelo vrijeme igra, a ne režira. Radio sam s redateljima koji polude na najmanju sitnicu, Dolenčić uspijeva sa svim ljudima u ekipi uspostaviti isti odnos. Nema patronizirani odnos s pozicije redatelja, i to mi se dopada.

TELEGRAM: Redatelji su danas bogovi u opernom svijetu, sa svojim često začudnim vizijama i scenskim rješenjima. Jeste li vi pobornik klasičnih postava? Ili volite kad su redatelji maštoviti, kad odu toliko daleko pa Wagnera smještaju u svemirski brod?

HENDRICK: Vrlo zanimljivo pitanje. Jadni pjevači moraju biti spona između tradicionalnog i novog, koje osmišljavaju redatelji. Radio sam s raznim vrstama redatelja. Poput onih koji se drže tradicionalizma u svemu, do najmanjeg detalja, poput toga kako ćete držati čašu u ruci na sceni. Ima poprilično redatelja koji inzistiraju na svojim vizijama, ne tiče ih se što ostali u ekipi misle o tome, je li to dobro, ili ne. Imam dobro iskustvo s modernim pristupama opera. Ako se uspije održati osnovna ideja i smisao opere, da se ne naruši kvaliteta, onda taj moderan pristup, poput Salome, koju sam radio s Dubravkom u Njemačkoj, je interesantan. U Wuppertalu je predstava doživjela veliki uspjeh. Bili su oduševljeni baš tom inovativnošću s jedne strane, a postojanošću kvalitete originala s druge.

TELEGRAM: Frustrira li vas činjenica da vaša karijera svaki dan ovisi o jednoj tako osjetljivoj i tananoj stvari, kao što je glas?

HENDRICK: To naučite jako rano, da je baš sve u ovoj profesiji bazirano na vašem glasu. Ne smijem se zaraziti. Nosim sa sobom tekući sapun za dezinficiranje ruku, kojim se svako malo perem, da se ne zarazim. Moj sin već s tri godine naučio je da je to važno i počeo mi je pružati ručice. Da nisam pjevač, obišao bih sada sve muzeje, lokale i klubove u Zagrebu, ali to baš ne smijem Ne ulazim ni u tramvaj, radije pješačim centrom, a stanujem blizu kazališta. Moram biti zdrav, da bih mogao nastupati. Ne smijem boraviti u prostorima gdje ima previše ljudi, pogotovo sad usred zime, kad vladaju viroze i gripe. I danas mi je najvažnija misija da razmišljam o publici. Njoj moram baš svaki puta pružiti najviše što mogu.

TELEGRAM: Koliko puta vam se desilo u karijeri da vam publika dovikuje „bravo“ poslije predstave, a vi ste u sebi nezadovoljni, jer znate da ste mogli pružiti više?

HENDRICK: To mi se desilo nekoliko puta tijekom karijere, kad sam tvrdoglavo odlučio da ću nastupati, a bio sam bolestan. Sjećam se jedne predstave Arijadne na Naxosu. Bio je to moj debi u Minhenu, pjevao sam s infekcijom bronhija, samog sebe sam uvjeravao kako se je sve u pravu. I to nisam smio učiniti, jer nije zvučalo najbolje. I više me nisu zvali za tu ulogu u Munchenu. Nije to lako postići, ali doista svaka izvedba mora biti na visokom nivou.

TELEGRAM: Publika ima glamuroznu predodžbu o životu opernih zvijezda, no život svih vas odvija se na relacijama: opera, taksi, hotel, aerodrom, novi grad.

HENDRICK: To je realnost, u pravu ste. Znate, kad dođem doma da budem s obitelji u New Yorku, ja poslije doručka ujutro odem po poštu u pidžami i papučama. Susjedi koji me ne viđaju tjednima misle da sam se razveo, ili da sam ostao bez posla, kad me takvog ugledaju u vrijeme kad oni odlaze na posao. Malo im je sve to skupa sumnjivo.

TELEGRAM: Amerikanac ste, trenutno u Europi. Kako promišljate o novom američkom predsjedniku, koji izaziva kontroverze svaki dan?

HENDRICK: Ja sam umjetnik. Ne volim javno razglabati o politici. Samo ću reći: Pomozi nam, Bože!

Podijeli 1837 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani