Nekad je nužno odabrati stranu

Američki tenor koji se proslavio odmah nakon debija u Metu radi operu u Zagrebu; pričali smo s njim

Telegramov Boris Homovec intervjuirao je Michaela Hendricka

Michael Hendrick
FOTO: Borko Vukosav

Kad sam ugledao Michaela Hendricka, onako visokog, krupnog, svjetloputog, pomalo znojnog, prva asocijacija mi je bila da nimalo ne nalikuje svjetskoj opernoj zvijezdi, već prije tipu koji u lokalnom kvartu drži mesnicu. No, riječ je o velikom američkom tenoru, koji je debitirao, ni manje ni više, nego u Metropolitanu kao Menelaj u Straussovoj Egipatskoj Heleni, pod ravnanjem maestra Fabija Luisija.

Od tada, traže ga najveće operne kuće. U 27-godišnjoj impresivnoj karijeri navesti ću svega par naslova i uloga, koji su je obilježili: Samson, Parsifal, Lohengrin, Don Jose, Erik… U Kennedy centru u Washingtonu 2001. proglašen je umjetnikom godine u Nacionalnoj operi za ulogu Lennya u operi O miševima i ljudima Carlislea Floyda (koju je u filmskoj adaptaciji toga Steinbeckova predloška tumačio John Malkovich).

Priprema komičnu operu Zaljubljen u tri naranče

Voli slavenski repertoar, pjeva na češkom i ruskom, zapažene su njegove role Lace u Jenufi, Živnyja u Sudbini, Grofa u Jolanti, Levka u Svibanjskoj noći, Šujskog u Borisu Godunovu… Izuzetno je simpatičan i otvoren sugovornik, s kojim bih mogao satima čavrljati o raznim temama. Ne spada u onaj krug usko profesionalno obilježenih tipova, koji osim o partiturama, karijeri i svom egu, ne žele ništa drugo podijeliti s javnošću.

Povod razgovoru jest zagrebačka premijera komične opere Zaljubljen u tri naranče Prokofjeva 17. veljače, koju na sceni Hrvatskog narodnog kazališta upravo postavlja neumorni Krešimir Dolenčić, u scenografiji i kostimografiji Simona Bejera, te koreografiji i scenskom pokretu Larise Navojec i Marija Vrbaneca.

U velikom opernom ansamblu, u dvije postave, pjevaju u naslovnim rolama i: Luciano Batinić/ Berislav Puškarić kao Kralj Tref, Dubravka Šeparović Mušović/ Sofia Ameli Golić kao Princeza Clarice, dok je Hendrickova alternacija u ulozi Princa Nikša Radovanović.

TELEGRAM: Što je presudilo da prihvatite angažman u ulozi Princa u satiričnoj operi Zaljubljen u tri naranče Sergeja Sergejeviča Prokofjeva u HNK-u? Koliko znam, niste imali profesionalnih iskustva s redateljem Krešom Dolenčićem, ali ste već nastupali s opernom divom Dubravkom Šeparović Mušović.

HENDRICK: Moja divna kolegica i prijateljica Dubravka Šeparović Mušović mi je pričala kako je prekrasno u Zagrebu i kako svakako moram doći ovdje. Imali smo divnu suradnju i uspostavili prijateljski odnos, nakon što smo zajedno pjevali u produkciji Salome u Wuppertalu prije nekoliko godina. Volio sam nastupati u Ukletom Holandezu s maestrom Barezom u Mexico Cityu, imali smo divnu suradnju na toj produkciji. Zatim sam saznao da se u Zagrebu priprema Verdijeva opera Sicilijanske večernje u režiji Janusza Kice, ali već su imali odabranog tenora u podjeli. Pokazali su interes da nastupam u produkciji Gurre Lieder s maestrom Nikšom Barezom i došao sam prošle jeseni. Mjesec dana sam živio u Zagrebu i od prve se zaljubio u njega.

TELEGRAM: Što vas je toliko fasciniralo u Zagrebu? Vi živite u New Yorku, za kojim uzdiše većina ljudi s ovih prostora, kao metropoli u kojoj bi najradije živjeli. I sam se ubrajam među njima.

HENDRICK: Mnogi moji kolege su bili iznenađeni kad sam rekao da mi se sviđa mali grad Zagreb, ali bila je to uistinu ljubav na prvi pogled. Iako živim u New Yorku od djetinjstva. Naravno da se ne mogu usporediti ta dva grada, ako ništa drugo zbog veličine, ali u Zagrebu mi je divno što možete prošetati centrom i sve vam je nekako blizu. Imao sam divno iskustvo nastupajući u produkciji Gurre Lieder u lijepoj dvorani Lisinski s maestrom Barezom, nastupajući s dva orkestra i četiri zbora na pozornici. Smatram se vrlo sretnim i privilegiranim što su me ravnateljica Dubravka Vrgoč i maestro Bareza sada ponovno pozvali u Zagreb. Hvala im!

Borko Vukosav

TELEGRAM: Je li vam palo na pamet da biste se jednog dana mogli skrasiti u nekom manjem europskom gradu, poput Zagreba, Beča ili Budimpešte?

HENDRICK: Otkako sam se vratio prvi puta iz Zagreba, oduševljen njim, pitao sam ženu: što ti misliš, bi li mi mogli živjeti u Zagrebu? No, kako imamo sina od šesnaest godina, koji trenutno pohađa gimnaziju u New Yorku, a pred njim je veliki odabir kojim putem će krenuti, što će i gdje studirati, za sada to nije moguće. Jedan je od najuspješnijih u svojoj generaciji, tako da će imati mogućnost biranja fantastične stipendije, možda u Londonu. Inače, mislim da je velika privilegija živjeti ovdje, u Zagrebu, gdje vam je toliko blizu Beč i Munchen, koji su bitni i za moju karijeru. Nedavno sam imao mogućnost uskakanja u jednu produkciju u Volksoperi u Beču. Ovdje me oduševljava kombinacija dragih ljudi, zanimljivih mjesta, dobrih energija, a sviđa mi se i što ste dio Europske unije.

TELEGRAM: Obično se svi stranci koji dođu k nama raspamete i na gastronomsku ponudu ovdje. Kako ste gurman, pretpostavljam, što vas je oduševilo od te ponude mesa, riba, povrća…?

HENDRICK: Dvije stvari: čevapčići i vaši štrukli. Kako imam sada pauzu do večerašnje probe, a danas nisam stigao ručati, baš si mislim da se poslije ovog intervjua prošećem i odem na još jednu porciju zagorskih štrukli. Božanstvene su!

TELEGRAM: Mi baš u Hrvatskoj ne znamo mnogo o vašoj karijeri, ali ona je duga i postojana, još uvijek ste vrlo traženi. Laska li vam to?

HENDRICK: O da, zamislite, ja sam već 27 godina na sceni.

TELEGRAM: Čestitam kako ste izdržali!

HENDRICK: Hvala. Preživio sam! Mnogi izazovi su iza mene. Kao što vjerojatno znate, svakom pjevaču se s godinama mijenja fizionomija tijela, ali i opseg repertoara koji pjeva. Ja imam sreću da mogu pjevati prilično širok repertoar. Poslije Zagreba, na primjer, čekaju me tri zahtjevne produkcije Wagnera: Tannhauser, Lohengrin i Parsifal u Teatru Amazonas u Brazilu. Za Wagnera pjevač treba biti konstitucije poput mene. Neki mladi pjevači misle da se Wagnera pjeva tako da se mora vikati, pjevati glasno. No, s iskustvom i godinama, došao sam do zaključka da se Wagner mora pjevati što prirodnijim glasom. Debitirao sam sa Straussom, još uvijek ga pjevam, i on je također obilježio moju karijeru.

TELEGRAM: Jeste li bili dovoljno ambiciozni, ili ste mogli postići više ?

HENDRICK: Kad sam bio mlad, imao sam samo jednog agenta u Americi i kad su tamo praznici, poput Dana zahvalnosti, shvatio sam da u Europi tad nije praznik i da bi bilo baš lijepo tad nastupati u Madridu, na primjer. Mislim da je dobro imati nekoliko agenata paralelno u različitim zemljama.

TELEGRAM: Jeste li neke uloge u karijeri otpjevali prerano, kad još niste bili dovoljno zreli za njih, ni glasovno, ni glumački?

HENDRICK: Ne. To nije bio moj slučaj. Nekako su mi stvari dolazile prirodno, baš na vrijeme. Zanimljivo mi je to pitanje. Recimo, za njemački repertoar, a otpjevao sam puno Straussa i Wagnera, trebate imati dosta vremena za pripremu. Nisam brzao u karijeri. Danas vidim puno pjevača koji pjevaju repertoar koji nije za njih, nestropljivi su i to baš nije dobro.

TELEGRAM: Kakvu interakciju imate sada s Krešom Dolenčićem? Slažete li se i inače bolje s dirigentima, ili redateljima?

HENDRICK: Zadivljujuće mi je promatrati Krešu Dolenčića kako režira, jer nisam ga poznavao ranije. Fasciniran sam kako radi. Komplicirano je što u tako kompliciranoj partituri ima toliko faktora na sceni o kojima treba paralelno misliti, puno ljudi na pozornici. No on stvara i smišlja svaki dan nešto novo, svježe, kreativno, ujedno pronalazeći rješenje za aktuelni problem… Uspijeva na licu mjesta sve objediniti. Izgleda mi kao da se cijelo vrijeme igra, a ne režira. Radio sam s redateljima koji polude na najmanju sitnicu, Dolenčić uspijeva sa svim ljudima u ekipi uspostaviti isti odnos. Nema patronizirani odnos s pozicije redatelja, i to mi se dopada.

TELEGRAM: Redatelji su danas bogovi u opernom svijetu, sa svojim često začudnim vizijama i scenskim rješenjima. Jeste li vi pobornik klasičnih postava? Ili volite kad su redatelji maštoviti, kad odu toliko daleko pa Wagnera smještaju u svemirski brod?

HENDRICK: Vrlo zanimljivo pitanje. Jadni pjevači moraju biti spona između tradicionalnog i novog, koje osmišljavaju redatelji. Radio sam s raznim vrstama redatelja. Poput onih koji se drže tradicionalizma u svemu, do najmanjeg detalja, poput toga kako ćete držati čašu u ruci na sceni. Ima poprilično redatelja koji inzistiraju na svojim vizijama, ne tiče ih se što ostali u ekipi misle o tome, je li to dobro, ili ne. Imam dobro iskustvo s modernim pristupama opera. Ako se uspije održati osnovna ideja i smisao opere, da se ne naruši kvaliteta, onda taj moderan pristup, poput Salome, koju sam radio s Dubravkom u Njemačkoj, je interesantan. U Wuppertalu je predstava doživjela veliki uspjeh. Bili su oduševljeni baš tom inovativnošću s jedne strane, a postojanošću kvalitete originala s druge.

TELEGRAM: Frustrira li vas činjenica da vaša karijera svaki dan ovisi o jednoj tako osjetljivoj i tananoj stvari, kao što je glas?

HENDRICK: To naučite jako rano, da je baš sve u ovoj profesiji bazirano na vašem glasu. Ne smijem se zaraziti. Nosim sa sobom tekući sapun za dezinficiranje ruku, kojim se svako malo perem, da se ne zarazim. Moj sin već s tri godine naučio je da je to važno i počeo mi je pružati ručice. Da nisam pjevač, obišao bih sada sve muzeje, lokale i klubove u Zagrebu, ali to baš ne smijem Ne ulazim ni u tramvaj, radije pješačim centrom, a stanujem blizu kazališta. Moram biti zdrav, da bih mogao nastupati. Ne smijem boraviti u prostorima gdje ima previše ljudi, pogotovo sad usred zime, kad vladaju viroze i gripe. I danas mi je najvažnija misija da razmišljam o publici. Njoj moram baš svaki puta pružiti najviše što mogu.

TELEGRAM: Koliko puta vam se desilo u karijeri da vam publika dovikuje „bravo“ poslije predstave, a vi ste u sebi nezadovoljni, jer znate da ste mogli pružiti više?

HENDRICK: To mi se desilo nekoliko puta tijekom karijere, kad sam tvrdoglavo odlučio da ću nastupati, a bio sam bolestan. Sjećam se jedne predstave Arijadne na Naxosu. Bio je to moj debi u Minhenu, pjevao sam s infekcijom bronhija, samog sebe sam uvjeravao kako se je sve u pravu. I to nisam smio učiniti, jer nije zvučalo najbolje. I više me nisu zvali za tu ulogu u Munchenu. Nije to lako postići, ali doista svaka izvedba mora biti na visokom nivou.

TELEGRAM: Publika ima glamuroznu predodžbu o životu opernih zvijezda, no život svih vas odvija se na relacijama: opera, taksi, hotel, aerodrom, novi grad.

HENDRICK: To je realnost, u pravu ste. Znate, kad dođem doma da budem s obitelji u New Yorku, ja poslije doručka ujutro odem po poštu u pidžami i papučama. Susjedi koji me ne viđaju tjednima misle da sam se razveo, ili da sam ostao bez posla, kad me takvog ugledaju u vrijeme kad oni odlaze na posao. Malo im je sve to skupa sumnjivo.

TELEGRAM: Amerikanac ste, trenutno u Europi. Kako promišljate o novom američkom predsjedniku, koji izaziva kontroverze svaki dan?

HENDRICK: Ja sam umjetnik. Ne volim javno razglabati o politici. Samo ću reći: Pomozi nam, Bože!