Analiza stanja hrvatskog filma: mali televizijski okršaj Hribara i Grubišića ilustrirao je baš sve što se dešava

Boris Homovec o HAVC-u nakon Hribara i filmu danas

ZADNJA IZMJENA: Mar 21, 2017

Kad su se prije nekoliko večeri, pred televizijskim auditorijem na Al Jazeeri, suočili Hrvoje Hribar, bivši ravnatelj HAVC-a i Vinko Grubišić, još uvijek aktualni direktor Jadran filma, oboje redatelji, bio je to sjajan odraz u kojem stanju se trenutno nalazi hrvatska kinematografija.

Jedan je redatelj s dva loša filma (Hrvatske katedrale, Puška za uspavljivanje), jednim odličnim (Što je muškarac bez brkova) te jednom lošom serijom (Novo doba) iza sebe, a drugi bez ijednog dugometražnog igranog naslova iza sebe. Obojica s velikim egom i stavom kako je samo njihova verzija prava istina, s puno izrečenih neistina i mitova o samima sebi i vlastitom radu.

Međusobno optuživanje i manipuliranje javnošću

Hribar je sjedio u studiju u Beogradu, Grubišić u Zagrebu i kao je moguće da bi, da su fizički sjedili jedan do drugog, sve kulminiralo fizičkim obračunom i obojica bi, vjerojatno, završili s hematomima u Traumatološkoj. Između sebe imali su ionako smušenog i nepripremljenog voditelja, koji je postavljao pitanja poput kumice s placa (“A recite, je li i aktualna ministrica bila involvirana u HAVC-u, u Upravnom odboru?!?”) , pa su se mogli nesmetano optuživati i još jednom manipulirati javnošću.

Hribar je, elokventan i drzak kakav jest, vikao na Grubišića kako je uništio Jadran film, bio Pašalićev čovjek, kako nije snimio ništa u životu, kako je dobivao od HAVC-a novac za projekte, poput Carusa Lordana Zafranovića s Dannyem de Vitom, koji nikad nisu snimljeni. Grubišić se pak branio kako je spasitelj hrvatske audiovizuelne baštine, a ne uništavatelj Jadran filma, kako ima prava na ekranizaciju svih Zagorkinih romana, kako priprema Gričku vješticu, najveću i najspektakularniju seriju svih vremena na ovim prostorima, kako je Hribar imao firmu, preko koje je dobivao novac od HAVC-a, iako je ovaj tvrdio da nije nikad etc.

Hrvatski film, nakon 25 godina, na novoj prekretnici

Bio je to dobar televizijski događaj (šteta samo što je to bilo na televiziji, koja ima relativno malu gledanost), koji najbolje ilustrira stanje u kojemu se trenutno nalazi hrvatska kinematografija, poslije bura i oluja oko smjene i odlaska Hribara iz HAVC-a. Čak su i prosječni konzumenti tv programa shvatili kako s kinematografijom nešto ne štima, kako nešto smrdi, kako ti režiseri, scenaristi, producenti i glumci okreću, navodno, neke silne milijune.

Jednom mom kolegi neki dan je pristupio čovjek, koji je iz profesionalno posve drugog filma, rekavši mu: “A vi se bavite filmom? Je li i vama pukao film?”. Čini se kako je hrvatski film pukao i kako je danas, poslije 25 godina, na novoj prekretnici. S jedne strane, umirila se klima u kojoj medicinske sestre u medijima prozivaju filmaše kakve filmove snimaju i koliko novca troše, umirile su se i braniteljske udruge, prestala su se brojati krvna zrnca i trošiti fraze o ustašama i neprijateljima države.

HAVC ima novog ravnatelja, ali je puno nezadovoljnih

Čak je i Antonio Nuić prestao urlati na sve i svakoga, a utihnula je i Ivona Juka… S druge strane, struka je i dalje poprilično uznemirena. Iako je HAVC dobio novog privremenog ravnatelja Danijela Rafaelića, vrsnog teoretičara, kritičara i čovjeka koji istinski voli film, koji bi trebao postati i stalnim ravnateljem, još uvijek je mnogo nezadovoljnih filmskih profesionalaca. Misle kako je on samo teoretičar, koji će uredno izvršavati sve administrativne zadatke i samo biti čovjek iza kojeg stoji aktualna ministrica kulture, koja ga je i predložila i amenovala.

Velika je prednost što Rafaelić nema umjetničkih ambicija, nije ni redatelj, ni scenarist, ni producent. Dakle, pretpostavlja se kako neće biti uvučen u novu financijsku hobotnicu, koja svojim krakovima isisava državni novac na račune privatnih kompanija prijatelja, kumova i onih kojima je, navodno, bio prilično naklonjen bivši ravnatelj. Prilična je mana što Rafaelić nije menadžer, nije tip koji je spreman lupiti šakom na stolu, koji nije dovoljno jak, tvrd i bezobrazan, kao što je Hribar, kojeg ste mogli voljeti, ili mrziti, ali ga nikako niste mogli osporiti.

Rafaelić vjerojatno nije dovoljno jak da se odupre

Rafaelić je miran, pristojan, pomalo introvertiran tip, koji s jedne strane svako malo na ekranu nešto komentira, koji je imao očito i voditeljskih ambicija (promašeni kasnonoćni HRT-ovi Mali noćni razgovori s Milanom Vuković-Runjić), ali koji nije dovoljno jak, da se odupre lobijima, financijskim i inim interesima svih onih koji su u proteklih 25 godina jako dobro živjeli od državnog novca i filmske krovne udruge.

Već je postala gotovo mantra kako su pojedini producenti i redatelji, koji su godinama prije toga bili u financijskim dubiozama i dugovima, odjednom postali vlasnicima tvrtki preko kojih su pokupovali stanove, kuće na moru ili jeepove. Pa, vrlo jednostavno. Od nekoliko milijuna koji su dobivali (u “zlatno” Vrdoljakovo doba devedesetih dobivalo se i milijun eura po filmu), trećina budžeta bi se odmah oročila u banci, a od ostatka se sklepao film.

U njemu se najmanje ulagalo u kvalitet i izgled, gledalo se da scenografija, kostimi, šminka i sve što je na ekranu bude što jeftinije, kako bi producentima što više ostalo na računu, otišlo bi se na Pulu, film bi potom završio u nedjeljnom prime time terminu na HRT-u i to je to. Nitko nikada nije istraživao gdje je otišao novac, koji im je poput zgoditka na lotu odjednom pao s neba. I ako bi se uistinu napravila revizija svih filmova koji su od 1990. snimljeni u Hrvatskoj, sa svim budžetima i stanjem nekretnina i voznog parka hrvatskih filmskih autora, došlo bi se do zanimljivih rezultata.

Film je doživio procvat, to nitko ne može osporiti

No, jednom proliveno mlijeko to ostaje zauvijek. S godinama sustav je ustabiljen, HAVC je, napokon, uzorno dobro posložen (nitko nikad nije mogao to osporiti Hribaru). Sve više autora dobiva stimulacije i novac za svoje televizijske i filmske projekte, koprodukcije se razvijaju, filmovi kvalitativno postaju kvalitetnijima, a počinju odlaziti na festivale i odnositi nagrade van granica… Hrvatski film doživljava procvat, ego redatelja i nekolicine producenata raste i mnogi u ovoj financijskoj raspodjeli kolača, zapravo, dobro žive.

Ima producenata kojima je godišnje odobreno po tri, četiri filmska i televizijska naslova, kojima je sjelo na račune po dvanaestak milijuna kuna… Eldorado. Da, šuškalo se kako sve to baš i nije legalno, kako jedni sjede po komisijama i Vijećima za dodjeljivanje sredstava, dodjeljuju novce svojim kolegama, a idućih godina rotiraju se i uzvraćaju kolegama usluge… Bilo je u tim rabotama i montažera, redatelja, scenarista… O tome se javno ne progovara, ali se zna da je voda mutna. I što sad? Glavni “krivac” Hribar je otišao.

Danas sjedi u žiriju FEST-a, putuje po festivalima i svaki dan curi s nekim izjavama iz medija, manipulirajući podacima koji njemu idu u prilog. Ostali šute, pritajili su se i čekaju razvoj situacije. Čak je i Ivona Juka, jedina glasna oponentica Hribara od prvog dana njegova mandata, utihnula i povukla se do daljnjega.

Filmaši zabrinuto promatraju trenutno stanje

Rafaelić je u prvom tjednu u kojem je zasjeo u ured na Novoj vesi dao desetak intervjua, da bi se potom primirio, maknuo iz svih televizijskih projekata i, vjerojatno, od devet ujutro do devet navečer sjedi u uredu i iščitava tisuće papira o tome kakvo je stanje zatekao i što je proteklih godina, crno na bijelom, ostalo iza njegova prethodnika. O tome je li i koliko materijala, financijskih izvješća i dokumenata izbrisano iz kompjutera, ili uništeno, kako nikad ne bi isplivali na svjetlo dana, sad se može samo nagađati.

Filmaši se trenutno okupljaju na svojim skupštinama, po sekcijama, i zabrinuto promatraju trenutno stanje. HAVC, navodno, funkcionira i dalje, no zaustavljena je uhodana mašinerija odobravanja projekata, cirkuliranja sredstava, potpisivanja novih ugovora. Zaustavljene su do daljnjega i isplate sredstava već odobrenim projektima, ili prve rate onima koji su već hrabro krenuli u produkciju. Iščekuje se da u što skorijem roku v.d. ravnatelja postane ravnatelj.

Ne zna se hoće li Rafaelić ostati, ili će u posljednjem trenutku uskočiti netko drugi. Iako se već šuška o potencijalnim Rafaelićevim konkurentima. Igrice se nastavljaju. Prije imenovanja Rafaelića, krenuli su spinovi kako bi neki marginalni mladi filmaši, s velikim egom bez ikakva pokrića, bez talenta i profesionalnog iskustva, trebali preuzeti HAVC, jer navodno iza njih stoji najuspješniji hrvatski producent u Hollywoodu i savjetnik Predsjednice. Tek to bi bila katastrofa.

Hrvatska kinematografija trenutno je prilično vitalna

Na sreću, do toga nije došlo. Trenutno se i dalje češljaju papiri HAVC-a, mnogim producentima koji su godišnje snimali makar jedan dugometražni igrani film financijska policija kuca na vrata i pregledava račune, naplaćujući PDV i ostala, navodno, nepodmirena davanja… Mnogi vlasnici privatnih tvrtki, koji su godinama dobro živjeli od HAVC-a, sad su u panici kako zatvaranjem pipe više neće moći preživjeti i morat će se, umjesto kinematografije, početi baviti nečim drugim. No, da ne bi sve ispalo tako crno, hrvatska kinematografija ipak je prilično vitalna.

Trenutno filmove snimaju veterani Veljko Bulajić i Antun Vrdoljak. Ovaj drugi štorijom o generalu, kojem se odaje domoljubna počast, ali se u njegovoj filmskoj viziji nije iskoristilo svo more zanimljivih faktografskih podataka (gdje je dotični i kako uhićen, kako je i od čega živio otkako je pobjegao iz Hrvatske, s kakvim damama se družio, kakvim je lifestyleom skitao po svijetu, svega toga neće biti u filmu).

Svojedobno se napuhavalo po medijima kako će glavnu žensku ulogu tumačiti Penelope Cruz, no naravno da od svega toga nije bilo ništa i svi se prave kao da to nikada nije ni bilo rečeno. I ako je divi španjolske kinematografije bio dostavljen scenarij, kad je pročitala kakvog je profila projekt, sasvim sigurno je rekla agentu da otkanta te Hrvate. Da se ovoga projekta primio neki punokrvan, mlađi, ambiciozan redatelj, to ne bi bila domoljubna priča puna patosa, već jamesbondovska saga s puno akcije, napetosti, seksa, za koju bi mogli pokazati interesom strani producenti i distributeri.

Uz Vrdoljaka, snimaju i Bulajić, Jelčić i Marasović

No, Vrdoljak nije taj tip. Svjestan je kako je ovo posljednji projekt u životu, u 86. godini bit će uspjeh ako će ovu domoljubnu filmsku odu, financiranu novcem poreznih obveznika, snimiti, montirati i doživjeti njegovu premijeru. Još jedan megaveteran je trenutno aktivan. Veljko Bulajić snima ratnu dramu Bijeg do mora u Istri, s njemačkim glumcima, za koje nitko nikada nije čuo, i Dijanom Vidušin u glavnoj ženskoj ulozi.

I njemu držimo palčeve da završi projekt, ali da se do tada suzdrži velikih medijskih najava kako najveći filmski festivali samo čekaju da završi film, kako bi se selektori potukli koji će ga maznuti: Berlin, Cannes ili Venecija. I kad je snimao Libertas, najavljivao je kako će film imati premijeru u Veneciji pa se to nikada nije dogodilo jer je film ispao faux pas. Počeo je snimati i Bobo Jelčić, redatelj koji je imao iznimno loš filmski debi 2005. dugometražnim prvijencem Ono sve što znaš o meni s pokojnom Anom Karić u glavnoj ulozi (što se prešućuje).

Potom je snimio odličnu i nagrađivanu dramu Obrana i zaštita, a sada snima Sam samcat, mračnu priču o sudbini samohranog oca u aktualnom društvu, u kojem je u hrvatsku kinematografiju vratio Mikija Manojlovića (zadnji puta viđen u glavnoj ulozi Grlićeva Neka ostane među nama). Već sljedeći tjedan u Zagrebu i na Visu hiperaktivni Nevio Marasović snima film radnog naslova Povijest bolesti, svojevrsni nastavak uspjelog Vis-a Visa, s Jankom Popovićem Volarićem, Zlatkom Burićem, Almom Pricom i Natašom Janjić.

Može li Zlatko Vidačković Puli vratiti negdašnji sjaj?

Dovršeno je nekoliko dugometražnih dokumentaraca od kojih se dosta očekuje, poput Song for Croatia Miroslava Sikavice (autora koji je briljirao s kratkim igranim filmom Zvijer), hrvatski crtić Ježeva kućica Eve Cvijanović uvršten je i u službenu konkurenciju festivala crtića u Annecyju, film Jušićke apsolutni je pobjednik FEST-a, trenutno se producira niz zanimljivih kratkih igranih filmova, Goran Bogdan, Slavko Sobin i Zrinka Cvitešić dobivaju sve značajnije uloge u internacionalnim filmovima i serijama…

Zlatko Vidačković, kojemu je naklonjena nova ministrica, ponovno je izabran za umjetničkog ravnatelja Pula film festivala, s velikim ambicijama da tom ocvalom festivalu u novom mandatu vrati negdašnji sjaj, što će mu sada biti malo lakše postići jer mu je u proteklom mandatu Hribar bio oponent, koji mu je , navodno, rušio sve figure na šahovskoj ploči. Sarajevo film festival ove godine slavi 23. rođendan i to je festival koji je, u devedesetima, Puli izbio najveći adut, da postane najznačajnijim regionalnim filmskim festivalom.

Pula će imati veliki problem kakav festival želi postati: nacionalni, regionalni ili internacionalni, jer domaći autori više nemaju nikakvog interesa da im se film premijerno prikaže u velebnoj Areni jer svi hrle prema premijerama na međunarodnim festivalima… Iako, film u Puli u jednoj večeri vidi puno više gledatelja, nego što ga skupi većina naslova u kinodistribuciji. Sedam novih hrvatskih filmova već su imali premijeru i odživjeli svoj kino život (Goran, Ustav Republike Hrvatske, Uzbuna na Zelenom Vrhu, Ne gledaj mi u pijat, Zbog tebe, Transmania, Anka).

Čeka se jubilarno 70. izdanje Cannesa

A od onih koji tek trebaju biti viđeni najintrigantniji je naslov Agape, novi kontroverzan film Branka Schmidta, prema scenariju Sandre Antolić. Priča je to o svećeniku koji ima pedofilskih sklonosti, s Goranom Bogdanom u naslovnoj ulozi, za kojega pričaju da je napravio životnu ulogu. Iščekuje se napokon i prvi veliki film Ivana Salaja (kojega u kuloarima prati imidž jednog od najtalentiranijih, ali i najljenijih filmskih redatelja u Lijepoj našoj) Osmi povjerenik, ekranizacija rado čitanog romana Renata Baretića.

A i Sara Hribar završava montažu dugometražnog prvijenca Na Zapadu, u kojem su veliki prostor dobile sjajne Ksenija Marinković, Nataša Dorčić, Doris Šarić Kukuljica i Nina Violić, dok kameru potpisuje Telegramov Vjekoslav Skledar. Do kraja godine najavljeno je kako bi bi se na setu, pored debitanata Predraga Ličine i Sonje Tarokić, trebali naći Ognjen Sviličić i Vinko Brešan, autori koji su imali ponajviše uspjeha u kinima ili na festivalima.

Iako hrvatski film nije bio u ovogodišnjoj službenoj konkurenciji Berlinalea, predstoji nam od 17. svibnja jubilarno, 70. izdanje Cannesa, kojemu na čelu žirija sjedi veliki Pedro Almodovar. Upravo je najavljeno kako se očekuje iznimno jaka selekcija s novim naslovima Michaela Hanekea, Sofie Coppole, Alexandrea Paynea, Toda Haynesa, Yorgosa Lanthimosa, Michaela Hazanviciusa, Christophera Nolana… Hoće li ijedan hrvatski film uspjeti ući u ijednu od festivalskih sekcija, saznat ćemo vrlo skoro. Držim palčeve da se to desi, iako su šanse, realno, prilično male.

Boris Homovec
Telegram autor
120 članaka Više o autoru