Andrija Milošević kao Poirot u 'Ubojstvu u Orient Expressu' posve je oljuštio uvriježene stereotipove oko lika kultnog detektiva
Moć razuzdane slikovnosti ove predstave Pozorišta Boško Buha je antologijska
Proročanska rečenica o mutaciji svjetskog zla zaječat će brzo kao prijeteći riječni vir. Negdje usred baroknog pozorničkog blještavila, dok se kidamo od smijeha, skoro usputno je izgovara Andrija Milošević alias Hercule Poirot, kultni detektiv predbondovske ere.
Početak je tridesetih 20. stoljeća. Nacizam se opako rađa iz naličja predatorske pohlepe, a masovni zločini uskoro će kopirati pojedinačne u milionima primjeraka. Superheroji uma kao što je Poirot bit će u manjini pred pomahnitalom snagom mas-primitivizma. Zvuči poznato, zar ne?
No, puno prije opisane scene, najslavniji vlak svih vremena, obavijen parom, gizdavo je dao signal za polazak. Snijeg je polako zasipao peron. Vjekovi su se stapali u bezvremenost, a mi smo krenuli na putovanje dostojno Broadwayja.
Izvedba ikonične priče
“Ubojstvo u Orient Expressu” Agathe Christie, jedan od međaša globalne pop-kulture, u vrhunskoj produkciji Pozorišta Boško Buha iz Beograda i rasnoj režiji Darijana Mihajlovića postavio si je i dosegao najviše izvedbene standarde.
Leš iz ove ikonične priče o zločinu i kazni jeste pronađen usred balkanske vukojebine, ali su graditeljski elementi Buhine čarolije stameni i blještavi poput najprestižnijih svjetskih ostvarenja. Rijetki su redatelji koji su u stanju pomiriti u sebi raskoš spektakularne ruke i brižnu, inspirativnu skulptorsku ruku koja poziva i oslobađa najslobodniju glumačku viziju. Mihajlović je jedan od njih.
I naprosto je užitak svjedočiti kako vozi te dvije, zapravo antipodske trase. Moć razuzdane slikovnosti ove predstave je antologijska. Čarobna je replika mitskog vlaka u idejama scenografkinje Vesne Popović, egzotična i kinetički vanvremenska, a kostimi Marine Medenice izazovno spajaju i rašivaju epohe.
Vratolomna slap-stick atmosfera
Video art Miloša Đukelića i dizajn svjetla Srđana Cvetkovića nadahnuto stvaraju poligone Mihajlovićevom suverenom i britkom pretapanju teatarskog, filmskog i stripovskog medija. Za živo i elegantno transžanrovsko izobilje jako je važna dramatizacija i adaptacija ovog vrhunskog pulpa.
Sočni američki komediograf Ken Ludwig (prošle sezone je u zagrebačkom Kazalištu Komedija bio postavljen njegov najnoviji komad “Ludnica s tenorima” / A Comedy of Tenors) u dark slojevima Agathe Christie pronašao je brojne ventile komedije, cinizma i apsurda. Mihajlović ih je znalački iskoristio i još više im dao gasa.
Vratolomna slap-stick atmosfera (uz sjajnu koreografsku maštu Milana Gromilića) gusto djeluje kao kontrapunkt u čijoj pozadini se roje činjenice o davnašnjem zločinu kao prakrivnji, recentnom krvavom ubojstvu, kolektivnom osvetničkom činu i tankoj granici između prava i pravde. Komedija situacije i komedija zabune ovdje su dinamičan alat na kojem počiva forenzika istjerivanja zla na čistac. Na tom vremeplovnom putovanju kroz ljudske grijehe i oproste, Mihajlović je ohrabrio ansambl do bogatog istraživanja lica u čije se metažanrovske kože transplantiraju.
O kazališnom ansamblu
Fenomenalni Andrija Milošević posve je oljuštio uvriježene stereotipove okoštale oko Poirotovog lika. On ga donosi i kao šarmantnog kozera povišene oktanske energije (i kao takav neumoran je generator svih scenskih zbivanja), dendijevskog superstara arhaičnih metoda istrage, mizantropskog snoba, ali i kolerika kojem medijska slava već ozbiljno predstavlja teret.
Lena Bogdanović (grofica Andreny) i Jelena Trkulja (Helen Hubbard) uzbudljivo persifliraju ikone koje nose, rekreirajući zlatnonosno holivudsko doba – Bogdanović podsjećajući nas kakvom je mitologijom baratala Zsa Zsa Gabor, a Trkulja na bulevare sumraka u glavi Glorije Swanson.
Igor Damjanović harlekinske neuroze isijava iz gospodina Bouca, Katarina Gojković (princeza Dragomiroff) uspješno karikira cijelu genealogiju ruskih prevrata. Viktor Savić (pukovnik Arbuthnot), Borka Tomović (Mary Debenham), Katarina Marković (Greta Ohlsson), Vladan Dujović (Samuel Ratchett), Stefan Bundalo (Hector MacQueen) i Milan Prljeta (kondukter Michel), s nesmanjenom inspiracijom u oblikovanju svojih lica, obogaćuju ovaj naš uzbudljivi povratak na mjesto zločina.
