Anne Weber: Umjetna inteligencija je kalkulacija, a ljudska je inteligencija puno više od toga

WEBER: Ne usudim se reći (smijeh). Najranija uspomena vraća me u djetinjstvo, kada sam s obitelji išla u Jugoslaviju na ljetovanje. Ne znam točno gdje smo bili, negdje u okolici Dubrovnika. Spavali smo u all-inclusive hotelu, ništa nije bilo skupo, i svaku sam večer jela juhu od rajčice. Od tada, juha od rajčice mi je prva asocijacija na Hrvatsku – čudan suvenir u glavi (smijeh). Odmah poslije toga, dolaze mi sjećanja na rat 1990-ih.

TELEGRAM: Kada ste već spomenuli rat – u vašoj knjizi “Annette, junakinjin ep”, koja je ujedno i razlog vašeg boravka u Puli, pišete kako je rat čudovište, drobilica od dvadeset tona, nezaustavljiva, paklena mašina kojoj se ne smije stati na put. Strahote rata na ovim područjima mi dobro poznajemo. Zašto svijet ne stoji mirno, zašto ne možemo učiti iz vlastitih iskustava i iskustava naših predaka?

WEBER: Nisam stručnjakinja za rat. Na to pitanje vjerojatno vi možete dati bolji odgovor nego ja, jer ja na situaciju u ovom dijelu Europe gledam izdaleka. Čini mi se da je ona trenutno vrlo kompleksna, posebice na Kosovu, a pogotovo kada je riječ o odnosu Srba, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i ostalih naroda u okruženju. Pretpostavljam da neka iskustva ljudi naprosto moraju iznova ponoviti. Postoji učenje na individualnoj razini tijekom života svakog pojedinca, ali ne i na kolektivnoj razini tijekom života čitave jedne generacije. Naprosto, postoje stvari koje se ne mogu naučiti od pokoljenja koje je prethodilo. S druge strane, postoji međugeneracijski lanac reakcija; nismo potpuno odvojeni i ne krećemo ispočetka. Iskustvo nasilja nešto je što mi na europskom Zapadu nismo imali više od 70 godina. To iskustvo blijedi i ljudi vjerojatno nisu toliko uplašeni koliko bi trebali biti. Nisam dobra politička komentatorica, a nisam niti povjesničarka, no rekla bih da se iz Annettine priče može naučiti da dokle god djeluješ, dokle god si aktivan u pokretu otpora ili drugim vrstama nasilnih akcija, ne možeš ostati nevin. Vjerojatno ne možeš ostati nevin niti ne čineći ništa u takvoj situaciji. Bilo je civilnih žrtava u pokretu otpora, kao i tijekom Drugog svjetskog rata, a da ne govorimo tijekom Alžirskog rata za nezavisnost, ali veliki cilj – ono za što su se borili – bio je dobar. Svako djelovanje podrazumijeva da si prisiljen nositi se s pitanjima ciljeva i značenja. Koja si sredstva spreman koristiti kako bi postigao određene ciljeve?

TELEGRAM: Jesu li onda ideali fluidni? Nisu čvrsti, resi ih nekonzistentnost?

WEBER: Prije svega, ideal je nešto što se ne može postići. To je nešto što obitava samo u našim glavama. Ako misliš da je sve što radiš kako bi postigao taj ideal dobro jer je ideal dobar, onda si na pogrešnoj strani. Čovjek mora shvatiti da ideal postoji samo u njegovu umu. Nema idealnog svijeta, nikada nije postojao i nikada neće, jer ljudi nisu idealni.

TELEGRAM: Teško je razlikovati ideale od ideologije, ali Annette je to uspjelo.

WEBER: Da, teško je, jer to su dva bliska fenomena, dvije bliske pojave. Ideali su ogromne vrijednosti ili koncepti, a ideologija je više način na koji bi se ti ideali mogli ostvariti, način da ih se konkretizira i realizira.

TELEGRAM: Kako ste ranije spomenuli, zapadna Europa rata nije vidjela više od 70 godina, a ipak svakodnevno svjedočimo cvjetanju desničarskih i populističkih vlada diljem Staroga kontinenta. Što bi Annette mislila o tome?

WEBER: Moram ponoviti da nisam politička komentatorica. I ne mislim da je zadaća pisca pronalaženje odgovora na ta pitanja. Mi smo oni koji postavljaju pitanja. Znam, čudno je to reći u jednom intervjuu i u razgovoru s novinarom. Ne bavim se velikim ideološkim ili političkim sustavima; bavim se samo pojedincima u tim sustavima. Jedna od razlika između pisca ili umjetnika s jedne, a povjesničara ili sociologa s druge strane jest da mi nismo kompetentni – a čak i ne želimo – komentirati dnevnu politiku, između ostalog i taj strašan uspon desničarskih stranaka u Europi. Ono što bih vam sad ja mogla reći u intervjuu ne bi bilo ništa drugačije od mišljenja bilo koga drugoga, tko nije pisac. To u pravu ste, to jesu pitanja koja biste trebali postaviti mojoj junakinji Annette – i vjerujem da odgovore na njih možete pronaći u knjizi.

TELEGRAM: Djelu sam se vraćao u nekoliko navrata jer, kao i svako dobro štivo, zahtijeva od čitatelja izvjestan napor. Vaša knjiga iziskuje i određenu količinu predznanja pa ta epopeja ima i obrazovnu dimenziju.

WEBER: To nije bila moja namjera, ali mislim da svaka dobra knjiga – a ja se nadam da ovo jest dobra knjiga – ima obrazovnu notu. Možda ne u smislu da ćeš od nje dobiti više znanja, već u smislu poticanja na razmišljanje o raznim situacijama i ljudima; važno je da ti knjiga postavlja pitanja koja ti prije nisu bila postavljena. Ako je tako, onda vjerujem da moja knjiga ima i obrazovnu dimenziju.

TELEGRAM: Kada sam uzeo ovaj ep u ruke bio sam isprva pomalo skeptičan, već samo zato što je riječ o epu. Zato sam mu pristupio s određenom dozom predrasude, da bih ga potom pročitao u jednom dahu i to, kako sam i ranije natuknuo, u više navrata. Kao da ste iznova otkrili ljepotu tog žanra suvremenoj europskoj književnosti. Kako je došlo do odluke da priču ispišete u formi epa, a ne romana?

WEBER: Početna točka bila je susret s Anne Beaumanoir koja je tada već bila u svojim devedesetima. Srela sam je slučajno, postale smo prijateljice te mi je ispričala svoju priču, a ja sam pročitala njene memoare. Čitala sam ih razmišljajući o zanimljivim i fascinantnim detaljima, činilo se da posjeduje sve kvalitete koje meni nedostajalu – hrabrost, odvažnost, odlučnost… Beaumanoir nikada nije dobila službeno priznanje jer ju je francuski sud osudio na deset godina zatvora tijekom Alžirskog rata. Pomislila sam da bih mogla polako početi ispisivati njenu priču na svoj način. Ali – koji je to način? Dugo sam o tome razmišljala jer nisam biografkinja i nisu mi poznati načini rada s povijesnim materijalom, to naprosto nije nešto što sam ikad radila. Nisam mogla ni pomisliti da bih se upustila u pisanje uobičajenog povijesnog romana u kojem bih pisala dijaloge i pustila junakinju da govori. To mogu raditi s licima koje izmišljam, s fiktivnim likovima, ali osjećala sam da to ne mogu učiniti s Anne. To je, na neki način, bio i moralni problem. Onda sam se iznenada sjetila ove vrlo drevne književne forme unutar koje su opjevani veliki i hrabri pothvati starih junaka – ali ne i junakinja. Epovi se pišu određenim ritmom, što mi je omogućilo da njezinu priču književno prisvojim, dobijem potrebnu distancu i – a to mi je bilo osobito važno – ponudim svoje viđenje nje: ovako je ja vidim i shvaćam – nju, njen život, i čitav kontekst u kojem je živjela, radila i stvarala. Naime, nisam se htjela pretvarati da znam istinu o njezinoj priči i ep je bio način da priču podignem na razinu legende, ali bez uzvišenog tona drevnih epopeja, jer vremena su evoluirala – a i imala sam na umu stvarnu Annette, čiji je način govora bio vrlo živopisan i kolokvijalan, nimalo nalik govoru akademske zajednice. Bila mi je bitna ta jezična kolokvijalnost i živopisnost. Cilj mi je bio uzvisiti je u legendu, a istovremeno je zadržati na zemlji. Svjesna sam da je forma koju sam odabrala kako bih ispisala njenu priču za mnoge čitatelje svojevrsna prepreka, ali tu se isto tako radi o pripovijesti, samo ispripovijedanoj u jednoj vrsti ritmičke proze. I roman ili konvencionalnija proza imaju neku vrstu ritma, samo što je on u ovoj knjizi nešto izraženiji. Vjerujem da se moju knjigu može čitati kao priču, jer ona to i jest.

TELEGRAM: Prevodite tuđa, ali i svoja djela. Moj je dojam da je Nataša Medved s vašom knjigom obavila odličan posao. Prijevod je umjetnost gotovo jednako koliko i samo pisanje, a prevoditelji itekako mogu umanjiti vrijednost djela koje prevode. Kako je prevoditi samu sebe?

WEBER: Na neki je način lakše prevoditi samu sebe jer s tekstom mogu raditi što me je volja. Nije potrebna stopostotna vjernost, mogu mijenjati stvari, skraćivati rečenice, mogu ih činiti duljima. Osjećam se puno slobodnije i to je, naravno, lako, ugodno i dobro. Mislim da bi se svaki prevoditelj trebao osjećati tako. Istovremeno, to je ipak teže jer ulazi u sferu nemilosrdne vježbe. Nitko se ne zadržava s jednom rečenicom toliko koliko prevoditelj, prevoditelji satima mogu ostati s jednom jedinom rečenicom. Čitatelj čita vrlo brzo; čak i pisac ponekad piše brže nego što prevoditelji prevode. Kada prevodite sami sebe uvijek vidite slabosti vlastitog teksta – sve što je nejasno, prevoditelji odmah osjete. Postoje, naravno, poteškoće koje proizlaze iz razlika među jezicima, ali postoje i poteškoće koje proizlaze jer knjiga nije dobro napisana. Pritom, kada kažem da “nije dobro napisana” mislim na slabosti u tekstu. Njemačka verzija moje knjige još nije objavljena. Godinama sam znala da ću kad napišem francusku verziju pokušati poboljšati tu prvu, njemačku. U svjetlu onoga što mi prijevodi pokažu, trudim se ponovno pisati, ispravljati, drugačije posložiti stvari.

TELEGRAM: Surađujete li sa svojim prevoditeljima?

WEBER: Volim raditi s prevoditeljima. Volim njihova pitanja. Iskreno, plašila sam se prevoditelja, ali to su nasreću najčešće ugodni pojedinci.

TELEGRAM: Što mislite o upotrebi umjetne inteligencije u prevođenju, hoće li prevoditelji postati višak?

WEBER: Nikada to ne bih nazivala inteligencijom. Općenito bismo trebali prestati s time. Jako je važno stvari i pojmove nazvati pravim imenom. Kalkulacija nije inteligencija. Kalkulacija može biti dio inteligencije, ali ljudska je inteligencija puno više od same kalkulacije. Ne vjerujem da je moguće tako nešto ikada upotrijebiti u književnom prevođenju.

TELEGRAM: S obzirom na to da razgovaramo u povodu vašeg gostovanja na jednom od najvažnijih hrvatskih sajmova knjige, za kraj, kako općenito gledate na književne sajmove u 21. stoljeću?

WEBER: Frankfurtski sajam knjiga je veliki, međunarodni, komercijalni sajam na kojem se okupljaju izdavači, agenti, urednici i pisci iz čitavog svijeta. Taj sajam upada više u sferu biznisa. Sajam u Puli, kao i primjerice sajam u Leipzigu, okuplja velik broj čitatelja, i to su mjesta na kojima se pisci mogu susresti sa svojom publikom, a to je nešto posve drugačije, nešto, za mene novo, dobro i zanimljivo. Ovakvi susreti uvijek su otkriće.