Također, nedavno je završena postprodukcija filma “Svemu dođe kraj” u režiji Rajka Grlića, za koji Tomić s Grlićem supotpisuje scenarij. I naposljetku, u Bosanskom narodnom pozorištu Zenica upravo je postavljena i dramatizacija njegovog slavnog razuzdanog romana prvijenca “Što je muškarac bez brkova”. Povoda za razgovor s Antom Tomićem više nego dovoljno. Kao da za njega i treba razlog. Tomić je, naime, Razlog.

TELEGRAM: Kako je prošla premijera u Zenici?

TOMIĆ: Fino. Zapravo, jako veselo, kako je to i inače vesela priča… Pravo da vam kažem, ja sam na neki način već zaboravio tu knjigu. Prošlo je dvadeset i četiri godine od izlaska romana “Što je muškarac bez brkova”, malo me i nervira kad mi to spominju (smijeh). Znate kako je kad si pisac, uvijek želiš da ti hvale one zadnje stvari koje si radio, a kad ti netko pohvali nešto što si napisao prije dvadeset i četiri godine, onda misliš, pa majku mu, valjda nije to najbolje što sam napravio u životu (smijeh).

Inače, ja se potpuno izuzmem iz cijele stvari, ne želim ni vidjeti dramatizaciju, niti dolazim na probe… I tako sam došao na premijeru u Zenicu, i bilo je vrlo ugodno. Redatelj Ivan Leo Lemo i mlada dramaturginja Nedžma Čizmo tu su nešto i osvježili, dopisali nešto svoje, aktualizirali; bilo je i songova, publika se jako smijala… Sjajno je prošlo i završilo sa stajaćim ovacijama. Baš sam bio sretan.

TELEGRAM: I sami kažete da će zamalo četvrt vijeka otkako je taj vaš roman prvijenac napisan, a priča je aktualnija no ikad. Žene poput Tatjane danas razapinju u slast. Volite biti prorok?

TOMIĆ: Znate što, kad sam ja to pisao, mislio sam da to vrijeme prolazi, i blago sam ismijavao taj patrijarhalni svijet. Jer mislio sam, sad kad smo pobijedili HDZ – sjećate se, ona trećesiječanjska vlast – to će sve negdje ostati iza nas, to ćemo pamtiti, onako, s vedrinom… Nisam mogao ni slutiti, nisam imao te pameti da shvatim kako će se to sve ponovo vratiti. Cijela ta nacionalistička i patrijarhalna zadrtost. Da nas sve to čeka negdje iza ugla s nekakvim braniteljima i plinskim bocama i domovinskim pokretima i hasanbegovićima i cijelom tom bulumentom…

TELEGRAM: Niko normalan nije mogao imati takvu pamet da to predvidi.

TOMIĆ: Pa da. I zato se ja tu nešto blago šalim s tim. Danas, s ovom pameću, mislim da bih bio puno ciničniji, puno okrutniji. I drago mi je da…

TELEGRAM: Da niste imali tu pamet?

TOMIĆ: Baš tako, da nisam imao tu pamet (smijeh).

TELEGRAM: Sve vaše proze vrlo brzo su našle mjesto u kazališnom mediju. Kako to objašnjavate?

TOMIĆ: Moram priznati da se ne mogu pohvaliti da sam redoviti kazališni posjetitelj, ali film i televizija su jako utjecali na mene i pripadaju mom odrastanju barem koliko i čitanje knjiga. Mene je filmsko pripovijedanje jako odredilo, a pogotovo je to neko scenarističko iskustvo koje sam dobio s Rajkom Grlićem puno utjecalo na moje pisanje.

Ja nisam od onih pisaca refleksivne proze koji će se zaustaviti i nešto esejizirati usred priče. Ja volim imati priču i likove. Ako imam neku misao koju bih želio izraziti, ne zaustavljam se da to sam kažem nego to stavim u usta nekom liku. Da to prođe što prije, da ne zaustavlja radnju i odnose među likovima, to mi je nekako prvo o čemu razmišljam dok pišem.

TELEGRAM: Za jednu melokomediju početak romana “Nada” je prilično čemeran, u potpalublju švercerske brodice, gdje su natiskani nesretni migranti. I tog se čemera ne oslobađamo tako lako. Dok ste pisali, da li ste bili svjesni paradoksa koji se čitatelju može dogoditi?

TELEGRAM: Da, jesam… Ali, moraš početi od neke loše situacije da bi dobio sretan kraj. Da bi iskusio neku sreću na kraju, moraš na početku imati neku nesreću. Naprosto je to neki prirodni razvoj priče.

TELEGRAM: Otok uvijek implicira i neku vrstu metaforičkog splava za bjegunce. Jeste li zato lokacijsku dozvolu izvadili na otoku?

TOMIĆ: Na otocima se događa puno priča. Kod nas je prekrasan primjer “Osmi povjerenik” mog prijatelja Renata Baretića. Ja sam otoke počeo upoznavati kao novinski reporter. Uvijek su mi se sviđale te male zajednice, pomalo čudačke, s nekim neobičnim ljudima… I nekako sam mislio, moram i ja jednom napisati neku priču na otoku. Tako se dogodila ova priča. U početku sam mislio da će to biti neka priča na tridesetak kartica, ali mi je eto “utekla u roman”, kako se to jednom izrazio moj prijatelj, nažalost pokojni Goran Zloić.

TELEGRAM: Znači nije bilo planski, ono, idem sad u roman?

TOMIĆ: Ne, ne… Dugo nisam imao knjigu i počeo sam paralelno pisati dva romana, ali sam u neko doba odustao od njih, potpuno bezrazložno. Danas kad ih gledam, nisu to bile loše knjige i mogle su se razvijati dalje. Ali negdje sam odustao, izgubio sam samopouzdanje (kako se ja inače čitav život borim s niskim samopouzdanjem), i nisam imao glas kojim bih nešto ispričao, nisam imao želju. I onda sam počeo pisati ovu priču, sa željom da sam sebi dokažem da ja tu nešto mogu.

Isprva je to trebalo biti nekih tridesetak stranica, međutim, počelo se nešto događati… rijetko imam plan, barem kad radim roman. Odjednom se priča počela sama od sebe razvijati, likovi su tražili više prostora, priča je tražila još likova… Tako se dogodilo da sam, u nekih godinu dana, napisao ovaj roman. U jednom sam čak trenutku otišao pisati na pravi otok. Moji prijatelji Krešo Mudrovčić i Maja Sever velikodušno su mi u tri navrata prepustili svoju kuću u Prvić Šepurinama kod Šibenika.

TELEGRAM: Pomaže li vam to da se preselite u ambijent svoje priče u nastajanju?

TOMIĆ: Da, baš su mi trebali samoća i mir. A taj otok je u januaru bio čudesan. Bilo je jako hladno i nije bilo nikoga, samo neki starci koji su me onako znatiželjno pogledavali i ispitivali kako napredujem, pa sam se ja njima ispovijedao, da nije lako, da se mučim (smijeh)… Baš sam imao tu zimu na Prviću plodnu i veselu.

TELEGRAM: Uz sve rukavce koji su itekako bogati, predivna je centralna ljubavna priča Sirijca Selima i Hrvatice Silvije. Jako je važna u vrijeme sve snažnijeg povampirenja rasizma.

TOMIĆ: Kao što znate, ja sam u novinama politički komentator a u pisanju se više bavim ljubavnim pričama, ali ovo mi je zbilja bilo jako važno. Jer kad slušam sve ove antimigrantske ispade, ili kad pratim strašne prizore kako hrvatska policija batina te nesretnike u šumama, ili slušam strašne priče Mire Bulja o tome da će oni sa lovačkim puškama patrolirati… Meni je to naprosto užasno. I moj stav se dade sažeti u jednoj rečenici: ja mislim da svako od nas ima pravo živjeti gdje god hoće, bez ikakvih iznimaka.

I sve mi je to bolno gledati. Odrastao sam u jednom selu pored Imotskog, u blizini granice koja je tamo više od tristo godina. I sad preko te granice pretrčavaju siroti Iračani, Afganistanci, Sirijci, a narod je revoltiran zato što su nekom ukrali nešto hrane ili odjeću sa sušila, pa traže stroži nadzor granice! To da Imoćani traže da se strože nadziru granice za mene je jedan potpuno kretenski obrat (smijeh). Mi smo cijeli svoj život nešto švercali preko nekih granica i sad smo odjednom postali zabrinuti za granice.

TELEGRAM: Uzgred, u sceni kad se Silvija i Selim ševe u kiosku a oko njih ide crkvena procesija ima više životne nabožnosti nego što bi to ikad prodrlo u glave zajapurenih inkvizitora.

TOMIĆ: Htio sam imati taj kontrapunkt i u čitavoj se priči lagano rugam s religijom, ali istovremeno sam se trudio biti baš pomirljiv, puno pomirljiviji i popustljiviji nego što sam to u novinskim tekstovima. Nisam nezadovoljan tom pričom, što mi se ne događa baš često. Mislim da nisam baš tako dobra osoba kao što sam bio u trenutku dok sam pisao “Nadu”.

TELEGRAM: Dakle, u trenutku pisanja preispitujete vlastitu dobrotu i zloćotu?

TOMIĆ: Naravno, uvijek sebi postavljaš neka pitanja. Ja sam čovjek koji je stalno razdiran nekakvim sumnjama, i to mi je u čitavom procesu pisanja nešto što me stalno muči. Kao i ono pitanje – zašto bi ovo itko želio čitat?

TELEGRAM: Inače, ovo ispada vaš najerotičniji roman dosad. To ste u matorim danima otišli u erotiku?

TOMIĆ: Da, priča je vrlo erotična, ali u čitavoj stvari nema ni jedne proste riječi. Toga sam se jako čuvao… Evo, neke večeri u Zenici, na predstavi “Muškarca bez brkova” primijetio sam da su dvije starije gospođe otišle s predstave. Ja to sebi tumačim da ih je revoltirala količina prostota koja je izgovorena s pozornice. I mene ja samoga zgranulo kad sam se podsjetio koliko je ta moja priča prostačka (smijeh).

I nekako sam imao razumijevanja za te dvije starije gospođe, nekako, što sam stariji sve sam tolerantniji. U ovoj “Nadi” baš sam mislio kako neću ni jednom napisati baš niti jedan narodni izraz za spolni organ ili bilo što drugo. Tako da, što se toga tiče, knjiga je erotična ali istovremeno nije prosta. Ipak sam se ponešto disciplinirao kao mator (smijeh).

TELEGRAM: Jedan od usputnih likova, onaj taksist koji obožava noseću muzičku temu iz Leanovog “Mosta na rijeci Kwai”, nije tu slučajno… Dok minuciozno zahvaćate panoramu otočkog mikrodruštva, baš imate taj leanovski širokopojasni zahvat.

TOMIĆ: Da, volim kad čitava zajednica igra, kad je čitava zajednica taj lik. Volim to u nekim komedijama koje su mi bile jako važne u životu. Kad gledamo Menzelovo “Selo moje malo” ili Fellinijev “Amarcord”, uvijek je to nešto široko, cijelo mjesto igra i to mi se dopada. Zapravo nije prvi put da tako radim, evo gledajući sad “Muškarca” u Zenici, isto cijelo mjesto igra, cijelo mjesto sudjeluje u radnji i komadićima doprinosi cjelini priče.

TELEGRAM: Drage su vam te izolirane, pomalo desperadoske a zapravo gubitničke sredine?

TOMIĆ: Jesu, da… Mislim, to moje odrastanje uz granicu i u nekakvoj švercerskoj tradiciji – svi su moji, naravno, od davnina bili šverceri – to je odredilo i moje pisanje. To nekakvo rebelijansko, pobunjeničko, neko odmetništvo od zakona.

TELEGRAM: Iako nas Rajko Grlić već godinama uvjerava da napušta film, a mi mu naravno ne vjerujemo, je li ovaj balans komedije mentaliteta i karaktera i melodrame, idealan za njegove ruke?

TOMIĆ: Mi smo skupa snimili četiri filma, ja zaista nemam iluzija da je on snimio svoj zadnji film (smijeh) i taj instinkt me neće prevariti… Baš si ovih dana Rajko i ja uzajamno šaljemo mailove o nekoj drugoj priči koju bismo željeli raditi. Naš novi film “Svemu dođe kraj” potpuno je gotov i samo čeka premijeru najesen.

To je film na kojem smo dugo radili i s kojim sam vrlo zadovoljan kako je ispao, makar nas je dugo mučio, dugo smo se mučili oko te priče, ali na kraju mislim da je ipak sve sretno ispalo. Gledajući film, bio sam baš ponosan na njega. A ono što mi je osobito drago, priča filma potpuno je drugačija od ove u “Nadi”, koja je vedra i optimistična, a ova je baš mračna…

TELEGRAM: Čitao sam scenarij, puno je nekog potmulog gnjeva i krika, očajne pobune protiv blata u kojem se davi ova zemlja…

TOMIĆ: Tako je. Baš mi je drago zbog tog filma jer mislim da dolazi u strašno važnom trenutku. A drago mi je da sam kao autor cijelu tu priču koja se nama događa uspio ispričati na dva načina – u romanu koji upravo izlazi sve je ispalo veselo i optimistično, a u scenariju koji smo Rajko i ja skupa napisali stvar je tako mračna i beznadna… Nada i Beznađe, dakle.

TELEGRAM: Jasno vam je da će film, ako ova bagra fašistoidna dođe na vlast, odmah završiti na indeksu zabranjenih i pravac bunker ili lomača?

TOMIĆ: Ma, mene to sve skupa zabavlja, moram priznati. Kad su 2016. prvi put došli na vlast, ta krajnja desnica s Tihomirom Oreškovićem i Tomislavom Karamarkom, bio sam puno zabrinutiji. Sad kad gledam i slušam Penavu i Jurčevića zapravo se smijem, oni su hrpa klaunova koji su mi više smiješni nego opasni. Tako da se ne bojim ni indeksa njihovih zabrana, mislim da će se ta vlast raspasti prije nego što se formira.

TELEGRAM: Možete li iz pozicije pisca uopće izmisliti takvu grotesknu gomilu klauna koja se nama događa u realnosti?

TOMIĆ: Nema šanse.

TELEGRAM: Kako satiričar uopće liječi tugu, rane i bijes? Da li je vama smijeh dovoljan lijek?

TOMIĆ: Važan je taj trenutak kad se uspiješ tome narugati, prevladati frustraciju i pretvoriti je u nešto smiješno. Kad od tih ljudi koji nešto strašno prijete uspiješ napraviti strašila, i kad ih onako prikažeš kao budale kojima se trebamo smijati. To je nešto što meni svakako pomaže, a primijetio sam da pomaže i drugim ljudima. Često mi prilaze i priznaju da im je pomoglo, da su se slatko tome mogli smijati. I vidiš onda da je zbilja smijeh terapeutski važan. Naprosto je ljekovito smijati se.

TELEGRAM: Malo je poznato da ste bili pitomac srednje vojne škole JNA u Zagrebu. Da li ste požalili što niste nastavili oficirski zanat, nego ste otišli u druge nauke?

TOMIĆ: Nisam požalio…

TELEGRAM: Ja sam u srednjoj izučio za pivara i često sam požalio što nisam nastavio; sad bih imao malu kraft pivovaru i uživao…

TOMIĆ: Divno (smijeh). Nisam požalio, ali svako je iskustvo vrijedno i ništa ne bih mijenjao. Drago mi je što sam upoznao vojsku, taj neki tvrdi muški svijet, nije mi žao što nisam trajno završio u njemu ali mi je drago da sam ga upoznao iznutra. Film “Karaula” i roman “Ništa nas ne smije iznenaditi” koji je prethodio filmu, došli su iz iskustva života u tom sustavu gdje ti je cijeli život programiran – od ustajanja do odlaska na počinak.

Ja sam kao srednjoškolac vrlo brzo shvatio da je to pogrešno za mene, ali sigurno je to neko iskustvo koje mi je kasnije pomoglo u životu i shvaćanju kako društva funkcioniraju, kako ljudi krotko prihvaćaju diktature, kako se povijaju; sve mi je to bilo predragocjeno kasnije, kad sam počeo pisati.

TELEGRAM: A da ste ostali u uniformi, kako bi to završilo? Da li bi Ante uspio biti oficir i džentlmen?

TOMIĆ: Bojim se da ne bi završilo sretno (smijeh). Ne znam, da sam ostao oficir i da sam završio u ratu, ili bih poginuo ili bih bio ratni zločinac.