Banksy i još nekoliko sjajnih uličnih slikara se inspiriralo McDonald'som i ovo je umjetnost koju su stvorili
Kako je ultimativni hamburger kapitalizma postao simbol revolucionarnih umjetnika
Slijedeći put kad ćete jesti hamburger uzmite si vremena da razmislite o estetici onoga u što je taj hamburger omotan. Keith Coventry, mladi britanski umjetnik u usponu, upravo je izložio devet djela koja je nadahnula njegova petnaestogodišnja opsesija najvećim divom brze prehrane, McDonald’som.
Od prvog trenutka kad je ugledao inspirativnu hrpu smeća brendiranu žutim lukovima rasla je njegova ljubav prema istom. “Osobito mi se sviđaju njihove čaše jer je na njima otisnut ogroman logo. Slika loga se mijenja ovisno o načinu na koji ih se zbrine prilikom bacanja u smeće – primjer prave ready made umjetnosti”, rekao je ekstatično Coventry.
Ovaj je lanac brze prehrane teško izbjeći s obzirom da na svijetu postoji otprilike 35,000 poslovnica u kojima dnevno jede i više od 68 milijuna ljudi, a razlog zbog kojega se naš umjetnik interesira za njihove ambalaže je vrlo zanimljiv. “Crvena, žuta i plava su boje modernizma, boje Kazimira Maljeviča i Pieta Mondriana”, tvrdi on. “Zanimljivo je što su upravo te boje na početku 20. stoljeća bile izrazito revolucionarnog karaktera; sve dok se njima nije poslužio McDonald’s. Nakon što su ih umjetnici poput mene opet osvojili, krug se konačno opet zatvorio”, nastavio je.
Nekoliko povijesno relevantnih primjera reciklaže
Daleko od toga da je Coventry prvi umjetnik koji je koristio McDonald’sovu ambalažu i sve što ono kompanija predstavlja u domeni popularne kulture. Prošećite bilo kojim gradom na svijetu i zasigurno ćete primjetiti neki komad street arta koji je parodirao sadržaje povezane s McDonald’som.
Vjerojatno najpoznatiji primjer takve reciklaže je Banksyjev rad “Napalm”. Taj rad prikazuje golu devetogodišnju žrtvu rata u Vijetnamu kako se drži za ruke s Mickyjem Mouseom i Ronaldom McDonaldom – dokaz koliko je lako koristiti neki brend ili maskotu kako bi se karikiralo Ameriku. Jake i Dinos Chapman poslužili su se pak tisućama McDonald’sovih salveta kad su 2002. radili svoju veliku izložbu u londonskom Tate-u.
Ron English, još jedan u nizu proslavljenih uličnih umjetnika, na svom se velikom uspjehu indirektno može zahvaliti upravo McDonald’su. On je 2004. izradio plakat za film “Super Size Me” Morgana Spurlocka. Svojom kičastom interpretacijom Ronalda McDonalda na svoj je rad privukao je pažnju globalnih razmjera.
Priča bez kraja
Još jedna zanimljiva kritika jedne od poznatijih multinacionalnih kompanija na svijetu dolazi iz Australije. Domenic Bahmann iskoristio je prirodno upečatljive boje crvene i žute paprike kao bi imitirao logo. A Jack Dawns poslužio se pomfritom i kečapom marke Heinz kako bi izgradio svoju skulpturu Jenga tornja.
Amerikanac Ben Campell cijelu je priču odveo još dalje. Za svoj je rad koristio hranu iz McDonald’sa. Izradio je skulpturu skeletona koju je duhovito nazvao “McMummy”. Ispostavilo se da su meso, pomfrit i umaci odličan (i jeftin) medij za kiparenje, a osim toga se radi o materijalima koji su mnogo izdržljiviji nego što bi čovjek očekivao. “Njihova se hrana ne raspada ostavi li se na zraku, ozbiljno. Arheolozi iz budućnosti će ta sranja iskopavati za tisuće godina, a osobito dogodi li se našem društvu nešto kataklizmično”, rekao je.
Na drugom kraju ove umjetničke skale nalazi se suvremeni kipar Li Lihong. On je majstor tradicionalne kineske umjetnosti obrade porculana, a svoje umijeće koristi kako bi proizvodio neviđeno lijepe strukture koje na osobit način interpretiraju McDonald’sov vizualni identitet. Bilo kako bilo, njegov bi se rad vjerojatno lakše povezao s umjetnošću iz vremena dinastije Ming, nego s McDonald’som.
Pitanje autorskih prava
Što kompanija misli o ovakvim vrstama umjetničkih aktivnosti zapravo nije u potpunosti jasno. Kompanija dosad nije nikoga od navedenih umjetnika kontaktirala po pitanju kršenja autorskih prava. Pretpostavlja se da se boje lošeg publiciteta koji bi navukli na sebe upuste li se u veliki sudski proces zbog ovakve stvari. Vjerojatno se boje PR-fijaska koji je podizao prašinu još dugo nakon što je film “Super Size Me” napustio kino dvorane.