Bata se obožavao prisjećati anegdota sa snimanja svojih filmova, izvukli smo nekoliko najzabavnijih
'Držao sam pijanog Burtona dok je stajao na stijeni, da sam pustio više ga ne bi bilo'
Nakon što se tijekom posljednjih godina zdravstveno stanje Bate Živojinovića drastično pogoršalo, njegova supruga Julijana-Lula Živojinović za srpske medije ispričala je kako je velikom glumcu najteže pao život bez glume.
Prisjetila se kako mu je svojedobno Dragan Bjelogrlić ponudio ulogu u svom filmu Montevideo, vidimo se!, koji je izašao 2014. godine, i iako ju je Bata na prvu odmah prihvatio, kasnije je ipak morao odustati.
Posljednja filmska uloga
“Trebao je dobiti ulogu Malog Stanoja, čistača cipela iz Montevidea. Uloga je bila zahtjevna, s puno teksta”, prisjetila se u razgovoru za srpski Hello supruga. Bata je čitao scenarij nekoliko dana i ona mu je pomagala s dijalozima. Iako je dao sve od sebe, kako je rekla, ipak je morao odustati.
Stoga je njegovo zadnje filmsko pojavljivanje bilo u drami Led, kao deda Životije 2012. godine.
No, Bata je zato tijekom svoje bogate karijere snimio gomilu filmova kojih se volio prisjećati. Energično i s puno žara u intervjuima je prepričavao anegdote koje su pratile snimanja; od šamara koje je dobio do pijanog Richarda Burtona kojeg je morao pridržavati. Ovdje vam donosimo neke.
1. Vlak bez voznog reda (1957.)
“Sjedio sam u kafiću Beogradskog dramskog pozorišta, a za drugim stolom bio je Veljko Bulajić sa Oliverom Marković. Prišao mi je, pozvao me je u Zagreb i rekao da priprema film koji će se zvati Vlak bez voznog reda. Ponudio mi je ulogu, ali je već nekoliko dana kasnije stiglo pismo u kome mi se ispričava što će Duju igrati Joža Gregorin.
Nisam se baš mnogo ražalostio, jer mi tada početnik, Bulajić, nije ulijevao veliko poverenje. Ali, pošto je Gregorin otišao na snimanje filma Zvezda putuje na jug, ja sam ipak dobio ulogu. Zahvaljujući Bulajiću, ja sam napokon postao glumac. Postali smo prijatelji, gotovo rod. Svom sinu sam dao ime Miljko, po ocu Veljka Bulajića.”
2. Uzavreli grad (1961.)
“U tom filmu postao sam svjetski rekorder u broju ponovljenih scena. Bilo ih je 66 i to u sceni u kojoj me momak koji igra mog sina šamara. Taj je imao jaku ruku – lopatu, a ne ruku – i svaki put bi me gotovo odvalio, jer je bilo dogovoreno da me pet puta ošamari. Trajalo je to noć i dan.
A Bulajić – još pa još! Pa su to prihvatili i ovi iz ekipe, hrvatski filmski radnici, svi moji prijatelji. Zašto? Ne zato što su oni bili Hrvati, a ja Srbin, nego što mi je nakon tridesete ponovljene scene lice nateklo, pa su mi morali ublažavati otekline svinjskim šniclama prije toga držanim u hladnoj vodi. Poslije su te šnicle stavili na roštilj i bilo im je u interesu da se scena što više ponavlja. Ta scena je – kada je film prikazan u Cannesu, jedina izazvala aplauz publike u dvorani, pa mi je to bila zadovoljština.”
3. Bitka na Neretvi (1969.)
“Film smo snimali točno osamnaest mjeseci. I točno toliko nisam vidio svoju obitelj. Kada sam se jednog dana napokon pojavio, vrata mi je otvorila kći i rekla: Pogledaj, mama, došao je čika Bata!”
4. Valter brani Sarajevo (1972.)
“Vidite, kako vrijeme prolazi, sve se zaboravi, i ostaje Valter. I kod nas i vani. O Kini da i ne govorimo. Kinezi su se identificirali s Valterom. U vrijeme NATO-vog bombardiranja 1999. godine, kineska televizija je sa mnom radila intervju. Taj novinar mi je kasnije pričao kako su se njihovoj redakciji javili milijuni Kineza koji su htjeli doći u Srbiju i braniti Valtera. A Valter je Bosanac. Hajrudin Šiba Krvavac, redatelj filma, me je prozvao Frenki, jer su me neke novine nazvale Frankom Sinatrom jugoslovenskog filma.”
5. Sutjeska (1973.)
“Richard Burton je u ono vrijeme dobio milijun dolara da bi pijan igrao Tita. Držao sam ga oko struka, kamera mu je pratila samo glavu. Ja ga tako držim oko struka, on stoji na nekoj stijeni, drži neki govor i da je pao nikada se više ne bi vratio. Sjedio sam na prvoj projekciji s Titom gdje smo gledali baš taj materijal kada je ovaj pijan glumio i Tito kaže: ‘Pa ja nisam bio ovako pijan u ratu’. Na što mu je ovaj odgovorio: ‘E, nisam bio prisutan da znam da li si bio pijan ili nisi’.”
6. Sok od šljiva (1981.)
“Nikad nisam koristio ni kaskadera ni dublera. Smatrao sam, ako me već dubliraš na ovom poslu, možeš to napraviti i privatno, kod mene kući. No, to sam žestoko platio. Bio sam fizički slomljen od glave do pete. Dok sam skakao s jednog mosta u filmu Sok od šljiva, slomio sam prvi i peti pršljen.
O čemu se zapravo radilo: uzmite neku scenu koja se završava nekakvom pogibelji. Kamera me detaljno prati dok se ja približavam toj situaciji, no kada se to dogodi, kamera se udaljava da se ne bi vidjelo tko je zapravo izveo opasnu stvar. No, kad sam ja u sceni, a ne kaskader, kamera je blizu i kada je najopasnije. Nema varanja. I to gledatelj u kinu zna. Ako to kaskader može izvesti, mogu i ja. Kako se on osigura posebnim pomagalima, tako se osiguram i ja.”
7. U raljama života (1984.)
“Taj film uopće nije komedija. Možda je moj lik izgledao smiješno, ali ono što je radio nije smiješno. A kada bolje pogledate, nije radio ništa. Tu sam izdao srpsku muškost, u hrvatskom filmu. Tu scenu napisao je Srđan Karanović, samo tu scenu. Ta scena postala je opće upotrebljavana. Smatra se da to uopće nije vulgarno. A jest, bez obzira što je lik to rekao, pa onda ništa nije uradio.”