Bez ovog gospodina teško je zamisliti zagrebačku kulturnu scenu; zaslužan je i za predstavu godine

S romanima Ulaz u Crnu kutiju i Lunapark nije dostigao uspjeh Sobe, ali je pokazao kako postaje sve zreliji i ozbiljniji pisac. Iako su ga godinama uvrštavali u mlade autore, ovaj 45-godišnji Zagrepčanin, koji je u međuvremenu postao i docent na Akademiji dramske umjetnosti, ponovno je u žiži interesa javnosti zbog nove knjige poezije Katolička krivnja (u kojoj vrlo kritički promišlja društvenu situaciju), te adaptacije romana Kristiana Novaka Črna mati zemla, koji je premijerno izveden prvog dana travnja u ZKM-u. Recenziju te predstave, usput, možete pročitati ovdje.

TELEGRAM: Punih deset mjeseci proveli ste radeći na Črnoj mati zemli. Je li vam ovo najzahtjevniji posao u dramaturškom smislu ?

ZAJEC: Sigurno, na više razina. Riječ je o romanu koji je tematski vrlo složen, a strukturalno još složeniji. Uz to, ovoj priči to je prvi izlazak iz korica knjige u prostor izvedbe. Dodatno sam osjećao i veliku odgovornost prema njegovom materijalu, koji je svojim sadržajem i načinom na koji se izlaže vrlo osjetljiv, te samom autoru u svakom smislu vrlo važan. S druge strane, Kristian Novak pokazao se kao izrazito velikodušan i otvoren suradnik. Redateljica Dora Ruždjak Podolski i ja ni u jednom trenutku procesa nismo osjetili bilo kakvu vrstu pritiska zbog toga što otvaramo njegov literarni svijet, a kad sam ga prošle godine i upoznao, nakon što je prva dramatizacije bila završena, Kristian je i kao osoba na mene ostavio zaista jako pozitivan dojam.

TELEGRAM: Što ste naučili o Međimurju, radeći na ovom projektu? Slažete li se da je percepcija prosječnog čovjeka o tom kraju izrazito mala, osim poznavanja nekoliko izvornih pjesama i tradicionalnih jela, poput međimurske gibanice ?

ZAJEC: U pravu ste. Mislim da smo svi kroz ovaj proces imali priliku iz različitih aspekata dobro upoznati Međimurje. Riječ je o prilično nepoznatom dijelu Hrvatske, koji čak i u smislu svog identiteta kroz folklor ili običaje nije poznat poput nekih naših istaknutijih regija. Kad sam prvi puta čitao roman, osjećao sam se kao da silazim u neku vrstu međuzemlja, koje sam jako teško mogao spojiti s mojim dotadašnjim iskustvom. Tako da smo još prošlog ljeta, dok su trajale prve pripreme za predstavu, Dora i ja prvi put otišli u Međimurje. S druge strane, Novakova priča iako autohtono međimurska, istovremeno je i puno šira, univerzalna. Uz prostorno situiranje, vremenski većinom zahvaća u prijelaz s kraja osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, s kojima se zbog društvenih i političkih događaja nije teško poistovjetiti, pogotovo generacijama koje su u to vrijeme odrastale.

TELEGRAM: Vaša karijera odvija se od početka, kad ste skrenuli na sebe pozornost javnosti sjajnim prvim romanom Soba za razbijanje, na nekoliko razboja: vi ste pisac, dramaturg, dramski pisac, pjesnik, pedagog, selektor…

ZAJEC: Zapravo nikad nisam razmišljao o sebi i svom radu kroz pojam karijere. Preteška je to riječ. A ono što mi omogućuje rad u jednom širem prostoru, koji ste naveli, jest činjenica da sam zaposlen na Akademiji koja od svojih zaposlenika i traži stalni umjetnički angažman. To mi daje i obavezu, ali i dodatnu slobodu, da biram samo projekte koje duboko osjećam i kojima se želim posvetiti do kraja. Svjestan sam da je luksuz koji si većina pisaca danas ne može priuštiti.

TELEGRAM: Da vas prazan želudac tjera da prihvaćate svakakve poslove…

ZAJEC: Upravo tako. Mogućnost da sam biram projekte na kojima ću raditi istovremeno znači da im se u potpunosti i do kraja posvećujem. Ovaj projekt u tome nije izuzetak, čak me u nekom vrlo osobnom smislu povukao i više nego što sam to inicijalno očekivao. Kristian je u Črnu mati zemlu uložio čitavo svoje srce, tako da se na to može odgovoriti samo na isti način.

TELEGRAM: Koliko je ansambl ZKM-a, na čelu s Adrianom Pezdircem i Dadom Ćosićem, imao problem usvojiti taj specifičan lokalni dijalekt u Črnoj mati zemli ?

ZAJEC: Bilo je nemoguće raditi ovu predstavu izvan prostora međimurskog govora, to jednostavno nikad nije došlo u pitanje. Prva stepenica u radu na predstavi bila je svladavanje jezika, na način da glumci mogu ne samo igrati na međimurskom dijalektu, već i improvizirati, služiti se njime kao alatom. Glumci su na početku procesa prošli i govorne vježbe s fonetičarkom Ines Carović, koja je bila prisutna na svakoj probi i marljivo ispravljala sve krive naglaske ili tonove, poput dobrog duha ove predstave. S druge strane, i sam je ansambl na ovaj izazov odgovorio zaista odlično.

TELEGRAM: Obzirom da ste redovno prisutni na premijerama, selektor ste kazališnih festivala, osoba koja je dobro upućena u stanje hrvatskog glumišta. Kakva je vaša dijagnoza ?

ZAJEC: Zadnje dvije godine ukazala mi se zanimljiva prilika pobliže pratiti kazalište za djecu i mlade, koje mi je, kroz proces selektiranja za festival Mali Marulić, vrlo priraslo srcu. U tom se segmentu upravo događa veliki pomak unaprijed, osobito kroz autorsko kazalište za djecu, i zbog toga to imam potrebu prvo spomenuti. Generalno, i dalje je vidljivo da je Zagreb u hrvatskom kazališnom životu i dalje središte koje izbacuje najkvalitetnije programe. Istovremeno, manjim kazališnim sredinama i dalje je potrebno puno više infrastrukturne, moralne ali i svake potpore da se pokušaju jače nametnuti u našem kulturnom prostoru. Rijetko se čuje za predstave izvan metropole, a ima ih itekako dobrih. I na kraju, nažalost, i dalje ne postoji sustavna briga za suvremeni hrvatski dramski tekst, pogotovo za onaj naših najmlađih generacija.

TELEGRAM: Čini mi se kako ravnatelji promišljaju prilično ziheraški repertoarnu politiku. Radije će po 800. puta posegnuti za Molièreovim Umišljenim bolesnikom, nego otvoriti prostor nekom provokativnom tekstu mladog autora.

ZAJEC: Točno. Na Akademiji je usustavljen koncept čitanja kojim studenti dramaturgije prezentiraju prve tekstove javnosti, ali nisam primijetio da na njih dolaze redatelji ili ravnatelji kazališta. Dakle, za mlade dramske pisce već u startu nema prevelikoga interesa. Drugi je začudan primjer nepostojanja sustavnog koncepta sjajna drama naše vrsne dramatičarke Lade Kaštelan koja već nekoliko godina čeka svoju praizvedbu, a da ju je istovremeno, odmah po njezinom nastanku, Zrinko Ogresta iskoristio kao predložak za film Projekcije.

TELEGRAM: A nismo ni dovoljno upućeni u recentne naslove, koji se trenutno igraju u Berlinu, Parizu, ili Budimpešti.

ZAJEC: Točno, nedostaje nam pravi uvid ili komunikacija s naslovima koji su aktualni u središtima koje ste spomenuli. Nekoliko sam puta selektirao predstave za festivale, tako da sam svjestan koliko je teško uspostaviti komunikaciju između naslova, ali istovremeno mislim da bi unutar repertoara naših kazališta ipak trebalo biti više sustavnosti.

TELEGRAM: Kakav odnos imate sa studentima? Jeste li došli u fazu da danas smatrate sebe pedagogom?

ZAJEC: Još jedna teška riječ u ovom razgovoru, poslije karijere, je pedagog. To je posao koji traži svakodnevno propitivanje, jer dramski je tekst mehanizam u promjeni, a razvija se kroz suradnju. A upravo je ta suradnja ono na čemu pokušavam insistirati u radu sa studentima. Pokušavam im ukazati i na to koliko je važno da budu profesionalni jer smo jako malo tržište, a potražnja za dramaturzima vrlo je mala.

TELEGRAM: To su vaša nastojanja, ali kakva je percepcija s druge strane?

ZAJEC: Kako kad, ali i to razumijem. Vrijeme u kojem se mladi danas obrazuju prilično je okrutno, sve se odvija puno brže nego prije, tako da i mladi ljudi znaju sami sebe blokirati jer prebrzo pokušavaju ostvariti previše toga. Primjerice, Tena Štivičić i ja bili smo ista generacija na Akademiji pa često komentiramo da je naše studiranje bio vrlo postepen i polagan proces. Rad u umjetnosti nije trka na sto metara, nego maraton. Istovremeno, nalazimo se u kulturi koja potencira kult mladosti, što se na neki začudan način preselilo i u prostor umjetnosti. Rezultati se očekuju odmah, što mladim umjetnicima može izazvati niz frustracija u budućnosti. Toliko snažno insistiranje na mladosti u umjetnosti koja prije svega podrazumijeva razvoj i promjenu prilično je besmisleno.

TELEGRAM: Svjedoci smo hiperprodukcije kulturnih projekata, predstava, izložbi, promocija knjiga, ali je rezultat ispod crte prilično slabašan.

ZAJEC: Umjetnički projekti, tekstovi, a onda i ljudi koji ih stvaraju znaju se i prebrzo potrošiti. Slažem se da je produkcija kulturnog proizvoda enormna. Ta silna brzina bez daljnjeg utječe na samu kvalitetu.

TELEGRAM: Tržište guta, ali, čini mi se, ispljune i prije nego proguta.

ZAJEC: Točno. Osobno se pokušavam zaštititi od te buke. Prilično sam povučen, možda i previše sramežljiv, tako da se najugodnije osjećam u malom krugu ljudi u koje imam bezrezervno povjerenje. Da je danas moguće živjeti i raditi u sobi od pluta, odmah bih se predbilježio.

TELEGRAM: Ljudi su prestali čitati novine, svi brzo i površno konzumiraju vijesti na portalima, tražeći svaki dan novu senzaciju. Kako se vi snalazite u tome? Jeste li napravili neki svoj mali svemir u kojemu funkcionirate?

ZAJEC: Jesam. Nikad nisam pokušavao slijediti to vrijeme koje sve više ubrzava. Uzaludan je to posao. Umjesto toga uspostavio sam neki svoj ritam. Meni je nemoguće pisati izvan prostora mira i koncentracije, jer pisanje u svom temelju traži posvećenost koja je oprečna s ritmom u kojem danas živimo.

TELEGRAM: Svaki pisac ima neki svoj sistem rada. Kakav je vaš ?

ZAJEC: Tretiram pisanje kao neku vrstu treninga. Pisanje je prije svega disciplina, koja pritom zahtjeva i širok prostor inkubacije. To je jako lijepo opisala Milana Vuković Runjić. Jednom su je prilikom ugledali na plaži kako leži s hrpom knjiga oko sebe i rekli: blago tebi, ti odmaraš, a ona je rekla, ne, ja radim! Uz to, vjerujem i da pisanje ne mora biti potaknuto nadahnućem, nego da se samo nadahnuće da potaknuti, probuditi. Pisanje je za mene oduvijek bilo aktivan proces.

TELEGRAM: Koji uvjeti moraju biti zadovoljeni, da biste mogli sjesti za radni stol i laptop ?

ZAJEC: Vrlo osobno, meni je izrazito potrebno da su, u trenutku dok pišem, svi oni koje volim i do kojih mi je stalo, dobro. Da je u tom smislu sve pod kontrolom.

TELEGRAM: Možete li pisati u bilo koje doba dana ?

ZAJEC: Najviše volim ustati rano i pisati ujutro. Međutim, kad je pisanje u pitanju, ne patim od elaboriranih rituala.

TELEGRAM: Radite li paralelno na nekoliko rukopisa, poput Tene Štivičić?

ZAJEC: Jako ovisi o projektu. Na primjer, ovaj projekt nije dozvoljavao otklon u tom smislu, nego zaista punu posvećenost. Nekako pokušavam isplanirati vrijeme na način da jednu stvar završim prije nego počnem drugu. Već dulje vrijeme osjećam i da će mi trebati određen period punjenja nakon Črne mati zemle, a onda prelazim na pisanje novog dramskog teksta koji bi trebao biti gotov do iduće godine. Istovremeno, rad na različitim formama koristim kao priliku za svojevrsno resetiranje, tako da mi je još uvijek svaki početak rada na novom materijalu podjednako uzbudljiv.

TELEGRAM : Kako komentirate trend adaptacije scenarija domaćih filmova na kazališnu scenu? Poslije Grlićeva filma, sad se postavlja scenarij Vitezova filma u Kerempuhu.

ZAJEC: Mislim da je nedvojbeno riječ o trendu, ali nikad nisam imao ništa protiv takve ili slične vrste istraživanja u prostoru izvedbe.

TELEGRAM: Vi ste umjereno prisutni u medijima, izlazite u javnost tek kad vam je projekt vani, suzdržavate se bilo kakvog koketiranja s medijima u momentu kad za to nema razloga.

ZAJEC: Nemam što dodati ni oduzeti vašoj misli, to je živa istina. Nikad nisam imao potrebu eksponirati se izvan onoga što radim.

TELEGRAM: Zašto su ljudi na ovom prostoru toliko unaprijed skloni senzacionalizmu i samohvali, prije nego njihovi projekti uopće ugledaju svjetlo dana i budu na prosudbi?

ZAJEC: Vjerojatno zbog toga što se zanemaruje važnost samog rada, a onda i onoga što iz određenog procesa možemo spakirati kao vlastitu popudbinu za budućnost. Bez unutarnjeg rasta sve ostalo nema smisla. Jako je bitno imati unutarnju potrebu za stvaranje. Ako ona ne postoji, čitav naš posao može postati samosvrhovit, a to se onda i osjeti i vidi. Za svakog je umjetnika osobni rast presudan. Istovremeno živimo u čudnom medijskom virtualnom prostoru koji je u svojoj osnovi potpuno isprazan. Meni je stvarno neobično kako smo brzo prihvatili tu nametnutu matricu.

TELEGRAM: Spomenuli ste Tenu Štivičić. Poznajete je iz studentskih dana kad se za nju znalo samo kao slatku malu, kći poznatog oca Ive Štivičića?

ZAJEC: Tenu stvarno jako volim, tako da sam potpuno subjektivan. Međutim, ono što je nedvojbeno, Tena se kao autorica razvija predano, a da taj put nije bio nimalo lagan. Danas možete čuti kako se Teni uspjeh dogodio. Međutim, ništa se tu nije dogodilo samo po sebi, Tena je strpljivo gradila svoj put kroz sve ove godine. Sjećam se jednog našeg susreta iz vremena kad je još pregovarala s National Theatrom, i kad su stvari iako gotovo dogovorene još uvijek bile i podjednako neizvjesne. Srećom, njezin je rad na kraju došao na naplatu, ali moglo je biti i drugačije. A vezano uz maraton o kojem smo razgovarali, siguran sam da je ovo tek prva Tenina runda, ne sumnjam da su pred njom i druge velike stvari.

TELEGRAM: Čini mi se kako niste baš društveno i politički angažirani. Zašto?

ZAJEC: Sve ono što iz te društvenopolitičke razine imam potrebu reći, govorim kroz ono što radim, kroz svoje tekstove. Mislim da je to sasvim dovoljno, a istovremeno druge oblike društvenog angažmana jednostavno ne osjećam kao sebi bliske.

TELEGRAM: Poslije Tene Štivičić i Mate Matišića, pozdravljate li intenciju Dubravke Vrgoč da daje prostor u svakoj sezoni jednog domaćem dramskom autora da praizvede svoj tekst u HNK-u ? Priželjkujete li da ste i vi jedan od njih?

ZAJEC: Mislim da ta inicijativa sasvim sigurno ide u smjeru potrebe za usustavljivanjem praizvedbi suvremenih hrvatskih dramskih tekstova, koju sam spomenuo. U tom je smislu, takva programska odluka vrlo vrijedna.

TELEGRAM: S čime se punite danas? U komparaciji s nekim prošlim vremenima?

ZAJEC: U početku sam pisao iz prostora potpune distance, a što sam stariji svjesno ili nesvjesno prilazim sve bliže svom materijalu. Što istovremeno znači svjestan pristanak na otvaranje vrlo osobnih pozicija. Okidač za takvu promjenu zasigurno je bila drama Spašeni, koju sam napisao kao posvetu svom djedu. Imao sam osjećaj da je to neka vrsta oproštaja s njim. U tom smislu, danas sam spreman na puno veću emocionalnu otvorenost i ranjivost, manje se bojim takve vrste komunikacije s vlastitim temama.

TELEGRAM: Zanima vas režija?

ZAJEC: Ne. Zastao sam nakon vašeg pitanja, jer sam baš sinoć s Adrianom Pezdircem pričao o tome. Mislim da svatko treba prepoznati iz kojeg prostora najbolje može djelovati, za mene je to pisanje i nisam siguran da će se to u budućnosti promijeniti.