Bili smo na premijeri Kneginje čardaša i, kako se čini, Komedija konačno ima operetu koja će biti hit

Ivan Leo Lemo, redatelj vrlo neobične biografije, koji je u karijeri postavio najrazličitije predstave po cijeloj Hrvatskoj, hiperativni tip (upravo ima u Karlovcu i Lisinskom premijeru drame Kako život, o štićenicima u staračkom domu, nagrađivane autorice Nine Mitrović u teatru Moruzgva s Biserkom Ipšom u naslovnoj ulozi ), kojeg je pozvao Končić, učinivši mudar potez , nakon što je uspješno adaptirao predložak ove operete u tri čina, (praizvedene u Beču, u jeku prvog svjetskog rata, u studenom 1915. godine) i okupio ekipu mladih suradnika, koji su ovoj vremešnoj dami napravili uspješan scenski fejslifting.

Vrhunski kreativni tim

Ključ uspjeha ove predstave je vrhunski kreativni tim: dirigent Veseljko Barešić, koreograf Leo Mujić, scenografkinja Vesna Režek, kostimograf Marko Marosiuk, oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez, te zbor, orkestar i solisti Komedije. Već sam početak je nevjerojatno atraktivan, događa se u Budimpešti, u Orfeumu, u kojem nastupa glavna junakinja, zvijezda kabaera Sylva Varescu prije odlaska na turneju u Americi, fatalna dama u sjajnoj crvenoj kostimu s perjem, crvenim rukavicama i brdom srebrnog nakita, koju utjelovljuje Komedijina prvakinja i , zapravo, danas jedina istinska hrvatska operetna diva Sandra Bagarić.

Lemo sve režira furiozno, ansambl plesača i zbora funkcionira besprijekorno, dok etablirani maestro Veseljko Barešić suvereno vlada sjajno uštimanim Komedijinim orkestrom, koji nam savršeno precizno prenosi divne, pjevne Kalmanove melodije. Da, ovo je jedna tradicionalna opereta, ali prvi puta je gledam u uprozorenju, u kojemu me baš ništa na sceni tijekom dvoipol satne izvedbe nije zasmetalo, ili zaškripilo. Naprosto sam uživao, ufuravši se u ovu vječnu ljubavnu priču. Gledao sam neka ranija uprizorenja ove operete, uvijek su djelovale nekako staromodno, dosadnjikavo, razvučeno, s jeftinom scenografijom i kičastim kostimima. Ovdje svega toga nema.

Scena iskusne scenografkinje Vesne Režek, jednostavno i efektno dočarava tri ambijenta u kojima se odvija radnja u Pešti i Beču. Posebno je zgodno riješena pozadina bala u palači Erwinovih roditelja, s Klimtovim reprodukcijama. Mladi kostimograf Marko Marosiuk svojim elegantnim, lijepim, raskošnim, pastelnim kostimima dao je pljusku mnogim starijim i razvikanim kolegama, koji zasigurno ne bi dosegnule estetiku njegove kostimografije.

Zavidna razina estetike

Izdavajaju se svi kostimi za Sylvu, koje nosi s puno chica Sandra Bagarić, a posebno mi se dopala smaragdnozelena toaleta na balu, koja nalikuje onime kakve viđamo na fashion weekovima, te baršunasta haljina Dubravke Ostojić, koja ističe besprijekornu liniju ove 50-godišnjakinje, na kojoj bi joj mogle pozavidjeti mnoge mlađe kolegice. Ovaj Subotičanin, koji je završio Akademiju lepih umetnosti u Beogradu, te se već etablirao u Subotici kao kostimograf, ujedno je i jedan od novih srpskih modnih designera, što se uistinu vidi.

Za razliku od kostimografkinja iz Komedijine prošlosti, poput Ljubice Wagner, čiji su kostimi decenijama bila jedinka za kič, njegovi kostimi nisu samo funkcionalni, oni su iznimno promišljeni , povijesno točni, ali i modno estetizirani u duhu vremena. Nadam se da će i drugi hrvatski redatelji pružiti ovom mladom kostimografu priliku da pokaže svoje nemalo umijeće.

Čini mi se kako je za uspjeh ovakve Kneginje čardaša poslije Leme najzaslužniji koreograf Leo Mujić, kojeg je angažirao i to se pokazalo sjajnim potezom. To kako je on , koji je stekao kultni status poslije Ane Karenjine u HNK-u ( gdje priprema prve baletne Glembajeve) uspio razigrano rasplesati cijeli plesni ansambl, ali i soliste, s puno strasti, bez praznog hoda, s preciznim pokretima, uistinu je vrijedno svake pohvale. To je prepoznala i zadovoljna publika, koja mu je na poklonu dala najveći pljesak i vikala „bravo“.

Nevjerojatna energija

Nevjerojatno je kako su Lemo i Mujić ( uz asistentciju Tine Vrtar Stipić, Mladena Mordeja Vučkovića i Tomislava Parmaća) uspjeli svoju energiju prenijeti na cijeli ansambl, do posljednjeg člana baletnog ansambla i doprinjeli da je ovo jedna živa, brza, moderna, rasplesana predstava, koja pršti pozitivnom energijom, kakve već dugo nismo vidjeli na ovoj kaptolskoj pozornici, u kojoj se samo može istinski uživati.

Zagreb je napokon dobio nove prvake operete, dostojne renomea prvaka ove kuće iz njezine povijesti, poput jedne Ruže Cvjetičanin i Đanija Šegine. To su Sandra Bagarić kao Sylva Varescu i Đani Stipaničev kao Edwin Ronald, knežev sin. Njih dvoje su savršeni interpreti za operetu, dovoljno glasovno moćni, scenski atraktivni, glumački dorađeni, plesno talentirani, no ono što je najvažnije imaju finu kemiju na pozornici i mi im vjerujemo. Iako sam svojedobno predbacio Bagarićki kako se previše troši na raznorazne tezge, ona je najbolja upravo na sceni Komedije, kao operetna pjevačica. To i sama danas priznaje, očito je postala svjesna kako je već kasno za ozbiljnu opernu karijeru, a njezin sopran uistinu najbolje pristaje operetnom izričaju.

Osim toga, odlično izgleda za svoje godine, dovoljno je nemirna,vrckava, vragolasta, šarmantna, sexy i uvjerljiva kao fatalna žena, koja se spremna boriti za svoju ljubav. Jedino mora pripaziti u narednim izvedbama da malo glasnije govori, jer je u nekim scenama pretiha, a u dva navrata i u pjevnim dionicama ju je nadjačao orkestar. Pohvaljujem i što je vrlo pazila na to da se ne uoči njezin prepoznatljiv bosanski naglasak i u tome je uspjela. Đanija Stipaničeva upoznao sam na samom početku karijere, kad je kao mladac došao na audiciju na Tv Mreži ,zajedno s Renatom Sabljak, i dobio angažman u nedjeljnom showu Napokon nedjelja, bilo je to njihovo javno krštenje.

Od tada napravio je lijepu karijeru, koja će kulminirati skorašnjim koncertom u Lisinskom, zajedno s Renatom Sabljak, povodom dvadeset godina djelovanja na javnoj sceni. Stipaničev je sjajan tenor, vrhunski interpret, koji kad gostuje na festivalima lakih nota podsjeća na Vicu Vukova, no kad nastupa u mjuziklima i rock operama u matičnom kazalištu dobiva drugu dimenziju. No, čini mi se da je sad u opereti nekako najbolji. Pjevno je bio najmoćniji u cijelom ansamblu, imao je fine glumačke, pa na momente i komičarske minijature, dobro izgleda na sceni, iako bi morao pripaziti da sačuva liniju , jer to pristaje operetnim glavnim rolama. S Bagarićkom ima fino iznijansiran partnerski odnos i ljubavni dueti su im besprijekorni.

Glumački perfektan Bratulić

No, moram priznati da je za mene apsolutna zvijezda predstave Dražen Bratulić kao grof Boni Kancsianu. Glumac je to koji je već godinama u Komedijinom ansamblu, ali kao da nije imao sreće, nikako nije uspio isplivati na površinu tijekom proteklih godina. Lemo mu je dao životnu priliku da pokaže svu raskoš svog glumačkog, plesnog i pjevačkog talenta i on je to maksimalno iskoristio. Glumački je perfektan, svaka njegova rečenica je mali igrački biser, nadopunjen sitnim komičkim elementima, koji nikad ne prelaze granicu.

Glasovno je iznenađujuće potentan i može stajati al pari s pjevačkim kolegama, a vrlo je mekan i u koreografskim scenama. Njegova uloga pravi je biser ove operete i nadam se da će ga ubuduće redatelji pametnije i više koristiti u podjelama, jer je on sigurno među top 5 glumaca ovog ansambla. A i publika još uvijek ne zna , nažalost, dovoljno za njega. U ljubavnom četverokutu je i lik kontese Stasi, kneževe nećakinje, koju interpretira Vlatka Burić Dujmović, sopranistica i bečki đak.

Onako plava , u pink haljini scenska je suprotnost svojoj protivnici , brineti Sylvi. Kako je bazično pjevačica, daleko je superiornija u pjevačkom izričaju. U glumi je na momente bila nesigurna, ostala negdje na pola puta između komičnog lika plavuše, razapete između dva muškarca. Čini mi se kako jedina u glumačkom ansamblu još mora poraditi na brušenju svoje govorne uloge. Inače, to je jedna od rola kojom se proslavila legendarna Lili Čaki, koja je prisustvovala premijeri, bila oduševljena predstavom ( priznala mi je to na koktelu) i još uvijek senzacionalno izgleda za svoje devedesete.

Izgleda da će Končić, ipak bazično glumac, vratiti na Komedijinu scenu i one kvalitetne glumce koji nisu imali dovoljno prilika posljednjih godina, ili su odbijali uloge, za koje su smatrali da im nisu dovoljno glumački provokativne. Lemo je imao sreću da su u Komedijinom ansamblu takva dva bisera, poput Dubravke Ostojić i Nedima Prohića, koji su naprosto briljirali kao Edwinovi roditelji, Anhilta i Leopold Maria, knez Lippert- Weylersheim.

Sjajan komičarski nerv

Pokazali su sjajan komičarski nerv, svaka njihova scena bila je popraćena gromoglasnim pljeskom publike, a scena kad knez otkriva da mu je supruga bivša dama iz cabareta i ona sama izvodi plesnu točku i raznošku, pokazala je svo bogatstvo nedovoljno korištenih Ostojićkinih talenata. Nadam se da je ovo njezin come back na matičnu scenu i da će imati sve više pravih prilika. Nedim Prohić je oduvijek bio vrlo talentiran , obećavao je i kao filmski glumac ( bio partner čak i Meryl Streep u Sofijinom izboru), no ipak nije napravio veliku karijeru, dostojnu talentu.

O razlozima možemo raspravljati, no ova opereta dala nam je priliku da ga ne zaboravimo. Vrlo razigran i uvjerljiv bio je Adalbert Turner, poznatiji pod estradnim nadimkom Juci, koji je simpatično odigrao Ferija. A i ostatak ansambla : Ivan Magud, Davor Svedružić, Dario Došlić, Blaženka Blažinić, Božidar Peričić, Matija Škvorc, Ana Hruškovec i Dean Melki bili su korektni, u funkciji Lemove inscenacije. Bilo bi zanimljivo pogledati i alternativnu podjelu u kojoj su Zorica Antonić kao Sylva, Damir Klačar kao Erwin, Goran Malus kao grof Boni, Josipa Lončar kao Stasi, Ervin Baučić kao feri i Zlatko Ožbolt kao poslanik.

Ukoliko u ova siva, kišna, jesenska predvečerja ne znate kako biste proveli večer, izađite iz fotelje, ugasite televizor i krenite u Komediju. Dva i pol sata uz Kneginju čardaša vrhunske operetne zabave su vam garantirana. Koliko se zagrebačka publika uistinu zaželjela dobre ,stare operete govori i spontani pljesak, poslije svake izvedene točke, te ovacije poslije premijere. A gospodinu Vladi Štefančiću , najvećoj muškoj živućoj legendi ove kuće, koji je usprkos vidno narušenom zdravlju, u pratnji jedne od prvakinja Komedije Lukrecije Brešković prisustvovao premijeri i sjedio u prvom redu, poručujem neka mirno spava. U Ivanu Leu Lemi dobio je , čini se, dostojnog nasljednika.