Bio sam na premijeri Gorana. Mislim da, unatoč nekim manjkavostima, film zaslužuje veliku gledanost

Nevio Marasović s ekipom filmskih sljedbenika, na čelu s agilnim producentom Danijelom Pekom (koji je uložio vlastiti novac u produkciju filma, što je rijedak i hvale vrijedan potez na ovim prostorima, kad većina čak i etabliranih producenata samo čeka da im novci kapnu od HAVC-a), polaže test pred onima koji je film i namijenjen – publici.

Goran nije velik film, ali je dobar film

A učinio je sve da publika bude zaintrigirana ovim ambicioznim filmskim uratkom. Goran nije genijalan film (kako nas je voditeljica Iva Šulentić na premijeri uporno zamarala da moramo misliti i euforično pljeskati svakom asistentu), nije ni veliki film (zasigurno u analima hrvatske kinematografije neće ostati u rangu ranih radova jednog Bauera, Golika, Berkovića, Mimice ili Grlića), ali je dobar film, koji je u mnogo čemu hrabar, šokantan i baš stoga posve drugačiji od recentne, dosadnjikave hrvatske produkcije.

Već od prvog i posljednjeg kadra ovog visoko estetiziranog, vizuelno i montažno promišljenog filma (vrlo dobar posao napravio je montažer Marko Ferković, kao i oblikovatelj zvuka Damir Rončević) snimljenih u Opatiji, u kojem upoznajemo glavni par filma, izvjesnog Gorana, tipa začudnog lica i njegovu lijepu suprugu Linu, postaje jasno da nećemo gledati još jedan prosječan hrvatski film.

Malo pomalo, redatelj nas uvodi u atmosferu snijegom zametenog Gorskog Kotara, koji djeluje sablasno i apsolutno doprinosi ukupnom dojmu filma. Mene to nimalo nije asociralo na Fargo, kao neke moje kolege. No, sasvim sigurno, da je film sniman u proljeće, ili jesen, izgubio bi na suspensu koju donose ledeni, snježni eksterijeri, koji nam se čine tako dalekima, a zapravo su prilično blizu hrvatske metropole.

Vizualna ekspresija likova kakva se rijetko vidi

Okupljanjem svih sedmero junaka filma, malo pomalo, Marasović pokazuje suptilnost koju nemaju ni mnogo stariji i razvikaniji redatelji na ovim prostorima. Iako se radnja filma dešava u dvije kuće i jednoj sauni, svi likovi su urbani (čak i Goran, pa i Slavko, koji možda ne bi trebao ostavljati takav dojam), vidi se da je redatelju jako važno kako izgledaju i što nose njegovi likovi. Tolika razrada detalja i interes za vizualnu ekspresiju likova rijetko se vidi u hrvatskom filmu.

Jer i mlađe kolege od Marasovića, zaprljani estetikom rumunjskog vala, ne mare za to hoće li stol za kojim ručaju junaci imati stolnjak ili ne, ni kakva će biti spavaćica glavne junakinje (kao da to nije bitno). Ovdje nijedne takve pogreške nema. Stoga komplimenti mladim scenografkinjama Petri Poslek i Ivi Rodić, kao i kostimografkinji Katji Šunjić, koje su učinile veliki trud i, začudo, nisu napravile niti jednu fatalniju grešku.

Marasović je učinio sjajan potez kad je za direktora fotografije odabrao Damira Kudina, koji je napravio odličan potez. Njegova kamera klizi sve vrijeme gotovo nečujno, nema nasilnih trešnji kamerom iz ruke, prekrasno kadrira eksterijere, s puno smisla za ključne detalje, ali i krupnih planova, što je išlo na ruku vrsnim glumcima. Mislim da smo dobili snimatelja koji može stajati uz bok jednom Branku Linti i Goranu Trbuljaku, koji pokazuje veliku promišljenost baš u svakom kadru.

Napokon imamo estetiziran urbani film

Da se Gorana primio manje estetiziran redatelj i snimatelj, dobili bismo još jedan prljav, vizuelno jeftin i primitivan film o čudnim tipovima u nekoj zabiti. Ovako je to, srećom, izbjegnuto. I možemo biti ponosni da imamo napokon estetiziran film, što nije uspjelo postići ni Sviličiću, ni Ogresti, ni drugim autorima koji ipak sustavno ulaze na inozemne festivale. Što je, ipak, zakočilo Gorana na putu prema Cannesu i Veneciji? Posve je jasno, film je neodređenog žanra.

To jest autorski i redateljski film, ali on nije žanrovski profiliran: je li triler? Ne baš. Je li krimić? Ne baš. Je li melodrama? Ne baš. Je li horror? Pa nije. Je li art film? Nije ni to. I u tome je catch. Da se Marasović više opredijelio na razmeđi između pravljenja art filma i filma za široke mase (jer ima u njemu sadržaja koji itekako mogu privući publiku), što zapravo radi, film bi bio profiliraniji, čišći, opredjeljeniji i zasigurno kvalitetniji.

Ovako tih svih elemenata ima u filmu, ali zabrinulo me što se na nekim bitnim scenama finala dio publike iza mojih leđa smijao. Znači li to da Marasović nije u potpunosti uspio? Osobno me baš ništa u filmu nije šokiralo, ništa mi nije bilo toliko odbojno, da bih gledao scenu kroz prste, niti sam sablažnjen količinom golih muškaraca u domaćem filmu, što je ipak presedan za ovakvu malu konzervativnu kinematografiju.

Mnogo tema je dotaknuto, ali je ipak ostalo površno

No, Marasović ipak nije Gaspar Noe (možda je na dobrom putu), jer da kad gledate scenu silovanja Monice Belucci u pothodniku u Irreversible, ledi vam se krv u žilama. Ovdje toga nema, iako se, očito, tome težilo. Imati norveškog scenaristu, poput Gjermunda Gisvolda jest određena prednost, jer time dobivate univerzalnost priče, i ovakav Goran mogao bi se dešavati i u Norveškoj, i u Americi.

No, to i poprilično ograničava, jer onu lokalnu autentičnost koju bi dao dobar domaći scenarist, ili dramaturg, bila bi vjerojatno time egzotičnija strancima i zanimljivija potencijalnim agentima, selektorima važnih festivala, sales managerima… Mnogo tema u odnosu među likovima je dotaknuto, naznačeno, ali ipak ostalo površno, nepojašnjeno i nekako u zraku. Odjednom se, recimo, pojavi lik zgodne Slovenke koja putuje u Fužine, no to nije dramaturški pojašnjeno.

Zašto je ona takva tamo, i zašto više nema nikakve veze s ostalim sadržajem filma (bilo bi zgodno da je nečija bivša ljubav, koja unese nemir među likove?). Neke uloge Marasović je izbacio iz finalne verzije, lik starice koju je tumačila sve prisutnija Edita Karađole (mislim da je igrala majku braće), ili Filipa Šovagovića. I neki bitni, intimni odnosi među glavnim likovima na relaciji: brat-sestra, dečko-dečko, prijatelj-brat poprilično su ostali nerazjašnjenima.

Marasović najavio snimanje trilogije Gorana

Svega toga, čini se, postao je svjestan i Marasović, stoga je najavio snimanje trilogije Gorana, kako bi dodatno pojasnio odnose među svojim likovima, poput lika majke Line i brata (vidimo je na uljanom portretu u očevoj kući, koji je naslikao sam redatelj, inače talentirani slikar. Lik na slici pritom neizmjerno podsjeća na Sanju Vejnović, koja je igrala predsjednicu u prvom Marasovićevom dugom filmu. Znači li to da ćemo Vejnovićku gledati u drugom dijelu Gorana, u retro obiteljskim scenama?).

Prvi put vidimo u dugometražnom hrvatskom filmu likove homoseksualaca, koji su prikazani realno, ne s podsmijehom i sprdnjom, bez stereotipnih karikiranja kojemu je sklona većina loših redatelja, s povišenim glasovima, feminiziranim hodom i pokretima prstića, kojima lamaću zrakom dok pričaju, kad su u pitanju gay likovi. Pohvala redatelju, ali i glumcima na ovakvom serioznom pristupu. Veliki trud ekipa je uložila i u autentičnost goranskog govora sa simpatičnom lokalnom kajkavštinom, kojom svi akteri vrlo prirodno vladaju.

Lik glavnog junaka ostaje velika enigma

Velika enigma ostaje lik samog glavnog junaka Gorana: zašto je on takav kakav jest, zašto mu jedan lik govori kako je neizmjerno dobar, a mi vidimo da stvari stoje posve drugačije, je li on monstrum ili ima dijagnozu bipolarnosti, lik koji ima problema s identitetom, ili avetima prošlosti. Naime, mi o njemu, njegovoj prošlosti i obiteljskim korijenima ne saznamo tijekom radnje baš ništa. Tako da, što se tiče scenarija i dramaturgije, film ostavlja cijeli niz otvorenih pitanja.

I pomalo površno neki likovi nestaju ili skončaju, a da pritom nitko od junaka niti ne trepne i ne upita se zašto je tome tako. Nisam siguran da je Marasović gledao perfektan film Gorana Markovića Specijalno vaspitanje, koji ima ključnu scenu identičnog načina nesreće, kojom strada jedan od glavnih likova u Goranu, kad mladog Aleksandra Berčeka pokupi kamion. Tamo je to izvedeno vrlo uvjerljivo i šokantno, ovdje mlako i prilično neuvjerljivo.

Ako je Marasović smišljeno išao s premisom: idemo šokirati pa razmisliti do koje granice ćemo ići, tada mi se to ne dopada, govori više o velikim ambicijama i egu nego o iskrenim autorskim porivima da se pozabavi temama koje su na samom rubu. Kad nasilje postane prekonstruirano, onda nije ni dovoljno uvjerljivo ni šokantno potencijalnom gledatelju. Slično je i sa seksom.

Veliku ulogu u filmu ima glazba

No, tu je redatelj rafiniranije posložio stvari i snimio dvije vruće scene, koje, na sreću, nisu ispale iritantne (kao što su loše isforsirane baš sve scene seksa , primjerice, u Matanićevim Novinama). Veliku ulogu ima glazba u ovom filmu. Braća Sinkauz napravila su odličan soundtrack, no u prvoj polovini filma u nekim scenama u kojima je to posve nepotrebno (recimo scena kad bračni par ruča pašta fažol), muzika nam daje tenziju opasnosti.

Kao da će svakog trenutka Lina muža zasuti loncem graha po glavi, ili će glavni lik, sumnjajući na ženinu nevjeru, napraviti neki fatalan potez nožem. S takvom glazbenom podlogom treba pronalaziti pravu mjeru, jer u nekim scenama baš iritira. Zgodna je dosjetka redatelja da koristi video isječke kultnih domaćih filmova Vlak u snijegu i Tko pjeva zlo ne misli, te soundtrack evergreena zabavne glazbe šezdesetih godina, poput Tata kupi mi auto, ili Vozi me vlak v daljave, koje pjevaju Zdenka Vučković i Beti Jurković.

(U originalu je drugu melodiju, koja je zapravo light motiv cijelog filma, pjevala pokojna slovenska diva Marjana Deržaj). No, omakle su se Marasoviću i neke površnosti. Recimo, kad Lina donosi mužu u krevet šalicu kave i krišku torte sa svjećicom, čestitajući mu rođendan. No, na proslavi više uopće nema torte, nitko ništa ne jede cijelu noć (usred zime u Gorskom kotaru), osim što alkohol curi potocima i ušmrkava se bijelo…

Marasović zna odabrati glumce i raditi s njima

Ili, glavna junakinja spava u ljetnoj spavaćici bez rukava, liježe u krevet i pokriva se samo jednom dekom. U takvom okruženju s debelim minusom na termometru prilično neuvjerljivo. Za jednog potencijalno rafiniranog redatelja ovakvi propusti ne idu mu na čast. Marasović je redatelj koji zna odabrati glumce i raditi s njima. Ovo je ensemble cast movie (baš kao što je Jušićkin Ne gledaj mi u pijat) i da samo jedan od sedmorice glavnih likova zašteka, stvar bi otišla k vragu.

Franjo Dijak u glavnoj roli nije me oborio s nogu, dobar je, ali daleko je to od očekivanih ovacija, koje nije doživio ni na premijeri. Slušam već jako dugo kako je napravio ulogu za Zlatnu palmu, ali moram priznati da me poprilično razočarao što u drugoj polovini filma, od ključne scene suočavanja s istinama i lažima supruge, ima identičan izraz lica, tup pogled, koji ne govori mnogo o svim stanjima, koje bi taj lik trebao proživljavati u košmaru takve noći.

Maska mu nije pomogla, oči su mu mrtve i u nekim scenama djeluje kao da je slijep on, a ne njegova supruga. Puno bolji posao je obavila Nataša Janjić u ulozi slijepe žene Line. Redatelji na ovim prostorima zaziru od likova koji imaju bilo kakav hendikep, jer im se ne da s time zamarati i lakše im je da takvih likova nemaju u scenariju, nego da se muče u realizaciji. Janjićka i Marasović pronašli su savršen kod kako treba igrati takvu osobu.

Janjić za svoju ulogu zaslužuje Zlatnu arenu

Ne kao invalida, ne kao osobu s hendikepom, već kao modernu, pametnu i lukavu mladu ženu, koja je sposobna sama se kretati, jesti, putovati, živjeti… Prisjetio sam se glumice koja je igrala slijepu ženu u povijesti hrvatskog filma, pokojna Tamara Miletić u meni najdražem Bauerovom filmu, melodrami Samo ljudi, koja je još pedesetih godina prošlog stoljeća, toliko moderno i životno odigrala osobu koja se bori da progleda. A Janjić je odigrala ulogu za koju zaslužuje Zlatnu arenu na sljedećoj Puli.

Njezina Lina je zapravo drugi glavni lik filma i zahvaljujući ovoj vrsnoj filmskoj glumici, čiji stil samozatajne mikroglume podsjeća na veliku Isabelle Hupert, film je dobio na dodatnoj težini. Sjajan je trojac: Janko Popović Volarić kao Niko, Goran Bogdan kao Slavko i Filip Križan kao Dragan, svatko na svoj način, vrlo su prirodni pred kamerom, opušteni, uvjerljivi, s pritajenom jakom energijom, koja se mogla još više iskoristiti.

A Popoviću Volariću treba odati priznanje što je s toliko iskrenosti, energije i hrabrosti branio svoj lik Nika u svakom pogledu. Hrabar, talentiran i tek će vrijeme pokazati koliko uistinu veliki filmski glumac (vidjet ćemo ga u glavnoj ulozi i u sljedećem Marasovićevom filmu) jest taj nekad samo zgodni dečko iz sapunica, s kojim većina redatelja nije znala što bi.

Štrljić perfektan u ulozi Linina i Nikova oca

Bojan Navojec možda je najviše ostao blizak maniri uloga koje igra već godinama tako da mi je on ostao najmanje upečatljiv, iako je njegov lik iznimno značajan. Milan Štrljić, legenda naše kinematografije još od Zafranovićeve Okupacije u 26 slika koja ga je lansirala u zvijezde, posljednjih godina trošio je talent na ulogice u trivijalnim telenovelama za unosne honorare, a sad se ovim projektom vratio filmskoj glumi u velikom stilu.

Perfektan je u ulozi vlasnika pilane, Linina i Nikova oca, koji duboko proživljava sve što mu se obitelji događa, iako to ponosno muški ne pokazuje. No, u ključnom finalu ipak iz njega progovaraju korijeni i mentalitet male sredine pa se shodno tome tako i ponaša. Šteta što zgodna slovenska glumica Iva Krajnc (bila je odlična u glavnoj ulozi kostimirane drame Besa Srđana Karanovića, pored Mikija Manojlovića) nije iskorištenija, jer je u svojoj minijaturi perfektna.

Marasoviću se s jedne strane mora odati priznanje da u nekim scenama savršeno pogađa tajming idealne duljine scena (scena u autu između taksista Gorana i zgodne neznanke), dok u nekim ključnim (poput proslave rođendana) gubi tempo i bespotrebno se ponavlja.

Moderan, provokativan, ali nedovoljno razrađen

Volio bih da Goran sad dobije adekvatni feed back publike, kojoj je i namijenjen. Nisam siguran da će Božićno vrijeme ići na ruku u okupljanju gledatelja, zaokupljenih kupovinom poklona, ukrašavanjem bora, kuhanjem bakalara i pečenjem zadnje ture kolača, možda bi bilo pametnije da se zadržao prvotni planirani termin u siječnju. Film je to, koji usprkos nekim manjkavostima, zaslužuje veliku gledanost. Po mom mišljenju, mrvicu jest slabiji od Jušićke i Grlića, ali sasvim je sigurno na vrhu liste domaćih filmova godine.

Hrabar, moderan, provokativan, ali nedovoljno razrađen, da bi bio željeno šokantan, moćan i duže pamtljiv. Marasović bi možda trebao više vremena posvetiti dodatnom brušenju provokativnog materijala u koji filmski zagazi. Od njega još puno očekujem. Veseli me nastavak Vis-a-Visa, koji snima na proljeće i najavljeni sequel i prequel Gorana.

Samo da u nastojanju da u što kraćem roku snimi što više toga, ne napravi greške koje se već neko vrijeme dešavaju iskusnijem kolegi Daliboru Mataniću, da zbog hiperprodukcije zapadne u maniru i površnost. Jer, dobar film, bez obzira kako ga pumpali, je dobar film. Loš film zauvijek ostaje loš film. A genijalan film je genijalan film. Ovo zadnje Goran sigurno nije. Ma koliko se svim silama njegovi PR-ovci i redatelj trudili da nas u to uvjere.