Bio sam u Milanu, na prilično impresivnoj izložbi 32 velika hrvatska suvremena umjetnika
Predstavljeno je 120 umjetnika nekadašnjeg istočnoeuropskog bloka
U FM Centre for Contemporary Art u Milanu, u srijedu 26. listopada uvečer, na otvorenju monumentalne izložbe Non-Alignet Modernity, Kolekcija Marinko Sudac, vladala je neuobičajena gužva. Iako je padala kiša, gosti i posjetitelji, zbog golemog interesa, strpljivo su čekali na kiši više od sata da bi svjedočili jedinstvenom umjetničkom događaju: izložbi na kojoj je predstavljeno više od 700 radova 120 umjetnika iz nekadašnjeg istočnoeuropskog socijalističkog lagera.
Slična gužva vladala je dan ranije i na konferenciji za medije: okupilo se čak pedesetak talijanskih novinara, a na otvorenje je došlo petnaestak konzula akreditiranih u Milanu, bili su tu i Igor Zidić, Ješa Denegri, Želimir Košćević, Goranka Murtić, kustosi iz Srbije i Slovenije, što ponajbolje ilustrira koliko je bilo zanimanje za taj kulturni događaj. U multifunkcionalnom, novootvorenom prostoru nekadašnje tvornice hladnjaka i leda, već je održana impozantna izložba talijanske likovne umjetnosti 70-tih godina, a sada su u njemu predstavljeni, među ostalim, i radovi 32 hrvatska likovna umjetnika te tri umjetničke grupe, EXAT 51, Gorgona i Šestorica autora.
Najveća prezentacija suvremene umjetnosti
Izloženo je više stotina slika, crteža, skulptura, kolaža, fotografija, fotograma, filmova, zvučnih zapisa, radova na papiru, korespodencije, koncepata, manifesta, projekata, objekata, instalacija i ambijenata te različite dokumentacije i arhivskih materijala Vojina Bakića, Dimitrije Bašičević Mangelosa, Budića, Borisa Demura, Brace Dimitrijevića, Eugena Fellera, Ive Gattina, Tomislava Gotovca, Vladimira Gudca, Miljenka Horvata, Sanje Iveković, Željka Jermana, Marijana Jevšovara, Željka Kipkea, Julije Knifera, Ivana Kožarića, Vlade Marteka, Marijana Molnara, Antuna Motike, Mihovila Pansinija, Vladimira Peteka, Ivana Picelja, Božidara Rašice, Đure Sedera, Aleksandra Srneca, Svena i Marijana Stilinovića, Josipa Stošića, Gorana Trbuljaka, Josipa Vanište, Fedora Vučemilovića…
Pa zastupljenosti autora i broju djela to je zasigurno najveća prezentacija suvremene hrvatske likovne umjetnosti u svijetu, a svakako je i najveće predstavljanje istočnoeuropske umjetnosti u svijetu iz doba Hladnog rata.. Sva izložena djela pripadaju Kolekciji Marinko Sudac koja je, po ocjeni kustosa Marca Scotina, najrelevantnija privatna zbirka istočnoeuropske umjetnosti nakon II Svjetskog rata. Dio radova već je bio izložen u više od 80 muzejskih institucija, među ostalima, u Tate Modern u Londonu, u Haus der Kunst u Münchenu, u Ludwig muzej suvremene umjetnosti u Budimpešti, u Muzeju moderne umjetnosti u Varšavi…
Značaj izložbe još je teško procijeniti
Jedan od najvećih autoriteta u likovnoj umjetnosti u Europi, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ješa Denegri, nakon što je obišao izložbu, nije krio ushićenost onim to je vidio. “U ovom trenutku još je teško procijeniti do kraja značaj te izložbe. To je pregled umjetnosti Istočne i Srednje Europe pred kojim ostajem bez riječi i treba mi vremena da sve to promislim i posložim. No, već sada mogu reći da je izložba posložena bez ijedne pogreške, da Kolekcija Marinko Sudac zadivljuje kvalitetom radova, profinjenim odabirom i entuzijazmom kojim je stvarana.
Zaista je fascinantno s koliko je ljubavi i profinjenih osjećaja Marinko Sudac gradio kolekciju s kojom bi se ponosili mnogi muzeji svijeta”. Na samom ulazu u golemi izložbeni prostor, koji je podijeljen na 15 zasebnih cjelina, u uskom prolazu, u pet udubina u crnom zidu, nalazi se 8 apstraktnih skulptura od aluminija kipara Vojina Bakića. Svi su radovi nastali u razdoblju od 1957. do 1964., a posebno mjesto zauzimaju dvije skulpture od gipsa i drveta iz 1974., koje su bili predlošci za spomenik na Petrovoj gori.
Potom se ulazi u prostor u kojemu dominira sedam ulja te dvadesetak reklama iz pedesetih godina za razne proizvode i tvrtke Aleksandra Srneca. Tu se nalazi i slika Ivana Picelja iz 1961. Zatim se ulazi u takozvanu “crnu sobu” u kojoj su dva projektora koji prikazuju filmove Aleksandra Srneca te eksperimentalne radove slikara Antuna Motike. Slijedi prostor u kojemu se nalaze djela autora iz grupe EXAT 5, Božidara Rašice, Vlade Kristla te, kako je naglaio kustos Scotini, veličanstveni meandri Julije Knifera.
Korespondencija s najvažnijim autorima u Europi
U središnjem dijelu smješteni su radovi grupe Gorgona: dominira desetak skulptura Ivana Kožarića iz 50-tih i 60-tih godina te dvadesetak ulja i različitih uradaka Josipa Vanište. Tu su još zanimljiva ostvarenja Dimitrija Bašičevića Mangelosa, Miljenka Horvata, Marijana Ješovara, Đure Sedera, kao i njihova korespondencija s najvažnijim akterima na europskoj umjetničkoj sceni. Predstavljanje hrvatskih umjetnika završava radovima grupe Šestorica autora, Borisa Demura, Željka Jermana, Vlade Marteka, Svena Stilinovića, Mladena Stilinovića, Fedora Vučemilovića.
Nakon toga slijede izložbeni prostori s djelima slovenske grupe OHO, srpske B+B te umjetnika iz Češke, Slovačke, Poljske i Mađarske. Kustos izložbe Marco Scotini istakao je kako je ponosan što je talijanskoj, pa i europskoj publici mogao mogao predstaviti djela iz Kolekcije Marinko Sudac koja predstavljaju pregled likovnog stvaralaštva u doba dok je u kulturi istočnoeuropskih država, pa i Jugoslavije, dominirao socrealizam.
Pokazuje se da je i u teškim oklonostima socijalističke diktature bilo umjetnika koji su bili spremni riskirati te se, uz pomoć raznovrsnih vizualnih praksi, suprotstaviti režimu. Izložba otkriva da se iza “željezne zavjese” stvarao prostor umjetničkih praksi koje su se autonomno razvijale, stvarajući različitu, alternativnu i angažiranu umjetnost kao dio pokreta otpora protiv mainstrem umjetnosti. Izložba prikazuje slijed umjetničkih praksi stvorenih na nasljeđima prve avangarde te svjedoči o otporu radikalnog umjetničkog krila političkim diktaturama u Istočnoj Europi.
Novo svjetlo na stvaralaštvo toga doba
Znali smo da je, posebice u bivšoj Jugoslaviji bilo velikih umjetnika, no sva djela koja su izložena u Milanu, potpuna su novost i do sada su bila apsolutna nepoznanica. A tu ima sjajnih ostvarenja Knifera, Kožarića, Bakića, Srneca…T a izložba baca posve novo svjetlo na stvaralaštvo iz tog doba: znali smo za, primjerce, Marinu Abramović, Sanju Iveković, Gorana Trbuljaka, ali ostali su za nas veliko otkriće. Izložbe poput NET-a, održane 1971. u Poznanu u Poljskoj ili izložbe „Prvi otvoreni atelijer“ 1970. u kući Rudolfa Sikore u Bratislavi u Slovačkoj, policija je zatvorila samo nakon nekoliko sati.
Umjetnici su maltretirani, ispitivani na policiji, ucjenjivani, a mogli su birati između toga da špijuniraju svoje kolege ili im je bilo oduzeto pravo izlaganja, izlaska iz zemlje i mogućnosti obnašanja akademskih funkcija. Umjetnici su zbog toga bježali na Zapad, poput mađarskog umjetnika Gyule Konkolyja koji je otišao u Pariz, ili, ako nisu mogli emigrirati, sakrivali su se u konceptualnoj umjetnosti, što je vidljivo u radovima slovačkog umjetnika Stana Filka.
Događalo se čak da umjetnici, poput Marka Pogačnika iz slovenske grupe OHO završe na psihijatrijskom promatranju”. Među ostvarenjima koja su izložena u Milanu, ističu radovi umjetnika koji su već stekli svjetsku slavu, kao što su Sanja Iveković, Marina Abramović, Mladen Stilinović, Goran Trbuljak, Tomislav Gotovac, Vlado Martek i Radomir Damnjanović Damnjan. U Jugoslaviji je, dok je Istočna Europa stenjala pod ruskim tenkovima, postojala određena sloboda umjetničkog stvaralaštva, a vlasti, za razliku od Poljske, Mađarske, Čehoslovačke, tolerirale su do određene mjere razne umjetničke pojave.
Tretman zanemarenih medija
Zbog toga su mogli biti izvedeni, apstraktni u formi, spomenici kipara Vojina Bakića, dok su članovi EXAT 51 izlagali u državnim paviljonima na svjetskim izložbama. U tom su se okruženju mogle pokrenuti manifestacije kao što su bile izložbe međunarodnog pokreta Novih Tendencija, Muzički Bijenale Zagreb, GEFF – Festival eksperimentalnog filma, a mogli su se osnovati nezavisni studentski centri u Ljubljani, Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu. Zahvaljujući djelovanju članova grupe Gorgona, pojavljuju se prvi radovi konceptualne umjetnosti u Srednjoj i Istočnoj Europi, a grupa Šestorice autora započinje s intervencijama u urbanim prostorima, izvode se razni performansi, eksperimentira se s fotografijama i videima.
Izložba u Milanu potvrdila je, kako je istakao Marco Scotini, da Marinko Sudac, zagrebački sakupljač umjetničkih djela, sustavno istražuje, proučava i promovira avangardne prakse koje su u Istočnoj i Središnjoj Europi bile marginalizirane i zabranjivane. U Kolekciji se posebna pozornost posvećuje dokumentarnom i arhivskom materiju te zanemarenim medijima.
Sto tisuća muzeoloških jedinica
Zanimljivost je da su u kolekciji koja sadrži više od 100.000 muzeoloških jedinica, a svi radovi jednako vrednovani, pa i korespodencija, razni dokumenti i arhivski materijal. Marinko Sudac, koji prikuplja i čuva kulturno nasljeđe Središnje i Istočne Europe želi smjestiti Kolekciju kao cjelinu u jedan muzej, u kojem će biti dostupna likovnim kritičarima, kustosim, kolekcionarima, istraživačima. Osim što po cijeloj Istočnoj i Srednjoj Europi neumorno sakuplja umjetnička djela nastala nakon II Svjetskog rata, Marinko Sudac je urednik brojnih publikacija, monografija, kataloga izložbi i zbornika.
Također, autor je projekta „Umjetnik na odmoru“, koji se održava od 2012. godine i na kojem je dosad sudjelovalo preko 50 svjetski značajnih umjetnika koji nastavljaju tradiciju avangarde. Izložba se održava pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih i europskih poslova Hrvatske, Generalnog konzulata i Turističke zajednice u Milanu. Golem posao postavljanja čak 700 raova obavio je kustos Marco Scotini, u suradnji s Andrisom Brinkmanisom i Lorenzom Painijem.