Bježao je pred ustašama iz Osijeka, iz Zagreba se '91. sklonio u Beč, ali ipak je doživio da mu se društvo oduži
Telegramov kolumnist o odlasku Borivoja Dovnikovića Borda, jednog od najpoznatijih ilustratora, stripaša, karikaturista
Dođu tako neki dan kad svijet jedan za drugim počnu napuštati oni koji su društva i kulture zadužili toliko da će ono što su radili ostati zauvijek. Nakon odlaska Srećka Lorgera i Marka Brecelja napustio nas je i Borivoj Dovniković Bordo, jedan od nesumnjivo najvećih ilustratora, stripaša, karikaturista na ovim prostorima i jedan od ključnih ljudi Zagrebačke škole crtanog filma.
Bordo je s jedne strane imao tu sreću da se školovao i profesionalnu afirmaciju stekao u doba koje je bilo naklonjeno animaciji i modernizmu, u sistemu u kojeg je vjerovao i kojeg je pomagao izgraditi.
Bježao pred ustaškom državom u Srbiju
Ali je istovremeno imao i tu nesreću da je kao petnaestogodišnjak morao bježati iz Osijeka pred ustaškom državom u Srbiju, što je u memoarskim zapisima objavljenim nedavno u Tragovima opisao na sljedeći način: ‘Ispod nas je Sava. Pa druga obala. Iako je bilo oblačno, nama se činilo da je prekrasan sunčan dan. Sloboda! Sloboda pod njemačkom čizmom – kakva ironija!’ U tom istom zapisu zaključio je kako ga je crtački talent spasio pred njemačkim vojnikom.
Dodatnu nesreću je imao iz istog razloga porijekla i 1991., kad mu je prvo prijateljski sugerirano da napusti Zagreb, pa se par mjeseci sklonio u Beč, da bi potom čitavo desetljeće bio skrajnut iz javnosti. No, bez obzira na beskrajnu tugu povezanu s društvenom stvarnošću koja ga je okruživala, zadržao je autentičnu vedrinu i vjeru da će stvari krenuti na bolje.
Prvi scenarist Profesora Baltazara
Trebalo je proći više od dvadeset godina da mu se društvo oduži nagradom Vladimir Nazor za životno djelo i još dodatno desetljeće da dobije prostor u javnosti za sumiranje životnog i profesionalnog puta. Jedan od upečatljivijih životnih intervjua bio je nedavni razgovor s kolegom Dušanom Petričićem u nekoliko nastavaka u beogradskom NIN-u, koji nije bio samo razgovor dvojice genijalaca, nego i ljudi koji se očigledno iznimno poštuju.
Što nas opet vraća na sretnu okolnost, jednako po Borda, kao i po društvo, odnosno na činjenicu da je poživio dovoljno dugo da doživi tu konačnu afirmaciju. Koja mu naravno nije mogla vratiti izgubljeno vrijeme, ni poništiti bol, niti mu riješiti egzistenciju, ali jeste stigla dovoljno na vrijeme da osjeti priznanje za svoj rad.
U agencijskim vijestima će ovih dana stajati taksativno pobrojani njegovi filmovi i radovi, knjiga ‘Škola crtanog filma’, bit će navedena ključna uloga u osnivanju i vođenju Animafesta, nešto rjeđe će se spomenuti da je jedan od pokretača i prvi scenarist Profesora Baltazara.
Dovnikovićeva umjetnost će ostati zauvijek
Ali, ono što će iz svega toga pouzdano izostati je ta crna rupa devedesetih. Koja nije bila potpuno crna, isključivo zato što mu je jedan drugi čovjek i drug, također uklonjen iz javnosti tih godina, Stipe Šuvar, ponudio da za njegov mjesečnik ‘Hrvatska ljevica’ crta karikature.
Što je Bordo činio lucidno i savršeno, a što je opet primjećivala tek šačica jednako marginaliziranih čitatelja koji su pratili taj časopis. Na to doba i tu poetiku nastavilo se i ono što je sve do smrti radio u tjedniku Novosti, ali je do kraja nastavio raditi i za Šuvarovu izdavačku kuću Razlog koju je Mira Šuvar održala na životu. Suvišno je i napominjati kako sam ponosan što je u Razlogu dizajnirao korice moje knjige ‘Doba kontrarevolucije’.
Na kraju, nema nikakve sumnje da će Dovnikovićeva umjetnost ostati zauvijek, što je rano prepoznao i njegov otac, ili kako je sam Bordo rekao u spomenutom razgovoru s Dušanom Petričićem: “Odmalena sam znao, bio sam uvjeren, da ću biti crtač i ništa više. A otac se nadao da će mu sin kao dobro dijete i odličan đak biti advokat ili doktor, ali se ubrzo pomirio sa sudbinom – sin je izraziti talent i crtanje će mu biti budućnost. Pa je u okviru svojih znanja i mogućnosti podržavao moj talent.”