Industrija se previše promijenila da bi podržavala ljude poput Cartera, iz Vanityja odlazi u pravo vrijeme

Zašto je Graydon Carter bio novinar kakvih, vrlo vjerojatno, više neće biti

ZADNJA IZMJENA: Sep 12, 2017

Graydon Carter cijeli se svoj javni život bori za slobodu. Sjećam se njegova uvodnika, od prije nekih desetak godina, posvećenog “policijskom” režimu u američkim kinima. Carter je, naime, prosvjedovao zbog toga što se u kina ne smiju unositi vlastite grickalice i pića, pa je ponosno opisao kako je na jednu predstavu prošvercao kokice i limenku piva.

Slučaj pregledavanja gostiju pri ulasku u kino Carter je, naravno, proširio na žestoku kritiku Amerike kao policijske države, što je Amerika, nažalost, i uistinu, počela postajati poslije 2001. godine. Carter se za slobodu još vehementnije i uvjerljivije borio na nekim puno moćnijim primjerima. Poput, eto, Donalda Trumpa.

Trump je sve ono protiv čega se Carter bori

Graydon Carter počeo je javno napadati Donada Trumpa još krajem osamdesetih godina, u svom ondašnjem magazinu Spy (koji već dugo ne izlazi), gdje ga je opisao kao vulgarnog tipa s kratkim prstima (“short fingered vulgarian”). Kletva o kratkim prstima prati Trumpa do danas. Njegov protivnik u kampanji za republikansku predsjedničku nominaciju, senator Marco Rubio, jednom se prigodom bio referirao na Trumpa sintagmom short fingered, da bi te riječi 2016. godine ponovo završile na naslovnici Vanityja, u jednom od brojnih razarajućih protutrumpovskih tekstova.

Carter i Vanity toliko su protutrumpovski raspoloženi, da su steakhouse u Trump Toweru proglasili najgorim restoranom u Sjedinjenim Državama. Carterova averzija prema Trumpu sasvim je prirodna. Američki predsjednik predstavlja baš sve one vrijednosti protiv kojih su se Graydon Carter i Vanity Fair borili četvrt stoljeća: zadrtost, nepristojnost, rasizam, nasilje, neobrazovanost, nekompetentnost, prijezir prema demokraciji i liberalizmu i potpunu financijsku beskrupuloznost. S druge strane, liberalizam, ljudska prava, kompetentnost i građanska pristojnost u samoj su srži Vanity Faira, svojedobno najboljeg magazina na svijetu.

Veliki štovatelj Obame

Pobjeda Baracka Obame na predsjedničkim izborima 2008. godine utoliko je označila i početak političkog kraja Vanity Faira, jer su Carter i njegovi najbliži suradnici bili izgubili oštricu: premda se javno deklarira kao libertarijanac, koji podjednako prezire obje glavne stranke, Graydon Carter bio je žestoki podržavatelj Baracka Obame. Toliko žestoki da se Vanity, u Obaminim kriznim trenucima, katkad prestajao baviti ozbiljnom politikom, nego se koncentrirao na onaj svoj drugi identitet, utemeljen u Hollywoodu i u portretiranju američkog visokog društva.

Vanity se sada vratio politici zahvaljujući Trumpu, ali nije dosegao onu dubinu i analitičnost, kakvu je imao prije Obamina razdoblja. Graydon Carter preuzeo je Vanity Fair 1992. godine od Tine Brown, koja ga je oživjela u osamdesetim godinama. Originalni je Vanity naime izlazio između 1913. i 1936., kad se ugasio na nakladi od oko 150 tisuća primjeraka. Prestižna izdavačka kuća Conde Nast ponovo ga je pokrenula 1983. godine da bi legendarna Tina Brown postala glavnom urednicom godinu dana kasnije.

Rušenje društvenih normi kroz naslovnice

Graydon Carter kroz Vanity projicirao je dvije glavne strane svojih javnih interesa. Jedna je ona politička, pa je glamurozni mjesečnik postao platforma za propitivanje društvenih vrijednosti, uz prepoznatljivi zajednički nazivnik strastvenog liberalizma. Druga je ona vezana uz show business. Vanity je pod Carterovim vodstvom postao Biblija modernog Hollywooda. Posebna hollywoodska izdanja zaista iz godine u godinu precizno prepoznaju hijerarhiju zvijezda i moći u američkoj filmskoj industriji, dok Vanityjeve zabave poslije dodjele Oscara, koje je uveo baš Carter, predstavljaju jedan od najprestižnijih društvenih događaja u Sjedinjenim Državama.

Neke od najboljih naslovnica Vanityja nastale su na uzbudljivoj tankoj liniji između show businessa i rušenja uobičajenih društvenih normi ponašanja. Karakterističan je i upravo ikonografski primjer takve naslovnice, fotografija gole trudne Demi Moore iz 1991.godine, koju je, naravno, bila snimila Anne Leibovitz, i koja je kasnije bezbroj puta imitirana (zadnji put nedavno sa Serenom Williams). Kad se gola i trudna Demi Moore pojavila na naslovnici Vanityja, cijeli je svijet strastveno počeo raspravljati o jednom od najvećih skandala i provokacija u povijesti magazinskog izdavaštva, koji je, eto, s vremenom prerastao u žanrovski standard.

Briljantni pisci koji su ga učinili najboljim

Liberalna ideologija, društvena subverzivnost u luksuznom tisku, sjajno artikuliranje društvenih trendova i fenomenalno praćenje Hollywooda, kao ni genijalni fotografi poput Anne Leibovitz, ne bi pomogli Graydonu Carteru da od Vanityja napravi svojedobno sigurno najbolji magazin na svijetu, da nije imao nekoliko briljantnih pisaca. Vanityjevi glavni tekstovi, dugi trideset do četrdeset kartica, čine najuži vrh postcapoteovskog američkog magazinskog novinarstva. Njihova je literarna vrijednost jednaka oštrini njihovih stavova i temeljitom poznavanju konteksta pojedine teme.

U velikim Vanityjevim godinama, sredinom devedesetih i početkom dvijetisućitih, njegovu su autorsku kičmu činili filmski scenarist Dominick Dunne, vjerojatno nedosegnuti autor aristokratske crne kronike u modernoj povijesti novinarstva, i publicist Christopher Hitchens, koji je i kod nas poznat prije svega po svojim ateističkim stavovima, kao i po opravdavanju Bushova napada na Irak. Dunne i Hitchens kod Cartera su uživali apsolutno poštovanje i neograničenu slobodu.

Kontroverzni tekstovi u danima slave

Dunne je, primjerice, kad je god za Vanity boravio u Parizu, spavao u Ritzu, u famoznoj sobi Marcela Prousta, koja je prije desetak godina koštala oko 700 dolara. Dunne je uzvraćao iscrpnim kronikama, napisanim mnogo uzbudljivije od Agathe Christie ili Patricije Cornwell, o ubojstvima, zavjerama, incestuoznom seksu, najgorem obiteljskom nasilju ili teškim pronevjerama među bogatim Amerikancima i Europljanima.

Chris Hitchens mogao je, pak, u Vanityju objaviti baš sve što je smatrao potrebnim. Među legendarnije Hitchensove tekstove spadaju, svakako, težak napad na Majku Terezu, kao i izvještaj o osobnom podvrgavanju waterboardingu, omiljenoj američkoj metodi torture u ratu protiv radikalnog Islama. Dominick Dunne umro je 2009., a Christopher Hitchens 2011. godine. S njima dvojicom otišlo je bar pola esencije Carterova Vanity Faira, koji do danas nije vratio relevantnost i uzbudljivost iz svojih zaista zlatnih godina.

Veliki zaljubljenik u tiskane novine

Na važnosti mu je ponešto dao Donald Trump, jer u Conde Nastu kažu da je naklada naglo porasla, nakon što je Trump tvitao kako Vanityju ide loše. No, to je tek prolazna pojava; jasno je da magazini poput Vanityja nemaju osobitu budućnost u umirućoj industriji konvencionalnog tiska. Što je još jedan do razloga, zbog kojih je Graydon Carter odlučio napustiti Vanity, a vjerojatno i novinarstvo. Carter je, naime očajnički zaljubljen u naklade. Sjećam se jednog njegova uvodnika od prije desetak godina (čitao sam ga u londonskom Savoyu uoči preuređenja, pa zato mogu odrediti približno vrijeme), napisanog potpuno euforičnim tonom, o navodnom preporodu tiskanih novina.

Povod je bilo otkriće londonskog dnevnika Telegraph o golemim privatnim troškovima britanskih parlamentaraca, koje je plaćao državni proračun. Telegraphu je naklada odjednom skočila za tridesetak posto, što je Carter entuzijastički, i posve pogrešno, bio protumačio kao renesansu industrije tiskanih vijesti. Vanityjeva trenutna naklada iznosi oko milijun i dvjesto tisuća distribuiranih primjeraka, što jest jednako kao lani, ali što ga ne uvrštava među 50 najprodavanijih magazina u Sjedinjenim Državama.

Kreće u treće razdoblje; knjiga i gastronomije

Carter je, sasvim sigurno, već davno shvatio kako je bitka za naklade izgubljena. Pa će se vjerojatno, u svom trećem razdoblju (kako ga sam naziva; prvo je bilo prije Vanityja, a drugo je, naravno, sam Vanity), baviti knjigama i gastronomijom. Carter je, naime, suvlasnik dva newyorška restorana, od kojih jedan, Monkey Bar, ima slavnu i neobičnu prošlost. Monkey Bar bio je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća jedan od najpopularnijih klubova na Manhattanu.

Kasnije je postao jedno od središta intelektualne elite Istočne obale, sve dok u hotelu Elysee, gdje se nalazi Monkey, nije umro veliki Tenessee Williams, koji se 1983 .godine u svojoj sobi bio ugušio plastičnim čepom. Kasnije je Monkey Bar tavorio na samom dnu newyorških gastronomskih atrakcija: ondje sam krajem devedesetih pojeo jedan od najgorih tartara od tune ikada. Carter je kupio Monkey Bar krajem prošlog desetljeća, a zloglasni tartar od tune žutoperke i dalje se nalazi na dosta dosadnom meniju tog sjajno uređenog mjesta.

Graydon Carter svakako spada među one ljude za koje nije neupitno rabiti frazu da su veći od života. Njegov urednički magnum opus, njegovo pisanje i njegovo ponašanje u javnosti, koje se može definirati kao pretjerivanje visokog stila, stvaraju sliku o jednom od zadnjih velikih novinara uopće. Kakvih više neće biti, jer se medijska industrija previše promijenila da bi podržavala ljude poput Cartera. Graydon Carter rođen je 14. srpnja 1949. godine u Torontu. Pohađao je dva fakulteta, ali nikad nije diplomirao. Radio je, među ostalim, u Timeu, Spyu, i New York Observeru prije nego što je 1992. godine preuzeo Vanity Fair. Prije nekoliko dana napustio je Vanity.

Ivan Violić
Telegram autor
1 članaka Više o autoru