U djeliću sekunde od eksplozije, čija je silina poput užasne lavine odjekivala u brdima, vrućina usijava bunkere kilometrima daleko; na crnom zastoru neba formira se dotad neviđena pojava: žuta, narančasta, ljubičasta i plava, izbrazdana neuglednim ugljenastim mikrooblacima; pojava lijepa koliko i zastrašujuća, poput cvjetova zla; neusporedivo drugačija od svega što su ikad vidjeli.

Jornada del Muerto, odnosno Putovanje mrtvaca – kako su taj komad pustinje ranije prozvali španjolski konkvistadori – s jutrom 16. srpnja 1945. postaje kolijevka nuklearnog doba. J. Robert Oppenheimer pridružio se probranoj grupi heretika – kradljivaca božanske vatre – i sad se konačno mogao naspavati. I samo tako, civilizacija je ušla u epohu permanentne noćne more.

Nolan mistificira već dovoljno mistificiranu priču

U svom dugo iščekivanom, i zasad izuzetno dobro primljenom filmu o slavnom fizičaru, Christopher Nolan kreirao je začudnu viziju s nekoliko briljantnih momenata (od čega je najbolji možda odrađen već savršenim odabirom hipnotizirajućeg Cilliana Murphyja), pa ipak, rekao bih da redatelj poznat po megalomanskim i zahtjevnim kompozicijama ovdje ipak nije pronašao prave kistove za portretiranje “oca atomske bombe”.

Bazirana na biografskoj uspješnici i recentnim historiografskim spoznajama, njegova priča faktografski svakako jest dovoljno korektna, međutim, opterećena je nizom slabijih redateljskih poteza, primjerice čudnim naracijsko-fokalizacijskim postupcima koji nepotrebno kompliciraju već ionako kompleksnu pozadinu, potom nerijetko isforsiranim i loše prepisanim dijalozima u kojima nasilno umeće upečatljive biografske momente, a onda i značajnim rupama kako pri ekspliciranju protagonistove motivacije tako i pri koherentnosti izlaganja činjenica, što za rezultat ima to da ranije neupućeni gledatelj iz kina vjerojatno neće izaći s posebno dobrim razumijevanjem Oppenheimera.

Film zapravo mistificira već ionako dovoljno mistificiranu priču (čemu je uvelike pridonio i sam protagonist) pa je najveća vrijednost Oppenheimera (bez obzira na neosporne estetske kvalitete) u tome što će dosegnuti ogromnu (mlađu) publiku i ukazati na čovjeka preko čije se kontroverzne, paradoksalne i dijelom tragične životne priče, možda više nego što je to slučaj s bilo kim drugim, zapravo oslikava i tragičnost suvremene ljudske egzistencije, jednako stvaralački potentne i autodestruktivne, čudesno vizionarske i neobjašnjivo slijepe, nesumnjivo proklete svojom izuzetnošću, i svojim neizlječivim manama.

Christopher Nolan, moglo bi se reći, snimio je mit. Ovo je priča o čovjeku iza mita, o stvarnoj tragediji nuklearnog doba.

“Bio sam izvještačen, odbojno dobar dječačić”

Robertov otac Julius, njemački imigrant židovskog podrijetla, u Ameriku je stigao još kao tinejdžer, bez prebijene pare. Tamo je kasnije upoznao slikaricu Ellu Friedman, svoju buduću suprugu. Do 1904. godine kad se rodio Robert, njihov prvi sin, Julius je u tekstilnoj industriji stekao ozbiljno bogatstvo. Na zidovima njihove obiteljske kuće, između ostalih, visjele su slike Renoira, Picassa i Van Gogha.

Iako je naslijedio majčin senzibilitet za umjetnost (njega je, doduše, više zanimala poezija), činilo se da je Robert predodređen za prirodne znanosti. Još kao dječak baratao je u najmanju ruku solidnim znanjem iz fizike i kemije. O tome svjedoči i anegdota kad ga je, potaknuto kvalitetom njegove argumentacije u međusobnoj korespondenciji, jedno njujorško znanstveno društvo pozvalo da dođe održati predavanje. Blage veze nisu imali da je s druge strane dvanaestogodišnjak.

“Bio sam izvještačen, odbojno dobar dječačić”, prisjećao se Oppenheimer. “Djetinjstvo me nije pripremilo za činjenicu da je svijet prepun okrutnosti i ogorčenosti. Nije mi pružilo normalan, zdrav način da budem gad.” To je jedan od načina na koji se može reći da nikad nije dobio priliku da uistinu bude djetetom, ali i jedan od načina da čovjek sam sebi prizna da je ponekad bio nenormalan gad.

Bizaran način odavanja počasti obožavanom kraju

Kad govorimo o njegovu odrastanju, dio problema ležao je u tome što je bio prilično boležljivo dijete, no ništa vjerojatno nije utjecalo na suviše nabujali zaštitnički naboj Robertovih roditelja kao što je to u njegovoj četvrtoj godini učinila smrt malenoga Lewisa Franka, njihova drugog sina koji nije doživio prvi rođendan. U strahu od bakterija i svega drugog što je tamo moglo vrebati, Ella malenog Roberta nije puštala među drugu djecu, nikad nije jeo hranu koja nije došla iz majčine kuhinje, a čak je i frizer dolazio k njima doma.

S takvim odrastanjem pojavio se i strahoviti osjećaj usamljenosti, vječni suputnik i njegovih mladenačkih godina. Zbog ulceroznog kolitisa (upalna bolest crijeva) morao je pauzirati godinu prije odlaska na fakultet. Otac ga je potom poslao na ranč u Los Alamosu: osim što je naučio jahati i stekao dragocjene vještine preživljavanja, tamo je pronašao mjesto kojem će se uvijek iznova vraćati, često sa svojim osam godina mlađim bratom Frankom, također fizičarom.

Kad mu se za to pružila prilika, tamo je naposljetku smjestio i postrojenje na kojem će se graditi atomska bomba. Koliko god se to činio kao bizaran način odavanja počasti obožavanom kraju, tako je ujedinio svoje “dvije velike ljubavi”, fiziku i Novi Meksiko, kako je priželjkivao još 1920-ih.

Književnost je snažno djelovala na Oppenheimera

Zanimljivo, iako je poznat kao bakljonoša američke teorijske fizike, Oppenheimer je na Harvardu zapravo diplomirao kemiju, a uz napredne kolegije iz fizike slušao je i predavanja iz filozofije, povijesti i književnosti, pa će se tu susresti i s izuzetnim staroindijskim spjevom Bhagavadgītom (dijelom epa Mahābhārate), po većini stručnjaka najpotentnijim filozofskim tekstom hinduizma.

Rečenica po kojoj je Oppenheimer u popularnoj kulturi najviše ostao zapamćen – “Sada sam postao Smrt, razoritelj svjetova” – proizlazi upravo iz njega. On ju je, treba li napominjati, naučio čitati u sanskrtskom izvorniku. (Ono što je Nolan napravio s njom spada u neke od najbanalnijih trenutaka filma, nedostojno razine redatelja takvoga kalibra).

Književnost je na često melankoličnog, a povremeno i depresivnog Oppenheimera djelovala neobično snažno. O tom svjedoči i jedna anegdota iz sljedećeg perioda njegovih studija.

Nakon što je odbriljirao svoju epizodu na Harvardu, prelazi u ugledni Cavendishov laboratorij pri Cambridgeu, gdje se po prvi puta našao u situaciji da mu studij predstavlja izazov. Naime, eksperimentalna fizika kakvom su se tamo bavili sustavno je razotkrivala njegovu nespretnost u delikatnim laboratorijskim uvjetima rada. Osim što mu se sve to činilo dosadno i nemotivirajuće, razvio je i dosta antagonističan odnos sa svojim mentorom, kasnijim nobelovcem Patrickom Blackettom, koji mu je uvijek iznova nametao frustrirajuće zadatke.

Tek uz očevo posredovanje uspio izbjeći kazneni progon

Kako pišu Kai Bird i Martin Sherwin, autori izuzetne biografije American Prometheus – Pulitzerom nagrađenog djela na kojem je povjesničar Sherwin zaglavio valjda 20 godina, sve dok mu Bird nije pomogao u pisanju – Oppenheimer je usred sulude erupcije nepromišljenosti pokušao otrovati svog mentora, i to navodno tako što je jabuku na njegovom stolu kontaminirao kemikalijama. Iz nekog razloga, Nolan priču modificira i potpuno preskače dio u kojem se saznaje za Oppenheimerov čin, kao i činjenicu da je tek nakon upornog i snažnog očeva lobiranja uspio izbjeći kazneni progon.

Jednako tako, redatelj mu ovdje već u njegovim ranim dvadesetima prilično eksplicitno usađuje fantastične vizije koje su ga navodno noćima držale budnim, što nepotrebno izobličuje činjenicu da su problemi mladog Roberta u tom trenutku bili posve drugačije, svakidašnje prirode. Jedan od njih bio je taj da mu je strašno nedostajala Amerika. Za nerealizirani pokušaj trovanja izvukao se s uvjetnom kaznom i obveznim posjetima psihijatru, uglednom frojdijancu koji je brzo zaključio da mu “nema pomoći”.

Ni drugi psihoanalitičari nisu uspjeli prodrijeti u bit njegove nevolje, dijelom i zato što je mladi Amerikanac sa svojim provokacijama i superiornim intelektom jednostavno bio pretvrd orah za ono što su mogli ponuditi.

Neke stvari jesu bile očite. Osim narušenog samopouzdanja i povrijeđenog ega (kao izravnih posljedica mučnog iskustva na Cambridgeu), jedan od njih zaključio je da se radi i o slučaju moralne krize izazvane seksualnom frustracijom: „propisao“ mu je kuru afrodizijaka i preporučio da si nađe djevojku. Neki Oppenheimerovi prijatelji dijelili su njegovo mišljenje. Jedna žena naposljetku i hoće promijeniti njegov život (što je Nolan također propustio pokazati), ali u njegovoj dvadeset drugoj godini života, spas je, čini se, došao s knjigom.

Proust kao “jedno od najvažnijih iskustava u životu”

Mnogo toga što se dogodilo u proljeće 1926. ostaje nejasno, između ostaloga zato što je Oppenheimer i sam volio mistificirati stvari, ali tih desetak dana provedenih s prijateljima u dugim vožnjama biciklom i kampiranju na otvorenim, krševitim predjelima Napoleonova otoka, koliko god to podneblje bilo drugačije, podsjećali su ga na prostranstva obožavanog Novog Meksika. Večeri je obilježilo njegovo prvo čitanje Prousta, često u samotnim šetnjama uz priručno svjetlo, i u tim će momentima, pišu autori Američkog Prometeja, nestabilni mladi fizičar pronaći nešto što će ga konačno zbaciti iz sedla produžene adolescencije i natjerati na ozbiljniju introspekciju.

Čitanje Proustova U traganju za izgubljenim vremenom poslije je opisao kao “jedno od najvažnijih iskustava u životu”, svojevrsni putokaz prema ljubaznijoj i tolerantnijoj verziji sebe. Francuzova maestralna studija čovjeka tako je srušila branu koja je ostala nedokučiva psihijatrima – nedugo nakon povratka u Englesku prestao ih je posjećivati. Čak i kad su se poslije u životu psihičke krize vraćale, a to i nije bilo toliko rijetko, nikad ga više nisu dovele do ruba na kojem je tada zaplesao.

Proust mu je očito uspio osvijestiti neke probleme koji su opterećivali kvalitetu njegovih odnosa s drugim ljudima, ali daleko od toga da Oppenheimer i dalje nije bio arogantan, samodopadan, nadobudan i tašt. Kad se nakon mučne godine u Cambridgeu prebacio u njemački Göttingen – svjetsku destinaciju broj jedan što se tiče područja teorijske fizike – pronašao je izgubljeno samopouzdanje i brojne nuspojave koje s njim stižu.

Novu fiziku poznavao je bolje od ijednog Amerikanca

“Bio je strašno talentiran čovjek”, poslije je svjedočio slavni fizičar Max Born, “svjestan svoje superiornosti, što je ponekad rezultiralo sramotnim situacijama.” Gotovo svaka seminarska rasprava bila je obilježena njegovim opetovanim upadicama, a nerijetko bi jednostavno ustao, odšetao do ploče s kredom u rukama te demonstrirao “bolji način” od onog koji je netko drugi sugerirao, uključujući i samog Borna.

Izluđena njegovim još uvijek očiglednim manjkom osjećaja za mjeru – a bio je dodatno ohrabren dobrom recepcijom radova koje je objavio neposredno prije dolaska u Njemačku – studentica Maria Goeppert (buduća suradnica projekta Manhattan i nobelovka) obratila se Bornu s peticijom: ili će zauzdati američkog Wunderkinda, ili će ona i dobar dio ostalih studenata prestati pohađati Bornove seminare. Zaprimljeno pismo profesore je ostavio na stolu gdje ga je Oppenheimer mogao pročitati. Situacija se nakon toga potpuno promijenila – momak je dostojanstveno progutao kritiku.

Nakon obranjenog doktorata u Göttingenu, mogao je birati gdje će raditi, ali odlučio se vratiti u domovinu gdje je disciplina još uvijek dobrano kaskala za Europom. Tako je na kalifornijskom Berkeleyu, odnosno na institutu Caltech, brzo izgradio svoju profesionalnu reputaciju kao čovjek koji je bolje nego ijedan Amerikanac poznavao nove puteve u fizici.

Izuzetno načitan i govornički nadaren, ležeran i otvoren u raspravama, gotovo uvijek s cigaretom u ruci, držao je sjajna predavanja bez ikakvih bilješki, i nije trebalo dugo da se oko njega počnu okupljati fascinirani studenti. Doduše, dijelu profesora i studenata njegova je pojava strašno išla na živce. Za jedne profinjeni estet i filozof, za druge pretenciozni pozer, Oppenheimer je u svakom slučaju daleko odskakao od uobičajene pojave smušenog profesora. Kako je brusio svoje socijalne vještine i postojao opušteniji, počeo se bolje snalaziti i u društvu žena.

Tri su mu faktora promijenila pogled na svijet

Posebno mjesto tu je uvijek imala Jean Tatlock, dvadesetdvogodišnja studentica medicine koju je upoznao 1936. godine, njegova prva velika ljubav, ali i i most preko kojeg se pobliže upoznao s funkcioniranjem lijeve političke scene u Americi.

Taj svijet dugo nije imao nikakvu važnost u njegovu životu. Financijski bezbrižan i distanciran od ekonomskih nevolja koju su harale međuratnim svijetom, sve do 1930-ih Oppenheimer je bio začudno neupućen u političke probleme epohe. Kako u to vrijeme nije čitao novine, ponekad je gurao zasigurno apokrifnu priču da je za slom njujorške burze saznao tek mjesecima poslije.

Prema Richardu Rhodesu, autoru kultne, do danas nenadmašene knjige The Making of the Atomic Bomb, osim upoznavanja angažirane Jean, Oppenheimer je navodio još dva faktora koji su tome prethodili, a koji su odigrali ulogu u njegovu političkom buđenju. Jedan je došao s usponom nacista i progonom njemačkih Židova, među kojima je i sam imao rođake, a drugi s iskustvom predavanja na sveučilištu gdje je sve češće svjedočio tome da si neki njegovi studenti ne mogu priuštiti više od obroka dnevno.

Tih se godina Oppie – kako su ga zvali njegovi studenti – često znao pobrinuti da ne idu spavati gladni.

Podržavao je socijalne mjere širokog zahvata

Kao pripadnica američke komunističke partije, Jean je Roberta uključila u brojne inicijative na ljevici, primjerice slanje pomoći španjolskim republikancima ili puno bliže, stravično siromašnim radnicima koji su tih godina stizali u Kaliforniju. Strašno intelektualno znatiželjan, tijekom godina (bez posebnog oduševljenja) iščitao je Marxa, Engelsa i Lenjina, no za razliku od Jean, svog brata Franka, njegove žene Jackie, a potom i svoje buduće žene Kitty, nikad nije bio članom komunističke partije, iako je FBI gotovo trideset godina pokušavao dokazati suprotno.

“Nikad nisam prihvatio komunističku dogmu ili teoriju; zapravo, nikad mi nije imala smisla”, rekao je jednom prilikom. Sve to ne umanjuje činjenicu da je bio dobar prijatelj s nekolicinom američkih komunista te da je podržavao socijalne mjere širokog zahvata, poput mnogih drugih New Deal demokrata. To će ga poslije učiniti podobnom metom makartističkih čistki.

Nema sumnje, on je imao dovoljno da se novcem i ne zamara. Šest godina nakon što je umrla Robertova majka Ella, u jesen 1937. umro je Julius Oppenheimer. Robertu i Franku je, između ostaloga, u ruke dopala i ušteđevina koja bi u današnjoj vrijednosti premašila nekih osam milijuna dolara. Robert je svoj dio odmah proslijedio Sveučilištu u Kaliforniji za studentske stipendije.

Los Alamos postaje glavna lokacija Projekta Mannhatan

Kad je na samom početku 1939. godine Oppenheimer iz Njemačke dobio vijesti da su Otto Hahn i Fritz Strassman postigli atomsku fisiju tako što su neutronima bombardirali jezgru uranija, svijet još uvijek nije bio u ratu. Inicijalno skeptičan oko izvedivosti postupka, Oppie se brzo predomislio i odmah mu je postalo jasno kamo to zapravo vodi. Svega tjedan dana kasnije, prisjeća se fizičar Philip Morrison, na ploči u njegovom uredu osvanula je skica bombe.

Ideja u Americi nije odmah shvaćena ozbiljno. Potaknute upozorenjima stručnjaka – između ostalih, Alberta Einsteina, koji se bojao da bi Nijemci prvi mogli doći do oružja – američke su vlasti još te 1939. godine izdvojile manju svotu za istraživanja potencijalne vojne eksploatacije ovog novog otkrića, no tek je japanski napad na Pearl Harbour u prosincu 1941. donio organiziranije napore u smjeru kreiranja atomske bombe.

U onom što će se pretvoriti u najveći trijumf i najveću tragediju američkog ratnog pothvata, sve spoznaje dotadašnje kolaboracije savezničkih znanstvenika, kojima svakako treba pridodati i druge stručnjake-bjegunce iz Europe, 1943. godine stavljene su na raspolaganje tridesetosmogodišnjem Oppenheimeru koji je tajni laboratorij smjestio na dobro mu poznati pustinjski plato kod Los Alamosa u Novom Meksiku, središnju lokaciju golemog Projekta Manhattan.

Snažno ga je zagovarao general Leslie R. Groves

Kad je godinu dana ranije biran vodeći čovjek, ekscentrični Oppenheimer nipošto nije bio očigledan kandidat. Politički potencijalno problematičan i s jednom Nobelovom nagradom manjka, trebao je biti diskvalificiran već u samom startu – to što nije najviše je zasluga generala Leslieja R. Grovesa, vodećeg časnika projekta.

“On je genij, pravi genij”, Groves je ostao potpuno šarmiran talentima netipičnog fizičara.”Oppenheimer se razumije u sve. Može razgovarati o bilo čemu što spomeneš. Dobro, ne baš o svemu. Ne zna ništa o sportu”, prenosi njegove dojmove Richard Rhodes.

Mnogi Oppenheimerovi poznanici – svi redom složni da je riječ o maestralnom umu – bili su posve iznenađeni takvim razvojem situacije. Čovjek koji nikad nije rukovodio ničim većim od seminarske grupe na fakultetu, čovjek kojem njegovi ponajbliži kolege, kružila je šala, ne bi povjerili ni menadžment hot-dog štanda, u ruke je dobio najveći vojno-znanstveni projekt u povijesti čovječanstva. Na kraju se ispostavilo da ga možda nitko drugi ne bi priveo kraju na vrijeme.

U svoj upraviteljski mandat ušetao je kao ekstravagantni profesor fizike sklon poeziji, filozofiranju i suprugama svojih poznanika (jednu od njih je i oženio), a iz njega je izašao kao mitska figura američkog ratnog uspjeha, toliko slavljen i veličan da je možda unaprijed bio osuđen na propast.

“Nitko u laboratoriju nije mu bio ni blizu”

Između ostalih, leđa mu je okrenuo jedan od njegovih kolega, mađarski imigrant Edward Teller, kasniji kreator modela hidrogenske bombe kojoj se Oppenheimer toliko protivio, neponovljivo ovjekovječen u Kubrickovom liku Dr. Strangelovea. No o tome nešto kasnije. Naposljetku, i sam Teller nije skrivao komplimente za njegovo vođenje Manhattana:

“Oppenheimer je vjerojatno bio najbolji upravitelj laboratorija kojeg sam ikad vidio, kako zbog izuzetne mobilnosti svoga uma i poznavanja praktički svega važnoga što je otkriveno u laboratoriju, tako i zbog neobičnog psihološkog uvida u razmišljanje drugih ljudi, što je u društvu fizičara bila rijetka stvar”, objašnjavao je.

Hans Bethe, upravitelj jednog od glavnih odjela na projektu i također kasniji nobelovac (možda bi bilo bolje da počnem isticati tko iz tog probranog društva nije počašćen nagradom Švedske akademije) četrdeset godina poslije ovako je opisao njegovu ulogu:

“Kad god biste mu nešto rekli, sve mu je odmah bilo jasno, bez problema je to uklapao u opću shemu stvari izvlačeći iz toga sve ispravne zaključke. Nitko u laboratoriju nije mu bio ni blizu u znanju. Bilo je tu i ljudske topline. Svi su imali dojam da mu je stalo do posla svake pojedinačne osobe. Kad bi razgovarao s nekim brinuo se da ta osoba zna da je njezina uloga važna za uspjeh cijelog projekta. Ne mogu se sjetiti ijedne situacije da je u Los Alamosu bio bezobrazan prema nekome, dok je prije i poslije rata često bio takav prema ljudima.”

Jednostavno su morali vidjeti jesu li uspjeli

Dijelom neosporno potaknut osobnom taštinom i golemom znanstvenom znatiželjom, Oppenheimer je ipak duboko vjerovao da bi tek bomba možda mogla zaustaviti Treći Reich. Na drugoj razini, smatrao je i da bi njezina razornost – jednom kad bude demonstrirana – možda mogla učiniti da taj rat bude i posljednji, barem kad je riječ o sukobima svjetskih razmjera. Ta je misao uvijek iznova motivirala sve involvirane da daju svoj maksimum, pa možda i nije toliko čudno da su neki u toj američkoj tvornici smrti pronašli žuđenu utopiju.

“Ovdje u Los Alamosu pronašao sam duh Atene, duh Platona, idealne Republike”, prisjećao se poslije jedan britanski fizičar.

Ako uzmemo u obzir taj čudni idealizam, žudnju za znanjem, ogroman višegodišnji trud i uložena sredstva te, ne manje važno, opću ogorčenost brojevima poginulih na savezničkoj strani, postaje jasnije da se u tom kompleksu – koji je do ljeta 1945. narastao do brojke od četiri tisuće civila i dvije tisuće uniformiranih lica – gotovo nitko od vodećih ljudi, a Oppenheimer ponajmanje, nije zapitao je li nakon sloma Hitlerove države uistinu nužno nastaviti s planom detonacije “naprave”. Jednostavno su morali vidjeti jesu li uspjeli.

Kako pokazuju naknadni intervjui s involviranim znanstvenicima – od kojih je samo manji dio iskazao protivljenje upotrebi bombe – mnogi su poslije priznali da je pad Njemačke bio trenutak u kojem su se trebali zaustaviti. Nije da bi to išta promijenilo: centar odlučivanja bio je daleko od Los Alamosa, a kako je odlučeno u Washingtonu, netko je morao platiti nagomilani ceh.

Atomska bomba i “tradicionalistička” historiografija

Stoga, kad je J. Robert Oppenheimer u društvu svog brata Franka u pustinjskom bunkeru svjedočio prvoj nuklearnoj zori u povijesti čovječanstva, netipično nenadahnuto izustivši tek nešto poput “uspjelo je”, nakon velike proslave i dobrog odmora, na umu mu je prije svega bilo promišljanje najefikasnijeg načina upotrebe novog oružja.

Paralelno s tim javljaju se nedoumice. Nekoliko dana kasnije jedan od suradnika zatekao ga je samog, u karakterističnom oblaku dima, dok si rezignirano mrmlja u bradu “Ti siroti, maleni ljudi”. No istog tjedna Oppenheimer je davao precizne instrukcije kako bi što veći broj tih istih ljudi stradao u detonaciji bombe.

Jasno, dok su početkom kolovoza čekali vijesti iz Hirošime, ni on ni njegovi najbliži suradnici nisu imali pojma da je Japan praktički već poražen, i da sve te stotine tisuća uništenih civilnih života možda i nisu bile nužne, odnosno presudne za okončanje rata. No čini se da i to ostaje pitanje perspektive.

U razdoblju nakon rata povjesničari su dobrim dijelom bombe opravdavali kao nužno zlo, odnosno kao sredstvo izbjegavanja dugotrajne i pretpostavlja se još krvavije invazije Japana (kako su ranije dale naslutiti i bitke za otoke Iwo Jima i Okinawa). Ta je linija razmišljanja u historiografiji poslije prozvana “tradicionalističkom”.

Revizionistički izazovi i historiografska kritika bombe

Međutim, postupnom deklasifikacijom dokumenata i pristupom alternativnim izvorima (primjerice Trumanovim dnevnicima iz vremena srpanjske Potsdamske konferencije) postalo je jasno da se itekako znalo da je Japan bio na samom rubu snaga i sklon miru uz sovjetsko posredovanje. Kako stvari stoje, odluka o korištenju bombe dijelom je motivirana i potrebom za opravdavanjem golemih troškova izrade, odnosno željom za silovitom demonstracijom moći u svrhu zastrašivanja (budućih) neprijatelja, odnosno (tadašnjeg) saveznika SSSR-a, spremnog za okupaciju japanskih otoka.

Jednako tako, danas znamo da je američki predsjednik Harry S. Truman na istoj toj konferenciji spoznaju o uspješnoj detonaciji atomske bombe u novomeksičkoj pustinji koristio kao oslonac u zauzimanju tvrdog stava po pitanju bezuvjetne japanske kapitulacije i svrgavanja cara. Na njih se Japan dakako oglušio, sve do 10. kolovoza, dan nakon druge atomske bombe, aktivirane nad Nagasakijem, i dva dana nakon što su im Sovjeti objavili neprijateljstvo. U odnosu na “tradicionaliste” koji su veću važnost pridavali bombi, “revizionisti” su tijekom desetljeća argumentirali da je upravo sovjetski ulazak u rat bio presudan, kako ukazuju i neki japanski izvori.

Japanci su naposljetku izborili da car Hirohito ostane vladar, makar i podređen “vrhovnom zapovjedniku savezničkih snaga”, kako je to artikulirano u prepisci. Kad je dana 15. kolovoza 1945. na radiju obznanio predaju, većina Japanaca po prvi je put u životu čula njegov glas. Sljedeće godine ostao je bez svojih božanskih prerogativa.

Američki velikani smatraju da bombe nisu bile potrebne

Kao i u svakoj velikoj povijesnoj kontroverzi, u priči o bombardiranju Japana nema definitivnog i potpuno ispravnog odgovora (osim, dakako, onog očitog, da je čitava stvar bila ogromna pogreška). Pokazala je to i poznata polemika povodom pedesete obljetnice kraja rata kad su kustosi jednog od Smithsonianovih muzeja uz izložbu zrakoplova Enola Gay (iz kojeg je ispuštena bomba na Hirošimu) pokušali ponuditi kritičku interpretaciju bombardiranja. Nakon brojnih prigovora i prepravljanja na kraju su naljutili i “tradicionaliste” i “revizioniste”, a potom je izložena sterilna verzija bez ozbiljnijeg povijesnog konteksta.

U svakom slučaju, jedni će nastaviti opravdavati bombe bilo sa stajališta nužnosti, strateške važnosti napadnutih gradova, apsolutne intrasingentnosti i očite suicidalnosti japanskih militarista (nakon svega, dio vojnih krugova pučem je pokušao spriječiti predaju), odnosno mogućeg širenja sovjetskog utjecaja u Japanu, da navedemo samo neke primjere, nasuprot nekih već ranije iznesenih kritika “revizionista” koji će ponekad inzistirati i da je riječ o ratnim zločinima najgore vrste.

Ta je interpretacija svakako osnažena izjavama ljudi poput Dwighta Eisenhowera, Douglasa MacArthura i Chestera W. Nimitza, koji nisu smatrali da su atomske bombe bile potrebne. Uostalom, za mnoge notorni američki državnik Robert S. McNamara ne dvoji da bi u slučaju suprotnog ishoda američki gospodari rata stali pred sud kao ratni zločinci, dok je proslavljeni povjesničar Howard Zinn inzistirao da je riječ o terorističkom činu.

Formiranje trajne atmosfere paralizirajućeg straha

Ono što u cijeloj priči oko američkog napada na Japan nerijetko ostaje zanemareno, a na što posljednja dvojica podsjećaju, jest činjenica da su atomski napadi bili samo kulminacija višemjesečnih stravičnih napada na japansku gradsku populaciju. Uzmimo samo za primjer noć s devetog na deseti ožujka kad je u bombardiranju Tokija stradalo oko sto tisuća ljudi, dakle, oko dvadeset tisuća više nego što je inicijalno odnio sam atomski udar u Hirošimi.

Osim toga, činjenica je da su Hirošima i Nagasaki odabrani za mete i zato što su bili tek među šačicom gradova koji ranije već nisu devastirani u američkim zračnim napadima. Prijedlog o demonstraciji silovitosti bombe na nekom području bez toliko civila nije imao šanse, između ostaloga, zato što kategorija civila više nije imala nikakvu težinu. Totalni rat uklanja ustaljene civilizacijske granice, a naprave Little Boy i Fat Man bile su tek završni dodir u jednom takvom ratu.

Bez imalo dvojbe, zbog elementa radijacije atomske bombe imale su i dotad neviđeni transgeneracijski destruktivni efekt, no kad se stvari sagledaju šire, njihova prava težina ležala je u psihološkom aspektu i formiranju atmosfere paralizirajućeg straha koja će obilježiti dobar dio ostatka stoljeća, da bi potom povremeno proplamsala i u aktualnom vremenu, kako smo se nedavno ponovno mogli uvjeriti.

Nakon onoga što su ostvarili Oppenheimer i njegov tim, postavljeni su temelji političkog okvira u kojem razmišljamo hoće li Vladimir Putin ili neki treći diktator u momentu očaja rasuti i ono malo što nam je preostalo od donekle normalne budućnosti, s bombama naspram kojih gore spomenute izgledaju poput dječjih igrački (ako smijem biti toliko neosjetljiv prema žrtvama).

Nakon 1949. otpor hidrogenskoj bombi nije bio moguć

Upravo će svijest o trajnoj nestabilnosti nuklearne vatre Oppenheimera odvesti prema žestokom protivljenju neusporedivo snažnijim hidrogenskim bombama (što nije isključivalo njegovu trajnu ambivalentnost prema slabijim atomskim bombama), zbog čega je naposljetku i svrgnut s položaja savjetnika. Isprva slavljen na naslovnicama najvećih časopisa – što je, dodajmo, uloga u kojoj se snašao kao riba u vodi – postupno si je na vrat navukao neprijatelje koji su pamtili dugo i dobro, a još su bolje dokumentirali njegove propuste.

Poslijeratni Oppenheimerovi napori da se spriječi širenje nuklearnog oružja sadržavali su i neke kontraproduktivne i nepromišljene momente (primjerice kad se Trumanu, na njegovu nevjericu, požalio da “osjeća krv na svojim rukama”, kao da ovaj nije višestruko odgovorniji za sve te izgubljene živote), no generalno je predstavljao razuman i umjeren glas u raspravama koje su uslijedile kasnih četrdesetih.

Kao upravitelj uglednog instituta u Princetonu (Institut for Advanced Study) gdje je, između ostaloga, bio šef Albertu Einsteinu, a potom i kao predsjednik savjetničkog odbora američke Komisije za atomsku energiju (AEC) bio je možda i najutjecajniji glas protivljenja utrci u naoružanju i razvoju hidrogenske bombe. Nakon 1949. kad su i Sovjeti ovladali atomskom tehnologijom, ta je pozicija u vojnim i političkim krugovima postala neodrživa.

Krajem 1953. prepoznat je kao potencijalni sigurnosti rizik

Od protivljenja širenju nuklearnog oružja postupno je došao do stajališta zagovaranja eventualne ograničene upotrebe “taktičkih” atomskih bombi kao nužne alternative hidrogenskoj bombi. Na njoj je opsesivno radio njegov nekadašnji suradnik Edward Teller koji je 1951. godine uz pomoć Stanislawa Ulama i došao do funkcionalnog i izvedivog dizajna.

Oppenheimerov otpor izradi unatoč tome što je priznao da se radi o “tehnički zgodnom” rješenju, naposljetku će dovesti do toga da je sljedeće godine – kad je i testirana prva hidrogenska bomba – s dvojicom istomišljenika načelno bio prisiljen priznati poraz i povući se iz savjetničkog odbora Komisije, gdje im je Truman ionako spremao otpusnu kartu. I dalje je ostao redovnim članom Komisije što je uključivalo i pristup informacijama na najvišoj razini sigurnosti. No pravi je napad na njega još bio u pripremi.

Stigao je par dana uoči Božića 1953. godine kad mu je Lewis Strauss – novoizabrani predsjednik Komisije za atomsku energiju, tašt čovjek koji se ranije našao s krive strane jedne bezobrazne Oppenheimerove šale – konačno uručio pismo u kojem je obaviješten da je prepoznat kao potencijalni sigurnosni rizik (što je izdirigirao upravo Strauss).

Imao je alternativu: dati ostavku na svim savjetničkim položajima u vlasti ili se suprotstaviti optužbama na sigurnosnom saslušanju pred Komisijom iduće godine. Odlučio se za potonje. Ispostavit će se da je to bio tek eufemizam za ono što će se pokazati kao montirano suđenje gdje ishod ni u kojem trenutku nije bio neizvjestan.

FBI ga je pratio već duže od desetljeća

Da stvari budu nezgodnije, među Oppenheimerovim neprijateljima nalazio se i direktor Federalnog istražnog biroa (FBI) J. Edgar Hoover, koji ga je zbog njegovih komunističkih veza na piku imao još od 1941. godine. Oppenheimerov će dosje tamo naposljetku narasti do nekih sedam tisuća stranica.

Valja spomenuti i činjenicu da je njegov brat zbog osvjedočenog članstva u komunističkoj partiji (1937–1941) još krajem četrdesetih prognan iz znanosti na punih deset godina te je – više puta spriječen u izlasku iz zemlje i preuzimanju drugih predavačkih položaja – sve do 1959. živio kao rančer.

Među desecima navedenih Oppenheimerovih prijestupa koje se istraživalo tijekom zatvorenog saslušanja dominirali su prikupljeni detalji iz njegove “komunističke prošlosti”, a poseban segment posvećen je potkopovanju razvoja hidrogenske bombe (kao svjedok pozvan je i Edward Teller, koji je, prije nego što mu je besramno pružio ruku, izrazio svoje sumnje u ispravnost Oppiejevih postupaka kojima je mogao svjedočti tijekom godina).

U svemu tome valjalo je “ispitati” ne samo treba li mu oduzeti sigurnosnu dozvolu, nego i “realnu mogućnost” da je nacionalni heroj čitavo vrijeme bio sovjetski špijun.

Nakon oduzete dozvole više nikad nije bio isti

U jednomjesečnom procesu koji je prekršio valjda sva moguća pravila (između ostaloga, prisluškivana je i priprema obrane), Oppenheimer se nije najbolje snašao i neki su njegovi postupci iz prošlosti uistinu djelovali čudno, ali na kraju nije bilo dokaza da je fizičar bio nelojalan građanin, još manje aktivni sovjetski špijun. Bez obzira na to, otkazana mu je sigurnosna propusnica što je automatski označilo i kraj njegovog utjecaja na službenu politiku Washingtona.

Bio je to vrhunac makartizma (bez aktivne uloge McCarthyja) i svakome tko je to htio vidjeti – osobito nakon što je procurio dio dokumenata – bilo je jasno da se radi apsurdnom procesu protiv čovjeka čiji je najveći krimen bio to što nije prestao brinuti i naučio voljeti novu bombu. “Najslavniji američki znanstvenik lažno je optužen i javno osramoćen, čime je poslano upozorenje znanstvenicima da se ne uključuju u političku arenu kao javni intelektualci. To je bila prava tragedija slučaja Oppenheimer”, zaključuje njegov biograf Kai Bird.

Suprotno onome čemu su njegovi protivnici težili, Oppenheimerova reputacija nije se strovalila nego je naišao na široku podršku javnosti i kolega, ne samo u Americi (gdje je preko tisuću znanstvenika potpisalo peticiju protiveći se odluci Komisije), nego i diljem svijeta. Međutim, uloga žrtve, gotovo modernog Galilea, kako su neki opisivali njegov slučaj, njemu nije nimalo godila. Ako je Straussu, Hooveru i ostalima cilj bio povrijediti ga na onoj elementarnoj ljudskoj razini ­– valja priznati da im je to pošlo za rukom – poslije uklanjanja iz Komisije Oppenheimer više nikad nije bio isti.

Pet godina kasnije Lewis Strauss politički je propao

Zadržao je mjesto na Institutu, gdje je na raspolaganju imao i kuću, a sagradio je i kolibu na Američkim Djevičanskim otocima, gdje je odlazio na duže periode svake godine. Konačno je počeo provoditi više vremena sa suprugom Kitty i njihovo dvoje djece, sinom Peterom i kćerkom Toni. Njihovi tamošnji susjedi tvrde da je i dalje pripremao odličan martini, a ako je bio nadahnut, znao je recitirati dugačke odlomke iz Homera ili poeziju nekog od svojih miljenika. S vremena na vrijeme putovao je i održavao predavanja, uglavnom na sveučilištima, a objavio je i nekoliko esejističkih knjiga na temu znanosti u suvremenoj epohi.

Određeno zadovoljstvo možda je mogao pronaći u padu Lewisa Straussa, u čemu su dijelom ulogu odigrali i ljudi koji su još uvijek bili bijesni zbog onoga što mu je učinio. Godine 1959. Strauss je postao jedan od rijetkih kandidata koji nakon predsjedničke nominacije za mjesto u administraciji (Dwight Eisenhower htio ga je na mjestu državnog tajnika za trgovinu ) nije dobio podršku Senata, što je označilo i njegov kraj u visokoj politici.

Među senatorima koji su mu zanijekali povjerenje bio je i budući predsjednik, John F. Kennedy. Kao svojevrstan čin simboličke rehabilitacije, Kennedy je krajem 1963. Oppenheimeru namjeravao dodijeliti prestižnu nagradu Enrico Fermi. To će par tjedan nakon atentata u Dallasu učiniti njegov nasljednik, Lyndon B. Johnson.

Tek je Bidenova administracija očistila Oppenheimera

Sljedećih desetljeća u više su navrata iznošene nove spoznaje o Oppenheimerovoj nedužnosti, kako iz američkih, tako i iz ruskih izvora, no tek je administracija Joea Bidena krajem prošle godine službeno poništila davnu odluku Komisije za atomsku energiju. Od Oppenheimerove je smrti u tom trenutku prošlo više od pola stoljeća – umro je 1967. od raka grla, u 63. godini života.

Najveću nagradu u svijetu znanosti, onu koju u listopadu svake godine dodjeljuje Švedska akademija, Oppenheimer nije dobio. Nema sumnje, zbog nesklonosti discipliniranom radu i zbog raspršenosti interesa nikad nije do kraja razvio svoj znanstveni potencijal, ali pokazalo se da je itekako imao smisla za originalne ideje. Tako je baš 1. rujna 1939. – dakle, na dan početka Drugog svjetskog rata – objavio teoretski rad o kolabiranju nebeskih tijela, tj. formiranju crnih rupa, čije će postojanje ostati nedokazano sljedećih dvadeset pet godina.

Na svega pet stranica, Oppenheimer i njegov student otišli su dalje no itko dotada, navodi američki fizičar Kip Thorne (Nobel 2017.), no sve je ostalo na tome. Ubrzo je bomba postala njegova središnja opsesija, a to je na neki način i ostala sve dok se plamen božanske vatre – ako si mogu dozvoliti malo patetike – konačno nije ugasio u njegovim očima.

I tako uvijek iznova, do stvarnog kraja povijesti

Nolan nam ne pokazuje tko je Oppenheimer, osim “oca atomske bombe”, uistinu bio; previše pažnje poklanja saslušanjima iz 1950-ih (a uvelike nepotrebno onom drugom, Straussovom), suviše zanemarujući ostatak njegova poslijeratnog djelovanja kad je ovaj svim snagama pokušavao vratiti duha u bocu, te nas na kraju lišava onog u mnogočemu slomljenog čovjeka koji se navikava na obiteljski život, i solidan dio ostatka svojih dana provodi u izoliranosti Djevičanskih otoka, u vremenu kada je tek sa strane, daleko od nekadašnje moći, promatrao američko-sovjetski ples po rubu.

Zbog toga što je njegova priča toliko fascinantna, izuzetno je lako i privlačno Oppenheimera gurati u mitske okvire. U nekim sam dijelovima vjerojatno i sam pokleknuo pred tim iskušenjem, iako sam ga pokušao zaobići. Međutim, Oppenheimer je prije svega simbol.

On je simbol kraja povijesti, ne onog naivnog Fukuyaminog o konačnoj pobjedi liberalne demokracije, nego kraja povijesti koju živimo od 1945. godine kad smo ovladali silom koja je trebala ostati neukroćena.

Nakon toga svako je novo jutro, dok se sljedećeg dana ne uvjerimo u suprotno, ujedno možda i posljednje. I tako uvijek iznova, do stvarnog kraja povijesti, koji će, posve je izvjesno, na ovaj ili onaj način, doći od naše vlastite ruke. Postali smo Smrt, razoritelji svjetova. Eto sudbine dostojne mitskih junaka.