Marlon Brando je 2002. organizirao tajnu školu glume na kojoj su se pojavile najveće filmske zvijezde
Postoji snimka svih predavanja i radionica, no nitko se ne usudi objaviti je
Sve se događalo u nekom skladištu u Hollywoodu. Marlon Brando odlučio je organizirati školu glume za koju se brzo pročulo i iznenađujuće velik broj provjerenih profesionalaca poželio je biti dio toga. No nitko nije znao što tamo mogu očekivati. Brandova predavanja i radionice redovito je pohađalo 20-ak mladih glumaca i nekoliko starijih zvijezda poput Seana Penna, Nicka Noltea, Edwarda Jamesa Olmosa, Whoopi Goldberg, Leonarda Di Caprija, Robina Williamsa i Michaela Jacksona.
Brando nije razočarao. Prvi dan se pojavio pred okupljenima odjeven u crnu haljinu s umetcima, bio je našminkan i nosio je plavu periku. Korpulentan kakav je bio u starijoj dobi na bizaran način paradirao je po pozornici pa sjeo i počeo nemarno nanositi ruž na usne. Nastavio je s desetominutnim monologom recitirajući ga s britanskim naglaskom, zatim se okrenuo, polaznicima pokazao stražnjicu i otišao s pozornice.
U plejadi dogodovština iz te škole glume taj uvodni performans svakako je bio jedan od najupečatljivijih. Brando je ovaj tečaj nazvao “Lying for a Living”, što bi se moglo prevesti kao “Laganje kao zanimanje”. Bio je to desetodnevni simpozij organiziran nepune dvije godine prije nego što je umro jedan od najboljih glumaca prošlog stoljeća.
Robin Williams i Sean Penn svaki dan dolazili na predavanja
Brando je u svoju školu dovodio najrazličitije profile ljudi kako bi upozorio na važnost improvizacije u glumi. Tako je jednom prilikom doveo grupu sumo boraca i nekoliko osoba niskog rasta kako bi skupa improvizirali na pozornici. Drugi put je doslovno iz kontejnera izvukao nekog beskućnika i odlučio ga pokušati naučiti osnovama glume. Treći put je angažirao glazbenika da svira njegove omiljene jazz pjesme dok je Phillipe Petit izvodio vratolomije na visoko postavljenom užetu. Petit je čovjek koji je samostalno prehodao uže kojim su bili povezani nekadašnji tornjevi WTC-a u New Yorku.
Posjećenost njegovih predavanja varirala je od dana do dana. Primjerice, Michael Jackson je došao samo jedanput, a Robin Williams i Sean Penn dolazili su svaki dan i pratili sve od početka do kraja. To je bila jedina škola glume koju je Marlon Brando vodio u svom životu i u njoj je podijelio sve što je znao o glumi.
Brando je 2002. bio u lošem stanju i fizički i financijski. Kružile su glasine da je na socijalnoj pomoći, no zapravo nije bilo toliko kritično – nakon što je preminuo iza sebe je ostavio imovinu vrijednu 20 milijuna dolara. Njegov problem je bio što je navikao na luksuzan život, a tada više nije zarađivao kao nekoć. Svojoj je tajnici počeo predlagati ideje za proizvode koje je htio prodavati. Dizajnirao je kuću koja je (prema njegovu mišljenju) bila otporna na potrese, no tko bi nešto takvo kupio od jednoga glumca. Ona mu je savjetovala da pokrene školu glume.
Često je provocirao polaznike
Čini se da je Brando cijenio savjete svoje tajnice. Uzeo je 50.000 dolara, unajmio skladište, dao u njemu izraditi pozornicu, angažirao devetero snimatelja koji su to sve trebali pretvoriti u DVD i poslao pozivnice za sudjelovanje. No do samog početka nitko nije znao što očekivati od te škole. Ako je Brando imao viziju, držao ju je za sebe. Na kraju se ispostavilo da je većina toga bila potpuna improvizacija pa je cijeli projekt postao još genijalniji. Jedino pravilo koje je imao bilo je da apsolutno svatko mora sudjelovati.
No nije sve išlo glatko. Za režiju tog DVD-a angažirao je Tonyja Kaya, kontroverznog britanskog redatelja najpoznatijeg po filmu “American History X”. Školu glume pokrenuo je tek godinu dana nakon terorističkih napada na tornjeve u New Yorku, a Kaye je jednog dana odlučio doći u skladište obučen u Bin Ladena. Jona Voighta, koji je također pohađao predavanja, to je toliko isprovociralo da je zaprijetio da će otići zbog čega je Brando natjerao Kaya da se presvuče.
Bio je vrlo kritičan prema mladim glumcima koji su nastupali pred njim. Kad nije bio zadovoljan izvedbom, urlao bi na njih i govorio da su nesposobni. To se nije svidjelo Leonardu Di Capriju, koji je odustao od škole nakon prvog tjedna. Di Caprio je tad imao 27 godina i taman je počeo snimati Spielbergov film “Uhvati me ako možeš”.
Koliko god bizarno i groteskno izgledala ta njegova škola glume, Brando je bio smrtno ozbiljan u vezi nje jer ju je doživljavao kao svoju ostavštinu glumačkome svijetu. Što je god prikazao pred okupljenim polaznicima, bilo je s razlogom. Čak i taj uvodni performans u haljini kad je pokazao stražnjicu – njime je htio poručiti da kao glumac moraš biti spreman na sve, čak i na sramotu. Ako to ne možeš podnijeti, Brando je smatrao da je bolje da se baviš nekim drugim poslom.
Nitko ne želi objaviti snimke s predavanja
Jedna od zanimljivijih scena na predavanjima bila je improvizacija Robina Williamsa. Za tu priliku Brando je dovukao nekog anonimnog trgovca autima i dao mu zadatak da Williamsu pokuša prodati automobil. Ispostavilo se da je taj trgovac bio majstor improvizacije koji Williamsu nije dao da dođe do riječi – a svi koji su ikad gledali neki njegov stand-up nastup, znaju koliko je bio jezičav i koliko je bio u stanju izvrsno reagirati u sekundi. I to je bila jedna od lekcija Marlona Branda – koliko god iskusan bio, uvijek u karijeri možeš naići na teško premostiv izazov.
Nakon završetka škole Brando je nekoliko puta pokušao s ekipom montirati snimljeni materijal. Nije bio zadovoljan s viđenim i to ga je frustriralo, a usporedno je radio na nekim drugim stvarima koje su ga odvukle od završavanja tog projekta. Kako mu je dijabetes s vremenom sve više narušio zdravlje, povukao se na ranč svog prijatelja Michaela Jacksona i ondje proveo zadnje dane prije smrti. Preminuo je 1. srpnja 2004. u bolnici u Los Angelesu.
Da je poživio, Brando bi možda dovršio i izdao taj DVD. Oporučno je sav materijal ostavio prijatelju, producentu Mikeu Medavoyu. On ga ne želi objaviti jer nisu svi glumci koji su sudjelovali u toj školi pristali na to da se objavi. No čini se da je glavni razlog ipak to što Medavoy ne vidi svrhu objavljivanja. Ne želi je ni prodati ni iznajmljivati i, kao čuvar ugleda pokojnoga glumca, smatra da je to nešto što nikad ne bi smjelo objaviti. S druge strane, mnogi bi rado vidjeli što je Marlon Brando napravio u tom skladištu i smatraju da bi nove generacije mogle iz toga puno naučiti.