Dado Ćosić pred premijeru u Dubrovniku: ‘Naša verzija Shakespearea priča je o coming outu’

Dubrovačke ljetne igre i Ćosićev matični teatar Zagrebačko kazalište mladih upravo pripremaju predstavu „Na tri kralja (Dvanaesta noć)“ koju prema Shakespeareovom slavnom komadu radi poljski dvojac, redatelj Grzegorz Jarzyna i dramaturg Roman Pawlowski. Premijera je 21. srpnja na Lovrijencu, a s Dadom, koji u predstavi igra jednu od glavnih uloga, razgovarao sam za Telegram nakon bloka zagrebačkih proba i uoči odlaska u Dubrovnik.

TELEGRAM: Vjerujem da ova zamjena rodnih uloga nije puki redateljski hir, jer duboko je utemeljena u samom Shakespeareovom predlošku. Kako ste reagirali kad ste dobili Olivija / Oliviju? Što vas posebno intrigira na tom putovanju?

DADO: Naša se predstava poprilično odmaknula od Shakespeareovog predloška, odnosno komad „Na tri kralja“ je postao predložak za našu „Dvanaestu noć“. Što ne znači da smo u potpunosti odustali od stiha, koristimo određene scene u nešto drugačijem kontekstu. Igram Olivija, muškarca, koji pokušavajući usvojiti drugi, ženski identitet, komunicira svoju, u trenutku kada ga upoznajemo, još neosviještenu ljubav prema istom spolu te, kao „žena“, daje si opravdanje da osjeća privrženost prema muškarcu. Za karakter koji igram, to je priča o coming outu.

TELEGRAM: A atmosfera u ansamblu? Je li ansambl inspiriran tom propitkujućom vizijom redatelja Grzegorza Jarzyne? Iskreno, da li je bilo sumnjičavosti?

DADO: Svaki kazališni proces je vrlo osoban i za svakoga drugačiji, tako da ne mogu govoriti u ime ansambla. Za mene, ovo je zasigurno jedan od težih i konfuznijih procesa, ne zbog teme kojom se bavi nego mi se jednostavno čini da se vizija Grzegorza Jarzyne ponešto opire sadržaju ove adaptacije. Pred nama su još dva tjedna rada pred dubrovačku premijeru, i u dva tjedna se može puno napraviti. Ansambl ZKM-a čine glumci koji ni u najtežim okolnostima neće odustati tako da, u konačnici, vjerujem da ćemo iznijeti kvalitetnu predstavu.

TELEGRAM: Fluidni seksualni identiteti zapravo su u nama češći nego što smo u stanju priznati?

DADO: Ja sam poprilično nefluidan, to mogu priznati. Tako da mi je fluidnost strana, ali mogu zamisliti da je vrlo playful i oslobađajuća.

TELEGRAM: Društveno nametnuta uloga jedan je od perfidnijih alata za podčinjavanje i netrpeljivost?

DADO: Svaka nametnuta uloga služi onom jačem, onome koji je nameće. U svrhu višeg cilja kojeg postavlja i definira taj jači. Uvijek je tako bilo. Konac 20. stoljeća je prošao u znaku borbe za prava i jednakosti i ta se borba prelila i na 21. stoljeće. Međutim, čini mi se da definicija slobode u sebi nosi i predznak borbe za istu, tako da njenim ustoličenjem se ujedno obvezujemo i na konstantno održavanje.

TELEGRAM: Olivija u komadu kaže da je “ljubav poput kuge”, a umirući Mercuzio u “Romeu i Juliji” baca kletvu “Kuga pomorila oba vaša doma!” na smrtno zavađene porodice, ogrezle u mržnju. Cijeli spektar ljudskih stanja je između ljubavi i mržnje? Bliske su često te emocije?

DADO: Tu smo Olivijinu rečenicu, izrazit ću se kazališnim jezikom, štrihnuli iz našeg predloška. Ali svakako da ta rečenica definira moderni narativ, svaka ljubavna priča za kazalište ili film, ima tu rečenicu sadržanu u sebi. Književnost i kazalište stoljećima već, film i televizija nešto kraće, imaju odgojnu funkciju, pa mi se ponekada čini da su nam upravo ti mediji donijeli dodatnu dramu u život, i osvijestili ono kreativno i performativno u nama, svi smo u nekom trenutku željeli, barem kao mali, živjeti životom naših junaka i suprotstavljali našu stvarnost onoj “ljepšoj”, tražeći release. Happy end. Što god.

TELEGRAM: Ispreplitanjem emocija i identiteta, između ostalog se bave i zekaemovski “Karamazovi” u ingenioznom Frljićevom tumačenju. Gledajući predstavu činilo mi se da u vašem Ivanu itekako ima i krhotina Aljoše i Dmitrija?

DADO: Zanimljivo mi je da ste ovo primijetili, jer Ivana jesam gradio u odnosu spram Mitje i Aljoše. Vodio sam se idejom da bi Ivan volio biti i Mitja i Aljoša. Budući da je to nemoguće, on kreira gađenje spram njih.

TELEGRAM: Ta čudesna predstava jedna je od najprelomnijih događaja, ne samo u našem teatru nego i u društvu. Jeste li odmah naslutili što se valja na horizontu?

DADO: U ovom slučaju mogu govoriti u ime ansambla, jesmo, svi smo osjetili da se događa nešto lijepo i važno. Oliver jako lijepo energetski postavi cijelu stvar, pa nekako kada se taj dio uspješno obavi, sve ostalo stvarno postaje igra. Imam osjećaj da smo se u tom procesu svi jako lijepo igrali, i da smo takav odnos spram sadržaja nastavili razvijati i kroz reprize predstave.

TELEGRAM: Cijeli drugi dio predstave je bespoštedna bitka za dječje duše. Taj važan sloj romana često se ili preskače ili tretira površno. Što mislite zašto?

DADO: Nisam gledao druga uprizorenja “Karamazovih”, pa mi je o tome nemoguće govoriti.

TELEGRAM: “Črna mati zemla” u režiji Dore Ruždjak-Podolski također je veličanstveno, kao simfonija, zaronila u svijet najranjivijih. Smatrate li lice devetogodišnjeg zlostavljanog dječaka Franje jednom od svojih prijelomnih uloga? Onaj njegov vapaj „Ja bih samo htio pripadati nekome“, što je pokrenuo u vama?

DADO: Prošlo je dosta godina od premijere “Črne mati zemle”. Ono što mi je taj trenutak osvijestio i potvrdio jest da suze u kazalištu ne pripadaju glumcu, nego publici. Glumac gotovo da nema pravo na suze.

TELEGRAM: Sličnih vapaja sigurno ste bili svjesni u ratom izbrazdanom djetinjstvu?

DADO: Prošlo je. Ponekad pecka. Ali i za to postoji krema.

TELEGRAM: Imali ste sreće u surovom odrastanju da su se bake i djedovi, s obiju strana vaše srpsko-muslimanske porodice, brinule o vama nesebičnom ljubavlju. Da li ste ponekad, premda i ne htijući, trgovali tom njihovom ljubavlju?

DADO: Gledajte, u tim godinama bih za čokoladu prokazao i babu i tetku. Ne, nisam trgovao ljubavlju. U tom periodu i mentalitetu ljubav se hranom pokazivala. A ja sam bio buco.

TELEGRAM: Onako realno, da li su vas svi ti rastanci i gruba sazrijevanja drukčije impostirali za život?

DADO: Onako realno, jesu. Ali zato evo 30-te koristim da naučim kako ne robovati tome, a to putovanje je najuzbudljivije od svih dosadašnjih.

TELEGRAM: U Matanićevom „Zvizdanu“ je čudesan onaj vaš potmuli krik na rampi, krik koji Saša upućuje Ivanu, prije zločina: „Molim te, idi kući!“ Kao da moli zlo da mu oslobodi dušu, dok je još vrijeme?

DADO: Za mene je taj trenutak u “Zvizdanu” bio važan jer zapravo komunicira da su njih dvojica bili prijatelji. Tako sam to zamislio. A i jest odraz tog bizarnog vremena, gdje su se ljudi, koji su do jučer sjedili zajedno, slavili rođendane, slave, bajrame i Božiće, odjednom počeli mrziti.

TELEGRAM: Racova samoća i čežnja za bliskošću u „Huddersfieldu“ stalno je na rubu sadizma, ponižavanja drugih. Koliko je ta dvostrukost privlačna a koliko opasna u procesu građenja uloge?

DADO: Nisam siguran da postoji išta opasno. U procesu istraživanja, ne igranja uloge, nego pripreme, ponekad izlaganje određenim materijalima može donijeti čudne snove i nelagodu. Bavljenje temom Drugog svjetskog rata, za predstavu “Franz”prema tekstu Tomislava Zajeca, na meni je ostavilo traga, pokušavaš shvatiti nešto što je neshvatljivo, iz raznih kuteva, i žrtve i agresora. Kod mene se dogodio jedan strahovit otpor i potreba da sljedećih barem deset godina više ne zavirim u tu temu. Niti da se bavim licima okrznutim ratom. Međutim, to je nemoguće. Rijetka su takva lica.

TELEGRAM: Igrali ste u “Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj” redatelja Peđe Ličine, jako važnoj trash-katarzi posvećenoj svim našim nacionalističkim demonima. Je li taj vatromet ozbiljne zajebancije bio ljekovit za vas koji ste stvarali film? Za nas gledaoce bio je kao melem.

DADO: Peđa Ličina je antidepresiv produženog djelovanja.

TELEGRAM: Ličina je svojevrsni prequel uradio sjajnim sitcomom “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”. Zašto se serija, pobogu, tako brzo ugasila? Tamo se vaš lik doslovce zove Srbin i rasturali ste, mlad glumac i očito ohrabren…

DADO: Za sva dodatna pitanja obratiti se HRT-u. Vrlo često se sjetim tog snimanja pa pomislim kako bi bilo lijepo ponovno oživjeti te karaktere.