Danas je u MSU komemoracija za Jagodu Kaloper, a mi donosimo intimni tekst njezine prijateljice

Nisam, naprosto, znala što bih joj rekla

Nisam joj poslala SMS poruku ovih posljednjih tjedana, iako sam znala kroz što prolazi. Nisam znala što bih joj rekla, osim jednom, nije odgovarala na pozive i poruke ni Sanji, s kojom je zajedno rasla i razvijala se još od baletne škole na Gornjem gradu. Dvije djevojčice u baletnim papučicama koje su sanjale o bijelom baletu. Da joj kažem: “Drži se, Draga, vidimo se skoro, uvijek si pobjeđivala, pa će tako biti i sada.” To bi se njoj vjerojatno svidjelo, Jagoda je bezgranično vjerovala u sebe, u snagu vlastite volje, njen je optimizam bio nepokolebljiv.

Kad god bi neka od nas prolazila kroz jake turbulencije, Jagoda bi na kraju rekla: “Ali sve bu dobro, vidjet ćeš, dogodine ćemo još napraviti i ovo i ono… moramo biti više zajedno”. A onda se ne bismo srele mjesecima, ponekad i godinama. Ta optimistična poruka koju bih joj poslala ne bi bila iskrena. Nas dvije smo vrlo različite osobe, to ne bih bila ja. ovog puta nisam joj mogla lagati. Znala sam da je kraj, Sanja i ja pratile smo povratak teške bolesti i bile smo očajne.

Naš posljednji susret u Močvari, ovog proljeća

Tješi me što smo se posljednji puta srele na tribini Film i feminizam u Močvari ovog proljeća. Mjesec, dva prije nego što je otišla u Beč s dijagnozom neizlječive bolesti. Došla sam u Močvaru vidjeti njen film Žena u ogledalu. I nju, Jagodu, ne znajući da će nam to biti posljednji susret. Kad me je ugledala u publici, razveselila se je i mahnula mi na onaj svoj spontani, pomalo šašav način, tako da su svi vidjeli. I još je, nakon što ju je voditeljica tribine proglasila zvijezdom večeri zbog koje su svi ovdje, rekla da sam baš zbog nje došla samo ja.

Bila sam ponosna i pravila se važna, ali sam osjećala i blagu nelagodu – hoću li joj moći reći što stvarno mislim o filmu, o njenom pogledu u svoj odraz u ogledalu. I kako će reagirati na neka pitanja koja ću možda postaviti iz publike. Srećom, film je sjajan, kao uostalom i sve što je Jagoda radila, kad je zagledala u samu sebe. Najozbiljnije mislim da je Jagoda Kaloper, iako nije bila školovana glumica, jedna od najboljih glumica svoje generacije.

Glumica koja je toliko odskakala od famozne zagrebačke škole psihološkog realizma u kojoj se tako mnogo glumatalo u ono vrijeme. Koliko god različite bile uloge koje je igrala, to je uvijek bila ona, baš ona. Od “Jagode” u Grlićevom Kud puklo da puklo, “Jagode” u Makavejevljevim Misterijima organizma – po kojoj su još glumici nazivani likovi u igranim filmovima? – do mladenke u Papićevim Lisicama i Seke u Žižićevoj Kući. A radi se o potpuno različitim filmovima i ulogama, o poetski i ideološki udaljenim svjetovima.

Kako je varala i zavodila kritičare i publiku

Glumci naravno mogu glumiti svašta, to im je posao i najveća tajna glumačke umjetnosti. Poklonici Stanislavskijeve metode, koja je ovdje ostala dominantna, kažu da umjetnost glume i jeste u tome da glumci zaranjaju u sebe i pronalaze sve te likove zakopane u vlastitom iskustvu. Ali Jagoda nije glumila, barem ne tako, a nije bila ni običan “naturščik” koji odigra ulogu dvije i završi karijeru. Nitko me nije toliko navodio na razmišljanje o meni nedokučivoj umjetnosti glume kao Jagoda.

Možda samo zato što sam ju poznavala bolje nego bilo koju drugu glumicu, što smo bile bliske, pa sam i ja činila standardnu grešku projiciranja i učitavanja osobe u uloge. No, meni se čini nešto što bi moglo izazvati sablazan ili barem podsmijeh među profesionalnim teoretičarima filmske glume.

Jagoda nije glumila, ona je uloge prilagođavala sebi i tako “varala” i “zavodila” i režisere i kritičare i publiku i medije. Minimalističkom ekspresijom, prekrasnih velikih očiju i govorom sa sitnim, jedva primjetnim “šprahfelerima” koje nije ni pokušavala korigirati, interpretirala je filmske likove taman toliko koliko je Jagoda “interpretirala” sebe u životnim ulogama.

Kako je sazrijevala njezina autorefleksija

I režiseri i mediji i kritičari i publika su je voljeli (jedna srebrna i jedna zlatna Arena), a ipak je između Jagode i svih njih vladao ogroman nesporazum. I režiseri i mediji eksploatirali su njenu programatsku naivnost, spremnost i sposobnost da se izloži i ogoli, njenu filmsku golotinju. A ona je na to pristajala. Uvijek sam se pitala – zašto? – ali se nisam usuđivala to pitati i nju samu. Film Žena u ogledalu nudi odgovor na neka od tih pitanja. Htjela je, tako je to sama objasnila, pokazati da ona nije ista kao uloge i likovi iz filmova i medijske prezentacije, ono eksploatirano tijelo i naivno pristajanje.

Većina glumica to ni ne mora objašnjavati, barem ne više, ali Jagoda je imala potrebu da to kaže vlastitim izričajem. U svom filmu, Jagoda je zagledana u sebe i zbog sebe, a ne zbog režisera, kritičara i publike. Traži sebe zagledavajući se u svoj odraz u svemu što odražava svjetlo, u ogledala, izloge, bliske osobe, životne i filmske uloge. Danas Jagodu proglašavaju autorefleksivnom glumicom i umjetnicom.

Moj je dojam da njena autorefleksija sazrijeva tek s njenom “drugom” karijerom, onom vizualne umjetnice koju je sve vrijeme vodila paralelno ali ju je zasjenio filmski glamour. Između ostalog, Jagoda je jedna od začinjavki jugoslavenske konceptuale koja se šezdesetih godina rađala u Galeriji Studentskog centra pod vodstvom Želimira Koščevića. Put od djevojčica koje sanjaju o bijelom baletu do radikalnih umjetnica šezdesetih i sedamdesetih godina, Jagoda Kaloper i Sanja Iveković prošle su zajedno.

Novi uzlet doživjela je relativno nedavno

Potom je neko vrijeme bila “zaboravljena” kao likovna umjetnica, a politika zaborava je uvijek uvjetovana odnosima moći, kad je riječ o umjetnosti i avangardnim pokretima gotovo je uvijek riječ o rodnom režimu moći. Jagoda je to iskusila i kao glumica i kao vizualna umjetnica. Novi uzlet doživjela tek relativno nedavno.

Najprije je pripremila izložbu xeroxiranih dijelova vlastitog tijela, gurala je ruke i kosu u fotokopirnu mašinu, što je ekvivalent autodestruktivnom činu, i onda izložila monokromatske otiske. Potom je krenula kolažirati stare i nove snimke iz svog života i one iz filmova. Njeni su noviji radovi izraz zaokružene svijest o tome da je žena ono što u njoj vide, o njoj misle i od nje očekuju drugi, a umjetnost nastaje kolažiranjem tih slika s vlastitom slikom o sebi.

Kao takav jedan kolaž intersubjektivnosti nastao je i film Žena u ogledalu (produkcija Factum), nakon čega je uslijedila retrospektiva u MSU-u (kustosica Leila Topić), te monografija U zrcalu kulturalnog ekrana: Jagoda Kaloper, autorice Leonide Kovač koja cjeloviti umjetničin opus promatra na fonu “ekrana” patrijarhalne, mizogine i seksističke kulture, u kojoj je: “…odmah po svom ulasku u filmsku industriju [mogla] dobiti priznanje kao «svježe» žensko tijelo ….ali ne kao kreativna osoba čija se kritička misao artikulira u njezinom vlastitom umjetničkom djelu i javnom djelovanju.”

Zašto je pristajala na podmukle ponude

Jesmo li kroz Jagodinu autorefleksiju i suvremenu feminističku refleksiju dobili odgovor na pitanje zašto je prihvaćala uloge tako tipične za tadašnji jugoslavenski film u kojem je svaki ženski lik bio prvenstveno objekt muškog pogleda? Vrijedi to i za “antologijske” Lisice i za anarhistkinju Jagodu u Misterijima organizma i za Žižićev lik Seke u filmu Kuća.

Gotovo bezizražajnog lica, tek ljupko cvrkutajući, Seka/Jagoda uspjeva odigrati onaj drugi pol binarno svrstanih ženskih uloga, od “drugarice, partizanke, majke, supruge” do femme fatale, jugoslavenske Lolite koja usredotočena na samu sebe i manipulirajući seksualnošću uništava i navodi na kriminal poštenog (jugoslavenskog, hrvatskog) muškarca?

Zašto je prihvaćala podmukle ponude iz medija, u kojima su se urednici, novinari i fotografi unaprijed brusili kako će ju ipak nagovoriti da se skine pred kamerama? Ne mogu prešutjeti barem dva takva slučaja, jedan u Startu, gdje sam tada radila, a drugi, možda još podliji, u danas izmitologiziranom Poletu iz osamdesetih, kad su joj dali intervju na autorizaciju, a onda objavili sliku teksta na kojoj su bile vidljive njene intervencije. Danas bi to bilo kažnjivo djelo, tada tek medijska dosjetka, dobar frajerski štos koji je mene užasno zaboljeo.

Moj feminizam oblikovao se i na njenom slučaju

Film Lisice pogledala sam samo jednom, kad je došao u distribuciju. Scenu grupnog silovanja na kamenjaru jednostavno ne mogu gledati, a takvih je scena u to vrijeme, silovanja partizanki, silovanja seljanki na kukuruzu, silovanja u navodno konsenzualnom građanskom odnosu bilo u svim žanrovima jugoslavenskog filma. Jagoda, i mnoge druge glumice takve su scene “odglumile” i preživjele. Pitam se jesu li iz njih mogle izaći neozlijeđene, bez brazgotina?

Moj feminizam oblikovao se i na Jagodinom “slučaju”. Ona je tada, a donekle i sada, sve objašnjavala time da ni u filmu, ni sa medijima nikad ne znaš kako će izgledati finalni proizvod, drugim riječima nemaš kontrolu niti nad procesom, niti nad vlastitom slikom u javnosti. U posljednje vrijeme izjavljivala je kako neke od tih uloga danas ne bi prihvatila, ali bilo je to vrijeme velikog zamaha jugoslavenskog filma kojim smo sve bile impresionirane.

Bila je u pravu, preživjele smo, čak i poletjele

Nismo još imale jasan koncept stereotipizirajućeg muškog pogleda i eksploatacije ženskog tijela i u avangardnoj i radikalnoj umjetnosti tog vremena. Sve za dobar film, usput i kritičan prema stvarnosti!
Jagoda sebe nije smatrala feministkinjom u uobičajenom smislu deklariranog javnog istupa i društvenog angažmana.

Ona se je samo “družila s feministkinjama”, kako je neko primijetio u jednom novinskom tekstu, navodeći taj detalj kao samo još jedan začin njenoj “kontroverznoj” osobnosti. Pitanje, zašto se nikada nije pridružila nekoj feminističkoj grupi ili inicijativi, a sudjelovala je u humanističkim aktivnostima, sve do Afrike, moralo je biti postavljeno i na tribini o filmu i feminizmu. Ali ja sam svoj feminizam živjela – odgovarala je Jagoda.

Pišući ovaj tekst, kojeg niko nije naručio, povremeno bacam pogled prema susjednom Zlarinu i gledam u sličicu na zidu koju mi je poklonila kad je sa svog Otoka svratila na moj Otočić; apstrakcija fovistički živih boja i oblika kakve je neko vrijeme slikala na Zlarinu, tako netipično za njen inače monokromatski ili sepijasto pastelni kolorit. Razmišljam o Jagodinom programatskom optimizmu kao životnom odabiru. I pomišljam da je bila u pravu, preživjele smo, pa čak i poletjele, bez obzira i usprkos.
Jagoda Kaloper/Tonkica Palonkica, prrrrrrr.