Detaljno smo proučili Rodinovu izložbu u Zagrebu, i to bi u nas mogao biti kulturni događaj godine
Ostala su još samo tri dana do izložbe koju sigurno ne bi trebali propustiti
Ne znam jeste li primijetili da je u posljednje vrijeme u Zagrebu gostovao ogroman broj zaista velikih umjetnika (sjećanje na Guercina i Miroa još je uvijek živo). Svaka od tih izložba bila je najavljivana kao najvažnija izložba godine, desteljeća, stoljeća pa čak i milenija ako su autori i organizatori bili dovoljno megalomanski raspoloženi da upotrijebe upravo tu vremensku jedinicu.
Zagrebački Umjetnički paviljon ostvario je izrazito zanimljivu suradnju s Rodinovim muzejem u Parizu koja je rezultirala izložbom naslovljenom “Rodin u Meštrovićevom Zagrebu”. Dio je to projekta kulturno-umjetničkog transfera koji se već dulje odvija između Republike Hrvatske i Republike Francuske. No, ono što je najzanimljivije u cijeloj ovoj priči je činjenica da bi se u ovom slučaju doista moglo raditi o prvoj izložbi koja će s razlogom nositi atribut najvažnije izložbe, ako ničega drugoga, sezone.
Za razliku od prerazvikane retrospektive Miroa koja je obuhvaćala vrlo mali broj djela koja su zaista bitna u kontekstu povijesti umjetnosti, Jasminka Poklečki Stošić (ravnateljica Umjetničkog paviljona) ovaj je put u Zagreb doista dovela sve ono što je Rodina učinilo najznačajnijim skulpturom s prijelaza 19. u 20. stoljeće.
Rodinovi počeci
August Rodin je svoj umjetnički put započeo već u ranoj mladosti. Nikad se, doduše, nije mogao pohvaliti bilo kakvim akademskim uspjesima, ali je oduvijek imao nepresušne magije u svojim prstima pod kojima se čak i mramor topio poput voska. Započeo je kao daroviti crtač, a svoju je strast prema skulpturi otkrio za vrijeme kratkotrajne epizode franjevačke karijere kad je izradio svoju prvu bistu. “Velečasni Eymard” skulptura je koja predstavlja prvu etapu njegova kiparskog opusa. Obilježena je klasično antičkim načinom prikaza, ali se već i u njoj može pronaći dojmljive i za ono vrijeme atipične životnosti – karakteristike koja se smatra Rodinovom najvažnijom stilskom odrednicom. Dobro, gospodinu velečasnom bista se nije osobito svidjela jer bila suviše dijaboličnih crta za njegov ukus, ali rad na toj skulpturi vratio je Rodina na put kiparenja.
Njegovo je umijeće nedvojbeno, no kako bi mogao postati umjetnik kakav je bio apsolutno je bilo potrebno izučiti finese zanata. Upravo je zbog toga bitno da će zagrebačka publika imati priliku na vlastite oči uvjeriti se zašto se afirmativnim godinama velikog majstora smatraju baš one u kojima se bavio naukovanjem.
Rodin nije bio niti prvi niti posljednji umjetnik čiji rad široka javnost nije prepoznala na vrijeme. Tako je prvoj skulpturi koju je smatrao uspjelom, “Starac sa slomljenim nosom”, trebalo dugih 11 godina da svoje mjesto pronađe unutar svetih prostora Pariškog salona. Premda je ta skulptura ostala relativno nezapaženom ona se slobodno može pribrojiti njegovim najznačajnijim radovima. Taj fragment (maska) nagovijestit će novo i originalno shvaćanje skulpture izrazito osobnog pristupa prirodi koji je Rodina prometnuo u pionira jedne nove umjetničke prakse koja se odlikuje odmaknutošću od čistog figuralizma.
Rodin u potrazi za formom
Rodinova fascinacija dinamikom nagog ljudskog tijela vjerojatno je najupečatljiviji moment njegova likovnog opusa, a skulptura “Brončano doba” (poznata još kao “Pobijeđeni” i “Čovjek koji se budi”) prva je u nizu studija muškog akta u prirodnoj veličini i predstavlja početak umjetnikova fokusa na čovjeka. Ono što su mu kritičari zamijerili (izostanak naziva, teme i atributa) bilo je upravo ono što je umjetnost gurnulo preko praga modernizma. “Dobra figura korektnoga likovnog rješenja, preciznog stila i čvrstih oblika” bilo je ono što je sam autor smatrao mnogo bitnijim od teme.
Mogao bih se sad u nedogled raspisati o najmonumentalnijoj skulpturi koju je stvorio, “Vratima pakla”, ali ću se ipak zadržati na ovome: Radeći na interpretaciji Danteova pakla uspio je stvoriti svoj vlastiti kiparski vokabular koji mu je kasnije omogućio istraživanje prostora igrom vlastitim umjetničkim jezikom. Upravo zahvaljujući tim “Vratima” on je stvorio neke od svojih najizražajnijih formi.
Jedino Rodinovo kapitalno dijelo koje u Zagrebu neće u cijelosti biti izloženo je “Spomenik građanima Calaisa”. Radi se o još jedanom rezervoaru iz kojeg je nastavio neprekidno crpiti, a neki bi otišli čak toliko daleko i rekli krasti. Ekspresivna emotivnost neuzvišenih ljudi izražena unutarnjom dinamikom tijela prvi je put u potpunosti predstavila Rodinovu borbu protiv ustaljenih umjetničkih praksi donoseći izrazito suvremenu sugestivnost krnjih, oskaćenih i isprekidanih figura.
Nepoznato o Rodinu
Odlučite li nakon svega ovoga zaista platiti kartu i pogledati najavljenu izložbu, nećete se razočarati. Uz sva njegova kapitalna djela ova će vas izložba upoznati s tajnama procesa stvaranja ovog velikog umjetnika. Bit će izložen presjek crteža kroz koje je istraživao odnose prostora i volumena, ali fotografije Stephena Haweisa, Henryja Colesa i njegova službenog fotografa, Jaquesa-Ernesta Bulloza, a Rodin je svaki od ovih segmenta smatrao izrazito važnim dijelom svog umjetničkog stvaralašta.
Da je još uvijek živ mogli biste ga pitati što od svega što je stvorio smatra najznačajnijim. Na odgovor ne biste dugo čekali. “Spomenik Balzacu” smatrao je rezultantom cijeloga svog života i samim stožerom svoje estetike. Iako je svojevremeno ova skulptura slovila kao izrazito neprihvatljiva, upravo je ona označila početak suvremene fragmentarne i minimalističke skulpture koja je stvorila kiparski krajobraz koji nikad nije izgubio na značaju niti utjecaju.