Divovi svjetske kulture odali su počast Dubravki Ugrešić. Hrvatska se, kao i toliko puta, osramotila

Omiljena meta hrvatskih nacionalista

Njezina zbirka eseja Kultura laži objavljena 1995., tvrdi Roy, “otvoreno je seciranje načina na koji su nacionalni i etnički identiteti u regiji bili manipulirani kako bi služili onima koji su bili na vlasti.“ Dodaje kako je Ugrešić bila „ljuta zbog onoga što je smatrala “kolektivnim samodestruktivnim ludilom” rata i nacionalizma. Pisala je oštre tekstove protiv cenzure, osobito u svom eseju Čist hrvatski zrak, koji je objavljen i u The Independentu i u Die Zeitu.

To ju je, objasnila je u intervjuu 2019., učinilo “omiljenom metom hrvatskih nacionalista”. Roy je također objasnila kako je otkrila knjige Dubravke Ugrešić prije više od dva desetljeća, kad joj je prijatelj umjetnik poklonio primjerak knjige Kulture laži, skup “antipolitičkih eseja” koje je Ugrešić objavila između 1991. i 1996. Tu je, među ostalim, opisala “vrijeme nakon rata kao ono koje je nudilo zločincima mogućnost da postanu heroji, intelektualcima da postanu. . . kriminalci!”

‘Čitanje Ugrešić je kao koračanje ispod vodopada’

Roy je istaknula kako je teško objasniti zašto voli njezin rad. “Čitati ga je kao da koračate ispod ledenog vodopada: izlazite očišćeni, bez daha, ali spremni za više.“ Zbog toga su, napisala je, i kolege pisci uživali su u njezinom radu. Susan Sontag nazvala ju je „spisateljicom koju treba cijeniti.“ Za razliku od mnogih svojih suvremenika, primijetila je Roy, Ugrešić je predviđala i budućnost izdavaštva.

Uvidjela je da je književnost, kobno, dobila “auru glamura” i da izdavači žele da pisci budu prvenstveno “pružatelji sadržaja”, termin koji je tada bio dovoljno nov da se može nositi pod navodnicima. “Što će biti”, upitala je, s “autsajderima, knjiškim moljcima, romantičarima i gubitnicima“ koji su činili prezrenu i zanemarenu profesiju pisaca?“

‘Najmanje umirujuća od svih spisateljica’

U eseju “Korisni pribor” iz 2020. iznijela je svoje viđenje svijeta u kojem se moćne korporacije zamagljuju državnim granicama i identitetima, gdje će se “Srbija preimenovati u Ikeu, a njezini će stanovnici biti Ikeanci, dok će se Slovenija preimenovati u Siemens, a njegovi će stanovnici biti Siemensiti”. Sada mi se čini je klasična Dubravka Ugrešić glas sardoničnog proroka koji govori iz kutka divljine, otkrivajući istine koje su vas nasmijavale do suza.“

Roy je u Financial Timesu zaključila kako se tijekom vremena vraćala riječima Dubravke Ugrešić “ne zbog utjehe ili užitka ili umirenja — čak i kada je bila najzabavnija,
ostala je najmanje umirujuća od svih spisateljica, propitujući mane kasne demokracije jednako neustrašivo kao što je nekoć vidjela kroz fikcije nacionalizma — nego zbog jasnoće.“

Šampionka književnog aktivizma

Austrijska državna tajnica za umjetnost i kulturu Andrea Mayer reagirala je na smrt Dubravke Ugrešić izjavom kako će svima nedostajati njen glas, ali da će njezina novinarska snaga protiv rata, nasilja i nacionalizma ostati živjeti u njezinim knjigama. “Dubravka Ugrešić s velikom je jasnoćom pisala protiv rata i rastućeg nacionalizma svoje domovine Hrvatske. Podvrgnuta javnom ostracizmu i obilježena kao izdajnica, napustila je domovinu 1993. U emigraciji piše hrabro, ironično i s puno suosjećanja o njezinoj izgubljenoj domovini što nas čitatelje duboko pogađa.“

Nekoliko dana nakon njene smrti u New Delhiju održavao se Simpozij o književnom aktivizmu, koji je vodio jedan od najvažnijih indijskih književnika i literarnih kritičara, Amit Chaudhuri. Njegov prijedlog da se simpozij posveti Dubravki Ugrešić, vrhunskoj europskoj autorici, odmah je prihvaćen pri čemu se citirao njen intervju Verbivoracious Pressu iz 2016.

U tom intervjuu Ugrešić je kazala kako bi književni aktivizam trebao “uzurpirati naša komforna i rigidna mainstream mišljenja, protresti naš književni ukus i standarde te promovirati nepoznate pisce i zanemarene književne teritorije. Takav nam aktivizam treba jer se danas ne možemo oslanjati ni na hirove tržišta ni na nacionalne književne kanone, uglavnom muške i anakronistične”.

Ugrešić se prisjetio i New York Times

Neil Genzlinger, ugledni američki dramatičar, urednik, recenzent knjiga te kazališni i televizijski kritičar, napisao 28. ožujka u New York Timesu, jednom od najznačajnijih svjetskih medija, kako se Dubravka Ugrešić, “nakon što se njezina rodna Jugoslavija raspala početkom 1990-ih, našla izopćena u novoj državi Hrvatskoj zbog odbijanja da prigrli njezin agresivni nacionalizam te je ostatak života provela u inozemstvu.“

Citirao je Petra Milata, njezinog urednika i izdavača u Hrvatskoj koji mu je u mail poruci napisao da su tekstovi Dubravke Ugrešić, “kako u beletristici tako i u publicistici, jedinstvena mješavina duhovitosti i suosjećanja. Njezin odlazak snažno je odjeknuo u svim zemljama bivše Jugoslavije, gdje se Ugrešić smatrala glavnim intelektualnim glasom, opremljenim uzornom etičkom strogošću,” zaključio je Milat.

Proglasili su je vješticom

Nakon što je Genzlinger ustvrdio da je Ugrešić osamdesetih godina bila hvaljena kao jedna od najboljih jugoslavenskih spisateljica u usponu, citirao je tekst Jan Dalley, danas urednice kulture u Financial Timesu, koja je 1991. u The Independent of Britain zapisala da je njeno “doslovno enciklopedijsko znanje o teoriji književnosti pretvoreno, u njezinu vlastitom kreativnom radu, u genijalan gulaš od laži, aluzija i apsurdističke duhovitosti. Toliko ste zadovoljni sobom zbog bezbrojnih referenci za koje mislite da ste dobili da se zaboravite zapitati koliko ste ih propustili.“

Genzlinger je opisao kako je Ugrešić uzela duži odmor u Hrvatskoj, otišla je u Amsterdam, a zatim provela vrijeme kao predavač na Sveučilištu Wesleyan u Connecticutu. U Zagreb se vratila 1992. godine, ali su je dočekala vrijeđanja u tisku i izopćenje od strane kolega sa Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je predavala 20 godina. Maltretirali su je i prijetili joj, otkrila je da ne žele objavljivati njene radove te da su nju i još četiri spisateljice etiketirali “hrvatskim vješticama”.

“Prvo sam bila šokirana,” rekla je za The Chapel Hill Herald 1999., dok je predavala na Sveučilištu Sjeverne Karoline, “ali onda sam to prihvatila kao časno ime. Odlučio sam uzeti metlu i odletjeti.”

Rođena u zemlji koja više ne postoji

Hrvatsku je zauvijek napustila 1993. Njezina zbirka eseja iz 1995., “Kultura laži”, koja se sastoji od djela koje je napisala od 1991. do 1994., “grubo je seciranje načina na koji su nacionalni i etnički identiteti u regiji bili manipulirani kako bi služili onome tko je bio u vlast.“

“Muzej bezuvjetne predaje” iz 1999. bio je, napisao je Richard Eder u recenziji u The New York Timesu, a citira ga Genzlinger, “mješavina dnevnika, bilježnice, obične knjige i memoara; njegove činjenice i razgovori klize između zapisa i izuma.” Ta je knjiga ispitivala fenomen prognanika – ne krvavu amputaciju izbjegličkog bijega, napisao je Eder, “već sivi tijek odbacivanja tkiva nakon dolaska.“

U intervjuu za časopis Bomb iz 2002., podsjeća Genzlinger, Ugrešić je govorila o svojoj odluci da napusti Hrvatsku. “Ono što ne mogu tako lako izbrisati moje je iskustvo. Čak i da mogu, ne bih ga izbrisala niti zamijenila za manje traumatično. To iskustvo je bogato i obogaćujuće, kao i prilično jedinstveno. Nije toliko ljudi na svijetu rođeno u zemlji koja više ne postoji.”

‘Jedan od najvećih glasova književnosti s istoka’

Tekstove o odlasku Dubravke Ugrešić objavili su i najugledniji listovi s njemačkog govornog područja, kao što su Neue Züricher Zeitung, Die Welt, Tagesspiegel, Deutsche Welle i mnogi drugi. Među ostalim, u njima je zaključeno kako je ona bila “jedan od najvećih glasova književnosti s Istoka. Briljantan, sarkastičan, izvanredno inventivan glas, sa snagom koja mu je priskrbila prijevode na dvadesetak jezika, izvršio je značajan utjecaj na mnoge autore diljem svijeta.

Rođena 1949. u Kutini, u Jugoslaviji maršala Tita, od oca Hrvata i majke Bugarke, primajući 2016. prestižnu američku nagradu Neustadt, kazala je kako su njenu maštu, u nedostatku igračaka, oblikovale knjige, radio i holivudski filmovi. “Tekst, zvuk i slika dali su mi iluziju leta iz mog malog provincijskog grada u veliki svijet i njegovo uzbuđenje.“

Anegdota koja je impresionirala Connellyja

Charlie Connelly, autor brojnih engleskih bestselera te dobitnik više prestižnih književnih nagrada, u The New Europe zapisao je pak kako su se djela Dubravke Ugrešić “usredotočila na tijek povijesti kasnog 20. stoljeća i utjecaj velikih događaja na živote pojedinaca“. Podsjetio je da je 1999. dobila Austrijsku državnu nagradu za književnost te da joj je 2000. Berlinska akademija umjetnosti dodijelila nagradu Heinrich Mann. Također da je 2009. bila finalistica ugledne nagrade Mann Booker.

Connelly se prisjetio kako je Dubravka Ugrešić u jednom svom eseju opisala pisca kojeg je poznavala i koji je, kada ga je nakon rata intervjuirao jedan američki novinar, govorio kako je pod starim režimom bio žrtva represije, da je bio zatvaran i da su mu knjige bile zabranjene. Ugrešić je dobro znala da ovaj pisac ne samo da nikada nije bio u blizini zatvora, nego su njegove knjige uvijek bile široko dostupne.

“Ne vjerujem da je lagao”, napisala je Ugrešić. “Izložen medijskom ispiranju mozga, teroru zaborava i kolektivnom prisilom, moj kolega jednostavno je zaboravio svoju osobnu povijest. Uostalom, strani novinar je došao čuti upravo takvu priču, u svojoj zapadnjačkoj glavi već je nosio stereotip potisnutog pisca u bivšem komunističkom režimu koji je sretan kraj pronašao u novom, demokratskom društvu.”

Europa je siromašnija bez nje

Kao njenu najbolje djelo Connelly je izdvojio knjigu Ministarstvo boli za koju tvrdi da je roman mračan i duhovit, pametan i zadivljujući. “Kao i sama Ugrešić, protagonistica njenog romana Tanja otišla je iz Zagreba u Amsterdam gdje predaje jezike i književnost bivše Jugoslavije, predmet koji je nestao sa zemljom porijekla. To potiče meditaciju o nacionalnosti i egzilu sažetu u živopisno nacrtan lik koji Ministarstvo boli čini jednim od najboljih europskih romana modernog doba.“

Connelly također citira tekst Ugrešić iz 2019. u kojem je zapisala da je napustila svoju zemlju, “ili bih rekla da je moja država napustila mene. Sada znam da stotine i tisuće izbjeglica koje kucaju na vrata europskih zemalja nisu napustile svoje zemlje. Njihove zemlje su njih ostavile.”

Europa je već siromašnija bez jedinstvene perspektive Dubravke Ugrešić, zaključio je Connelly, ali iz njezine ostavštine još se mnogo može naučiti. “Ako postoji išta doista relevantno u trenutnoj inflaciji intelektualnih narativa o europskom identitetu, europskoj budućnosti, europskoj krizi, Europi nakon zida, novim europskim zidovima — onda bi to trebao biti narativ o veličanstvenom, izuzetnom kolanju ljudskog materijala. Ratovi, ubojstva, genocidi, politički sustavi, države i granice, ideološki i vjerski sustavi, nacionalizmi — sve to blijedi u usporedbi sa sudbinama običnih ljudi.”

Ugrešić je zaslužila bolje od Hrvatske

O smrti Dubravke Ugrešić članke su također, među ostalima, objavili News in France, Art Daily, Brazil Post, Trend News, Luni News iz Malezije, Time News… U svim tekstovima posebno se ističe da je Ugrešić bila poznata po svojoj kritici nacionalizma i šovinizma te po lirskim zapisima o iskustvu egzilantice.

Navođenjem in memoriama koji su objavljeni u nekim od najvažnijih medija u svijetu, željeli smo pokazati kako je književno stvaralaštvo Dubravke Ugrešić percipirano u inozemstvu. Uz Slavenku Drakulić, Ugrešić je bila bez sumnje najuglednija, najpoznatija i najprevođenija hrvatska književnica u svijetu. Nažalost, politički i kulturni krugovi u nas to ne priznaju niti uvažavaju zbog čega postoji tako golem raskorak između onoga kako se ona i dalje, i nakon smrti, doživljava u Hrvatskoj, a kako u inozemstvu.

Čak ni njen odlazak nije bio dovoljan da se napokon na pravi način oda priznanje njezinoj literaturi. Niti se domaća politička nomenklatura uspjela izdignuti iznad dnevno političkih narativa i opsesija, već je ostala duboko prikovana u starim vremenima. Dubravka Ugrešić zaslužila je drugačiji odnos, ne samo svojim stvaralaštvom, već i zbog toga što je, kako je to kazao filmski redatelj i pisac Rajko Grlić, duboko patila zbog odlaska te je svoje izgnanstvo doživjela tako strašno kao nitko od ljudi koji su odselili u inozemstvo. „To iskustvo nikako nije mogla istjerati iz sebe, ta nesreća njenog života trajno ju je obilježila. I uvijek se vraćala na tu temu.“

Težak podbačaj ministrice kulture

Jer, osim kurtoaznog izraza sućuti ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, drugih reakcija iz političkog i kulturnog miljea nije bilo. Za razliku od doslovce svih europskih i američkih književnih kritičara, hrvatska ministrica našla je za shodno tek spomenuti da je Ugrešić započela književnu karijeru prozom za djecu te se okušala u gotovo svim fikcijskim i nefikcijskim žanrovima.

Obuljen Koržinek ustvrdila je kako je Ugrešić pozornost književne javnosti privukla kratkim romanom Štefica Cvek u raljama života, u kojem se postmodernistički, ironično i duhovito poigrala trivijalnom literaturom, gradeći tekst kao krojni arak te grafički i sadržajno ušivajući citate, pisma i savjete. Također da će biti zapamćena kao samosvjesna autorica koja je značajno doprinijela razvoju tzv. ženskog pisma.

Tek je jednom rečenicom, onako ovlaš, Obuljen Koržinek spomenula kako je nakon odlaska iz Hrvatske egzil kao sudbina postao jedna od ključnih tema njezina književnog djela. Niti jednom riječju, na svoju sramotu, nije spomenula kakav je ugled Dubravka Ugrešić uživala te kakve je sve nagrade dobila u inozemstvu.