'Ferrari' je solidan sportski triler, ali šteta je što Michael Mann zaobilazi ona kompleksnija pitanja
Dugoiščekivani film proslavljenog američkog redatelja netom je stigao u Cinestar i Cineplexx kina
Osim što još jednom potvrđuje recentni interes Hollywooda za pozadinske priče slavnih tvrtki i obiteljskih dinastija – o čemu svjedoče naslovi kao što su “House of Gucci”, “Air” i tematski najbliži “Ford v Ferrari” – novi film Michaela Manna u dobroj mjeri replicira i njihov način pristupanja protagonistima radnje, to jest, da budem posve precizan, sagledava ih ponajprije u momentu koji se tumači presudnim za njihove živote.
Oslanjajući se na raniju biografiju “Enzo Ferrari: The Man, the Cars, the Races, the Machine” novinara Brocka Yatesa, američki redatelj u svom “Ferrariju” slavnog vozača i osnivača talijanske tvrtke tako razmatra isključivo u razdoblju od nekoliko mjeseci tijekom 1957. godine, u vremenu uoči i tijekom notorne utrke Mille Miglia koja će nepovratno utjecati na budućnost sportskog automobilizma.
Iako Ferrarijev privatni život ovdje dobiva pažnje koliko i njegova opsesija brzim automobilima, teško da možemo reći da je i jednako zanimljivo predočen. Čovjek u pitanju svakako jest zahvalan materijal za podrobniju analizu, osobito kad bi ga se provuklo kroz širi društveni kontekst, ali Mann se odlučuje tek za svojevrsnu skicu karaktera, još jednu (površnu) studiju površnosti pogonjene slijepom ambicijom i neobuzdanim egom.
Pomalo nesigurno žanrovski rascijepljen između melodrame i trilera, “Ferrari” zbog svega navedenoga u konačnici puno bolje djeluje kao dinamični akcijski film nego kao psihološki portret kontroverznog Talijana.
Brak na rubu urušavanja
Diljem Italije poznat kao Il Commendatore (Zapovjednik), Enzo Ferrari (uspješno postarani Adam Driver) te je 1957. bio nadomak šestog desetljeća života, i usred nekoliko prekretnica. Tvrtka je bila u krizi, njegov brak s temperamentnom Laurom (više nego nadahnuta Penélope Cruz) već je odavno postupno zamirao, a smrt obožavanog sina Alfreda, koji je preminuo godinu dana ranije, dokinula je svaku potrebu za pretvaranjem da su stvari drugačije nego što uistinu jesu.
Lauri je bilo sasvim jasno da Enzo oduvijek ima ljubavnice, ali neka pravila morala su postojati (ako se suprug ne bi vratio doma prije posluživanja doručka, Laura je, čisto da ga podsjeti kako stvari stoje, ponekad znala pucati iz pištolja). Ono što je njegovoj supruzi, ujedno i suvlasnici tvrtke, više od deset godina promicalo, jest činjenica da izvjesna Lina (ovdje potpuno nezanimljiva Shailene Woodley), jedna od Enzovih ljubavnica, u dražesnoj ruralnoj vili odgaja Enzova sina Piera, nakon Alfredove smrti jedinog muškog nasljednika (doduše, još nepriznatog).
Dok muž smrt prvog sina potiskuje tako što većinu svoje energije preusmjerava na automobilske utrke, što je, doduše, i ranije bio njegov primarni interes, znatno izravnije shrvana, posve usamljena Laura delikatno pleše po granici između normalnosti i ludila, istovremeno ipak ostajući glas razuma u poslovnom smislu. Kad situacija bude najgora a njezin suprug pokaže netipične znakove slabosti, sugerira Mann, upravo će njezina smjelost i beskrupuloznost osigurati opstanak tvrtke. Šteta je zapravo što ovaj moment ostaje potisnut u drugi plan.
Elementi patološkog poremećaja
U dobroj mjeri nesvjestan prijeteće financijske propasti, Enzo Ferrari portretiran je kao čovjek koji živi prije svega za adrenalinski nalet pobjede, ne štedeći pritom ni novac ni živote svojih vozača. Obilježen nekim ranim tragedijama Talijan je, kako to u jednom trenutku kaže, podigao zid prema emocijama, no možda bi ispravnije bilo reći da njegov manjak empatije u najgorim momentima zrcali određene elemente patološkog poremećaja.
Na tom tragu, kako se približava velika Mille Miglia, iscrpljujuća kružna utrka od 1600 km na relaciji Brescia-Rim-Brescia, Enzo svojim vozačima sve otvorenije sugerira da u svojoj želji za pobjedom zapravo moraju riskirati apsolutno sve.
Istina, što se njegove kože tiče, trijumf pred Maseratijem i ostalim konkurentima pitanje je održavanja tvrtke na životu koliko i zadovoljavanja opsesije, ali ono što ga razlikuje od ostalih, objašnjava Enzo jednom prilikom, upravo je činjenica da on proizvodi automobile prije svega da bi se mogao utrkivati.
Žudnja je ključna riječ
Ništa u njegovu životu, pa ni seksualni pothvati u koje se besramno i bezrezervno upuštao, i čime se za života neće izbjeći pohvaliti, nije moglo konkurirati žudnji koja ga je opsjedala pri pomisli na Ferrari i pobjedničko postolje. U tom smislu, žudnja je možda i ključna riječ za razumijevanje motivacije Enza Ferrarija.
Jednim svojim dijelom, potvrđuje to i njegov sljedeći (navodni) citat: “Uvjeren sam da kad muškarac ženi izjavi ljubav, da on zapravo misli reći da žudi za njom, a jedina savršena ljubav na ovome svijetu ona je koju otac osjeća prema svome sinu.”
Teško da će itko reći da scenarij “Ferrarija” ima puno kvalitetno napisanih dionica, ali neke od najupečatljivijih odnose se upravo na scene između Enza i njegova tada nepriznatog sina Piera, danas još uvijek živućeg milijardera i suvlasnika tvrtke koji je afirmativno komentirao Mannov film (scenarij je napisao Troy Kennedy Martin, autor koji je preminuo još 2009. godine, što samo pokazuje koliko je dugo Mann pokušavao realizirati film).
Iznimno uzbudljive scene vožnje
U postavi kojom dominira Cruz, a koju nešto manje uvjerljivo prati Driver (možda i nesretno izabran za ulogu), vjerojatno ne treba posebno nabrajati uloge vozača (među njima se nalazi i Patrick Dempsey u ulozi neuništivog veterana), između ostaloga, i zbog toga što rivalstvo suprotstavljenih timova u pravom smislu zapravo i ne postoji.
Temeljni sukob ovdje se odvija između svakog pojedinačnog čovjeka i njegovog vozila, odnosno između svakog vozača i smrti koja potencijalno vreba na sljedećem zavoju. Moglo bi se reći da se Mann znatno više fokusira na taj specifičan osjećaj opasnosti nego na osobe koje sudjeluju u sportu.
Treba istaknuti, čovjek ne treba biti poseban obožavatelj automobila da bi uživao u akcijskim scenama “Ferrarija”, i rekao bih da su redatelj, njegov direktor fotografije Erik Messerschmidt i ostatak ekipe zaslužne za tehničke elemente filma, najsnažniji dojam ostavili upravo u brutalno snimljenim, uzbudljivim scenama vožnje, napose u podužoj sekvenci finalne utrke koja će spletom okolnosti završiti kako je već završila (onima koji nisu upoznati s događajima, Mann će stvari predočiti prilično upečatljivo).
Još jedan grubi podsjetnik
Šteta je, međutim, što redatelj odlučuje zakočiti baš kad isplivaju nove moralne i poslovne dileme, odnosno što tijekom čitavog filma zaobilazi putanje koje vode prema nešto konkretnijem propitkivanju osobne odgovornosti obitelji Ferrari, zabluda automobilske industrije i stranputica kojima su lutali dijelovi tadašnjeg tiska, a što će onda veoma spretno iskoristiti ožalošćena ali neporažena Laura Ferrari, odnosno njezin moralno ništa više skrupulozni suprug.
Ne može se reći da Michael Mann na tome posebno inzistira, ali njegov “Ferrari” vjerojatno bi se moglo tumačiti i kao još jedan grubi podsjetnik na to da su vrhovi svijeta, napose u poslovnom svijetu, nerijetko rezervirani za one koji su spremni prekršiti pravila igra i povremeno zažmiriti na jedno oko, ili još bolje, potpuno zatvoriti oba.