Glavna zvijezda 'Maestra' Bradleyja Coopera nije slavni glazbenik, nego njegova impresivna supruga
Posljednjih mjeseci često spominjan iz posve krivih razloga, drugi film Bradleyja Coopera jučer je stigao na Netflix
Izuzev naviruće svjetlosti iza zastora, prostorija je potpuno zamračena. Telefon zazvoni i javlja se mladi muškarac, iz razgovora zaključujemo da je riječ o Leonardu Bernsteinu. Upravo saznaje da je dobio svoju priliku. Širom razmiče zastore i slavljenički krikne, a prostor se pokaže kao spavaća soba u kojoj spava i njegov ljubavnik. Leonard ga nekoliko puta pljesne po stražnjici u ritmu perkusija koje bubnjaju u pozadini, a potom u vjerojatno najoriginalnijoj sekvenci filma kroz zavojiti hodnik utrči ravno na središnji balkon glavne dvorane njujorškog Carnegie Halla.
Ne treba previše da shvatimo da novi film multitalentiranog Bradleyja Coopera, o kojem se posljednjih mjeseci posve promašeno najviše razgovaralo zbog prostetičkog nosa pomoću kojeg su ga transformirali u legendarnog američkog glazbenika, nakon kraćeg prologa zapravo kreće ravno od ključnog trenutka, odnosno jutra kad su, svega nekoliko sati prije koncerta Njujorške filharmonije, dvadesetpetogodišnjeg Bernsteina pozvali da zamijeni bolesnog dirigenta Brunu Waltera. Zvijezda je rođena.
I baš kao u njegovu istoimenom, možda mrvicu precijenjenom redateljskom debiju, “Maestro” je priča u kojoj isprva dominantni Bradley Cooper završi u sjeni svoje partnerice. Dok je u njegovoj obradi poznatog holivudskog klasika to bila Lady Gaga, ako ne drugačije onda na razini radnje, ovdje u ulozi Bernsteinove supruge Felicije Montealegre scenu postupno preuzima ingeniozna Carey Mulligan, dramski stup “Maestra”, filma koji puno više otkriva o višedesetljetnim izazovima jednog braka nego o maestralnosti svog muškog protagonista.
Streloviti Bernsteinov uspon
Okosnica biografije načelno je poznata. Rođen 1918. godine u obitelji židovsko-ruskih imigranata koji će stvoriti solidan biznis prodajući proizvode za kosu, Leonard Bernstein odbija slijediti očeve stope i odlučuje se za profesionalnu karijeru u glazbi.
Nakon što mu je spomenuta izvedba 1943. godine širom otvorila vrata elitnog glazbenog društva, nemirni Bernstein iz godine u godinu demonstrira raspon svojih talenata i interesa, pa tako oduševljava ne samo kao dirigent nego i kao autor mjuzikala, baleta, filmske glazbe i djela nešto klasičnije forme, afirmiravši se već u svojim tridesetim godinama kao međunarodno najuspješniji američki glazbenik (bio je, između ostaloga, prvi američki dirigent kojemu su otvorena vrata milanske Scale, 1953. godine).
Prvi dio režijski potentniji
Cooper toj velikoj karijeri pristupa skokovito i izrazito selektivno, izostavljajući čitava desetljeća i područja Bernsteinova djelovanja, između ostaloga i nekoliko kontroverzi, primjerice problematične pozadinske igre koje su mu osigurale barem jedan od prestižnih položaja.
To je, dakako, razumljivo, a onda i potrebno da bi se film zaokruženo izložio na ovih relativno skromnih 129 minuta, no ipak je šteta da ni njegov politički profil nije naznačen. U konačnici, glazbenik je bio izuzetno zanimljiv i Federalnom Birou, kako zbog svojih komunističkih veza, tako i zbog tada problematičnih seksualnih preferencija, pa je njegov dosje tijekom godina nabujao do stotina i stotina stranica.
Strukturalno uokviren ne posebno sadržajnim kratkim prologom i epilogom, središnji dio radnje dodatno je podijeljen specifičnim autorskim postupcima: u dinamičnoj monokromnoj vizuri Matthewa Libatiquea prvih 45 minuta donijet će i najpotentnija režijska rješenja, primjerice efektne tranzicijske momente koji negiraju realistički zamah, poput gore spominjanog skoka iz spavaće sobe u koncertnu dvoranu, što je samo jedna od nekoliko takvih scena, dok će zapravo ostatak filma, vizualno transformiran u koloristički punokrvnu paletu šireg formata, polako gubiti zaigrani, humoristični ton i prerastati u složenu obiteljsku dramu.
Pitanje umjetničkog habitusa
Cooper gledatelju previše ne olakšava i računa da je mnogošto u vezi Bernsteinove biografije već od prije barem donekle jasno, a logika izlaganja u načelu prati dvije dominantne osi, interpersonalnu (obiteljsku, ljubavničku) i stvaralačku, pri čemu je važno istaknuti da je potonja ipak sekundarna, uglavnom posredovana kroz delikatnu dinamiku prve, s osrednjim uspjehom.
Iako se redatelj nerijetko vraća problematici Bernsteinova talenta, pitanjima produktivnosti i esencije njegove umjetnosti – uz par primjerenih izuzetaka, fenomenalan soundtrack filma u cijelosti počiva na njegovoj glazbi – ti će momenti na kraju biti znatno manje zanimljivi od glazbenikova kompleksnog odnosa sa suprugom, kostarikanskom glumicom koja mu je rodila i troje djece, podređujući dijelom i vlastite ambicije njegovim ciljevima.
Kada govorimo o Cooperovu shvaćanju Bernsteinova umjetničkog habitusa, moglo bi se reći da je ovaj Bernstein više spretni eklektik nego izvorni glas, prije strastveni izvođač nego kakav kolos umjetničke potentnosti (to donekle potvrđuje i scena u kojoj glazbenik priznaje da je za istinsko stvaranje potrebna samoća na koju on jednostavno nije spreman), što bi moglo biti blizu istini. Najsnažnije Cooperove scene upravo su one gdje ga gledamo s dirigentskim štapićem u ruci.
Zašto ovaj film funkcionira
U više navrata i njegova će supruga Felicia s izvjesnom gorčinom govoriti o iznevjerenom talentu, no kako vrijeme odmiče a broj njegovih mladih ljubavnika raste, u čemu postaje sve besramniji i indiskretniji, posve je jasno da Felicijine zamjerke proizlaze ponajprije iz toga što je ona sama desetljećima kronično iznevjeravana.
Nema sumnje, godine pažljivog proučavanja Bernsteinovih ekspresija i manira rezultirale su uvjerljivom Cooperovom interpretacijom (koja se povremeno pretapa u otvorenu imitaciju), ali jednako je neosporno da već negdje od sredine “Maestra” filmom apsolutno dominira spektakularna Carey Mulligan, jednako impresivna u svojim solo dionicama (gdje naizgled s lakoćom prolazi test redateljevih prodornih krupnih kadrova) kao i u zajedničkim scenama supružnika (u kojima se uvijek iznova potvrđuje kao ključ opstanka braka).
Ipak, kad se nesretnim stjecajem okolnosti uloge obrnu, pa se on nađe u ulozi pažljivog, obzirnog supružnika, Bernstein ne iznevjerava svoj dio bračnih zavjeta i “Maestro” se iz biografske dobrim dijelom pretvara u univerzalnu priču o starenju i zajedništvu, o ljubavi koja preživljava sve izazove zajedničkih desetljeća, i u kojoj nam na kraju nije bitno jesu li na ekranu Leonard Bernstein i Felicia Montealegre, ili neki nama posve nepoznati ljudi. Njihova bliskost doima se stvarnom, autentičnom, i to je glavni razlog zašto ovaj film uopće funkcionira.