Gledali smo ‘Snjeguljicu’, prvi film koji je režirala Lana Barić. Filigranski je to ispričana priča
Obzirnom redateljskom rukom otvorila je glumce, nalazeći goleme zalihe njihove istovrsne želje za inventurom duša s ožiljcima
Mnogim bleferima ni pusti milijuni dolara, ni višesatni formati, ni redateljske egotrip atrakcije nisu dovoljni da zaista ispričaju priču. Lani Barić dovoljno je 15 minuta filmskog trajanja, šačica para i duboka istinska potreba. Njena i majušne monaške ekipe oko nje.
Kratkometražni igrani film “Snjeguljica”, prvo Lanino iskušenje u redateljskoj ulozi, ljubaznošću autorice i producenta Zagreb film imao sam zadovoljstvo pogledati uoči njegove svjetske premijere – u konkurenciji 33. Trst Film Festivala. Film je festivalsku projekciju imao u ponedjeljak, 24. siječnja.
Iskovana samozatajna minijatura
Nakon što je probila led kao koscenaristkinja kratkog filma “Bijela“ u režiji Zvonimira Jurića i potom oslobodila autentični scenaristički nerv napisavši “Terezu 37“ koju je režirao Danilo Šerbedžija, čudesni stvaralački nemir glumice Lane Barić tražio je nova agregatna stanja.
Kad smo krajem februara 2020. u Kavkazu kafenisali i razgovarali za Telegram, u par škrtih skromnih rečenica opisala mi je “Snjeguljicu”: “Priča je to o ženi koja vozi snježnu ralicu. Ima mi nešto u tom čišćenju puteva, krčenju… Evo, nadam se da ćemo i sve realizirat. Samo nas snijeg nikako neće.”
I ne da je “realizirala“, nego je prema vlastitom scenariju filigranskom redateljskom rukom iskovala samozatajnu minijaturu. Kao oni starinski sajdžije koji neumornim očima pronalaze i najsitnije zupčanike zaboravljenih satova, čiste ih od hrđe i podaruju im novi sjaj.
Suspregnuti alati i vulkani emocija
Antiheroina “Snjeguljice“ je Željka, četrdesetgodišnjakinja ispaćenog ali stoički zacementiranog lica. Udarnica na snježnoj ralici, stopljena s bezličnim radnim kombinezonom i sumornom suburbijom koja izdiše u prljavom snijegu. Jedna od onih izdržljivih žena kojima je bljuzgavi život namijenio fargovsku pustoš (delikatno i dojmljivo to slika kamera Branka Linte i Filipa Tota) bez ijedne obećavajuće boje u spektru. Ako ne računamo narančaste zaštitne prsluke u opremi radnika.
Lana Barić sebi je dodijelila lice Željke, organski iznutra spajajući ulogu redatelja-pionira i ulogu izvedbenog demijurga. Malo je glumaca koji s takvim suspregnutim alatima proizvode vulkane emocija, kao što to uspijeva Lani. Praktički bez ijedne izgovorene riječi, isključivo očima, tkanicom lica i čitavim spektrom hiberniranog tijela, ona je istkala univerzum odbačenog bića.
Žene isposnički prognane na rub beznadne bajke. Tamo gdje prinčevi ne zalaze. Usamljenice koja životinjari u pustinjačkoj brvnari, gdje joj tek povremeni plamićak svjetla priušte preostali prijatelji. Željka je neka vrst današnjeg Kaspara Hausera – izbrisane prošlosti, zgažene komunikacije. Lana tu njenu svakodnevnu muku i bitke za mrvice slobode, prikazuje gustim, implozivnim otkucajima.
‘Snjeguljica’ kao sićušni biser
Na isti način, obzirnom redateljskom rukom, otvara glumce, nalazeći goleme zalihe njihove istovrsne želje za inventurom duša s ožiljcima. Nikša Butijer kao Željkin brat Zdravko, izvanredno spaja tjeskobu otuđenosti i slabost pohlepe. Marica Vidušić za stolom Javne bilježnice itekako propituje ravnodušje okorjelog sistema. Neven Aljinović Tot u ulozi Željkinog muža, u jednoj od posljednjih scena (koja nas vraća u Željkinu prošlost) debelo kasni na ručak.
Grabi juhu u tanjur i točno plasira rečenicu koja više nego stotine analiza otkriva prognane emocije: “Ovo je hladno.” Radikalnim završetkom filma, sjajno se poigravajući enigmom što je zapravo istinski početak ove surove bajke, redateljica Barić je beskompromisno izronila “Snjeguljicu“ kao sićušni biser dostojan da ga oceani ponesu.