'Glorija' odigrana na Splitskom ljetu je korektna predstava, ali teško se oteti dojmu da joj nedostaje doza Frljićevske subverzivnosti
Šteta, mogućnosti prilagođavanja ove drame suvremenom Splitu bile su neograničene
Bez obzira na to što su već dugi niz godina dva najveća ljetna jadranska festivala, Splitsko ljeto i Dubrovačke ljetne igre, ostavljena u nekom limbu, između sve agresivnijeg turizma i gradova koji više ne žive za te festivale, te inercije po kojoj se održavaju, još uvijek postoji vjerna publika koja svoje ljetne planove ravna po njima. I dok god je tako, oni će odolijevati, teško i potpuno dekontekstualizirani od izvorne ideje da se u ambijentalnim prostorima ta dva drevna grada odvija kultura, ali ipak hoće.
Možda i ključna razlika između njih je u tome što se na Dubrovačkim igrama, u pravilu, fokus stavljao na dramski program, dok su na Splitskom ljetu forte opere, s otvaranjem na Peristilu. To je ove godine dodatno naglašeno s projektom Huljićeve Mediteranske mise, sve uz prisutnost splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića.
Kako je to izgledalo prije 13 godina…
Tim više je šteta što je propuštena prilika da ključna dramske premijera, ‘Glorije’ Ranka Marinkovića, bude subverzivna i komunicira s današnjicom. Posebno imamo li u vidu kako je to izgledalo zadnji put kada je neka predstava na Splitskom ljetu doista prodrmala javnost. Tada je redatelj odlučio suočiti grad i vlast s vlastitim odrazom u ogledalu.
Bilo je to sad već pomalo davne 2008. godine, u tom kratkom međuperiodu kad se moglo činiti da ne postoje društveni tabui koje nije moguće dovesti u pitanje. Oliver Frljić postavljao je Bakhe, koje je uprava splitskog HNK neposredno uoči premijere odlučila skinuti s programa. Praktično na osobnu intervenciju tadašnjeg premijera Ive Sanadera, predstava je ipak bila odigrana.
… kad je Hrvatska upoznala Frljića
Sam redatelj se dugo premišljao oko toga želi li je nakon tog cenzorskog poteza uopće pustiti pred publiku, ali je ipak uz brojno osiguranje i veliki broj zainteresiranih predstava ipak odigrana. Šira javnost se tada upoznala s Frljićevim radom, a sam Split s tim kako izgleda kad se feralovska poetika postavi u teatar, na mainstream premijeru Splitskog ljeta.
Ključni problem bio je u tome što je Frljić u predstavi odlučio pustiti famozni Sanaderov radikalni govor sa splitske Rive na skupu podrške Mirku Norcu, isječke sa suđenja za Loru, i to što je na kraju spalio maketu zagrebačkog HNK. Podsjećanja radi, maloprije spomenuti nadbiskup Marin Barišić je tih dana oko prosvjeda tvrdio da smo svi mi Mirko Norac.
Korketna predstava za srednjoškolce
Ovaj nešto duži uvod bio je nužan za osvrt na ‘Gloriju’ u režiji Dražena Ferenčine. Ovaj Marinkovićev naslov prošao je dug put otkad je prvi put predstavljen javnosti 1955., a crkva ga doživjela kao anticrkveni komad, preko dopunjene verzije devedesetih i ponovljene režije Božidara Violića. Pojednostavljeno govoreći, Marinkovićevo pristupanje HDZ-u u pozne dane jeste izgladilo odnose, ali ‘Glorija’ je i dalje ostala u sjeni ‘Kiklopa’ i ‘Ruku’.
Stoga se ideja o postavljanju ‘Glorije’, i to baš u današnjem Splitu, u kojem nadbiskupija ima ključni utjecaj na društvene i političke odnose, pa i na splitsko sveučilište, činila sjajnom, jer su mogućnosti njenog prilagođavanja suvremenom Splitu bile neograničene. Ferenčina to nije morao napraviti u Frljićevom stilu, niti je to itko od njega očekivao, ali on je to propustio napraviti uopće, postavivši tek lektirni naslov, skoro pa u klasičnom smislu, idealan za to da predstavu posjećuju srednjoškolci, kad se situacija s pandemijom definitivno smiri.
Propuštena prilika za subverziju
U takvom izboru i s najboljim što ansambl splitskog HNK može ponuditi, napravljena je korektna predstava, u kojoj i Katarina Romac kao Glorija, Vicko Bilandžić kao njen otac, Mijo Jurišić kao don Jere, zatim Trpimir Jurkić kao don Zane, Filip Radoš kao biskup i sjajni Nenad Srdelić kao don Florio, pokazuju da mogu odigrati sve što se od njih traži.
Ali čitavo vrijeme dok čovjek gleda korektnu predstavu o cirkuskim čudima crkve ne može izbaciti iz glave činjenicu da je prije par godina crkva organizirala turneju ostataka Leopolda Mandića, na kojoj su se tisuće ljudi tiskale samo da bi dodirnuli sanduk, da je u Splitu pola Bačvica zbog toga bilo paralizirano čitav dan i da je apsolutno nevjerojatno kako nikome nije palo na pamet da se ‘Glorija’ postavi u tom ključu.