Udovica velikog kompozitora: Kako je Boris Papandopulo uz mene napisao dvjesto svojih djela

‘Šalica čaja’ ju je osvojila

Upoznali su se u riječkom kazalištu 1958. nakon što je od nje 27 godina stariji Papandopulo nazočio razgovoru koji je tada mlada balerina Zdenka vodila s Dragom Gervaisom, tadašnjim ravnateljem te kazališne kuće. Ona je, naime, u želji da vidi svijeta ilegalno pokušala pobjeći preko granice zbog čega je nakratko završila u zatvoru. “Kad sam se vratila u kazalište razgovarala sam s Gervaisom i tada je došao Boris Papandopulo. Podbočio se na svoju ‘tašku’ i slušao što ja pričam. Zatim je počeo dolaziti i na probe”, prisjetila se. Osvojio ju je, kaže, kad se jednom pojavio sa šalicom čaja. “Moje su kolegice, znate, pile rakijicu, a ja nisam voljela rakiju pa mi je Papandopulo donio čaj. Dao mi je da pijem iz njegove šalice. Čujte, bio mi je direktor, kak sam ga mogla odbiti”, zapitala se uz zagonetni osmijeh.

“Ja sam tada bila mlada i nisam imala nikakvih životnih iskustava. Kako da se ponašaš prema gospodinu kojeg bezuvjetno cijeniš i koji ti je uz to još i generalmusik direktor”, nastavila je. Bojala se što će o tome misliti njezini kolege pa je u jednom trenutku prestala dolaziti u bife. Ali on joj je tada čaj nastavio nositi u garderobu. “I onda je on meni jednom zakazao rendes, ali sam ja pobjegla kroz prozor iz muških garderoba, jer me on čekao na porti. Otišla sam, a on je došao meni ravno doma”, kazala je.

Suret s tadašnjom ženom

No, njihova romansa počela je tek nekoliko mjeseci kasnije, na Rabu. Zbližili su se na ljetnoj turneji, a tome je kumovalo ni manje ni više nego vrijeme. U deset dana koliko su bili tamo stalno je padala kiša pa nisu mogli izvoditi predstavu koja se trebala igrati na otvorenom. “Ja sam bila iznenađena sa svime što mi se događa i nisam znala kako da se postavim prema tome. Osobito zato jer sam znala da je Boris oženjen, a imao je i dijete”, nastavila se prisjećati briga koje su je morile na početku veze sa slavnim skladateljem.

Borisovu ženu Janu Pulevu znala je kasnije sretati u kazalištu, ali razgovarale su samo jednom. “Na početku mi nitko ništa nije govorio, ali onda smo se jednom srele na pozornici i tada mi se obratila prvi i zadnji put u životu.” Pitala ju je zašto šeće pozornicom poput duše u paklu, što je mladu balerinu uznemirilo. “Uzvratila sam joj da sam ja još daleko od pakla. To je bio naš jedini razgovor koji smo ikad vodile.”

Stvari su se počele zahuktavati nakon što se Zdenka ozlijedila na pozornici. Plesala je Prodanu nevjestu u Opatiji i pala pri čemu su joj popucali ligamenti u koljenu. “Završila sam u bolnici, a Boris me svaki dan posjećivao. Tu se ta veza više nije mogla prekinuti, jer niti si ti mogao Borisa otjerati niti je meni bilo žao što je on dolazio. Poslije toga je Boris odlučio da idemo u Zagreb. Rekao mi je: Ništa se ti ne sekiraj, ja sam danas potpisao tvoj otkaz.” Šokirana Zdenka nije ni znala da je iz ljubavi prema njoj i on dao otkaz u Rijeci kako bi zajedno mogli otići u Zagreb.

‘Pukao joj je film’

Početkom 60-ih Zdenka je sa zagrebačkim baletnim ansamblom trebala otputovati na gostovanje u Pariz, no tu se u priču uplela Borisova supruga. “Boris je otišao, a ja sam ostala u Zagrebu. Ali ja vam, znate, nisam baš od onih koji ostaju mirni.” Otišla je na policiju s naumom da provjeri zašto joj je pasoš zadržan. “Stajala sam u redu, a iza mene se našao Tito Strozzi, ujak mog muža. ‘Joj, Titek’, rekoh, ‘znate što. Ostala sam bez pasoša’. Na kraju sam dobila taj pasoš, jer je Titek vjerojatno intervenirao.” Isti dan obišla je još dva konzulata, ishodila potrebne papire i bez riječi ikome sjela na vlak za Pariz. “Sjećam se da je u vlaku bilo toliko vruće da sam nekoliko puta odlazila u toalet, skidala se gola i polijevala se hladnom vodom samo da preživim put do Pariza”, prisjetila se kroz smijeh. Kad je stigla u Pariz na kolodvoru ju je dočekao Boris. “Ne znam kako je znao, ali smo se silno razveselili jedno drugome. ‘Vidim ja da izlazi crna lumbrelica i taška, još ako je bijela glavica, onda je to moja Njetica’, rekao mi je kasnije.”

“Tako je prošlo pet godina naše veze i nekako mi je pukao film, jer je Boris vikendom uvijek išao kući. Meni to nije smetalo, ali nismo o tome ni razgovarali jer ja to nisam željela slušati. Bila je to njegova odluka i očekivala sam od njega da sam riješi situaciju u kojoj smo se zatekli.” Nju je tada, naime, još uvijek drugi život u bijelom svijetu, kako ona to kaže, zanimao više od braka.”Nisam htjela ni djecu ni obveze. Nisam imala sigurnost i nisam imala za što se uhvatiti.”

Plesačica u Njemačkoj

No dogodilo joj se nešto o čemu ne govori rado. Ostala je trudna, ali to Borisu nikad nije rekla. “Pogledajte, imao je prvu ženu, s njom je imao dijete. Imao je Gosticu koja mu je isto rodila sina. Onda je imao Janu s kojom je imao Maju. Sve su te žene rađale. A Boris je kasnije sam govorio da nije trebao imati djece jer nije znao biti otac.” Zasitila se i Zagreba, tvrdi, u kojem je cijelu svoju plaću trošila na skupi stan pa je odlučila otići u Njemačku. Borisu je to rekla tek kad je sve bilo gotovo. “‘Nemoj me zafrkavat, kaj buš tam delala’, pitao me, a ja sam mu rekla da bum plesala.”

Kad je otišla u Njemačku nije se osobito žurila vratiti. Voljela je slobodu koju je konačno stekla, slobodu da donosi svoje vlastite odluke. “Meni se Boris jednostavno događao iz dana u dan. I odlučila sam da je vrijeme da ja sama konačno nešto poduzmem. On me uzdržavao kad smo bili u Zagrebu. Nije to trajalo dugo, niti dvije godine, ali meni je takav život dosadio. Nisam se osjećala dobro u svojoj koži zbog toga.” Kad je stigla prvo je radila u nekoj tvornici, no ubrzo se prisjetila da je u Njemačku došla kako bi plesala. Ponovno je spakirala kofer i iz Wiesbadena otputovala u Frankfurt kako bi pronašla agenta.

I dalje su nastavili odnos

Njihov se odnos nije prekinuo čak ni tada. Boris joj je cijelo vrijeme slao dugačka pisma, više od 500 njih, osim toga posjećivao bi je i barem dvaput mjesečno. Obično bi putovao vlakom, drugim razredom, pa je Zdenku zanimalo zašto, kad je konačno došla u situaciju da mu može priuštiti bolje. Stalno ga je nagovarala da mu plati prvi razred. “Ma kaj pričaš, ja ti u vlaku sjedim i stvaram kostur muzike”, ispričao joj je. “Cijelu je svoju glazbu pisao tek kad ju je zamislio u glavi. Sve što je napisao, pisao je načisto, nikad nije prepisivao”, otkrila je njegova dugogodišnja životna suputnica. “Znao je negdje pogriješiti, ali onda bi izrezao traku notnih crta i prelijepio preko pogreške.” Upravo ga je zbog toga spoznaja da postoje korektori, na koje je Zdenka u Njemačkoj naletjela, toliko neviđeno razveselila. “Pa gdje si to našla, pitao me presretan jer više neće morati lijepiti partiture”.

Poznata je priča da je Zdenka u Njemačkoj plesala egzotični ples, no tek rijetki znaju o čemu je razmišljala kad je bila na pozornici. “Mogla bih napisati roman o tome kako je jednoj trezvenoj osobi bilo živjeti među hohštaplerima, pijanicama, propalicama i nešto malo publike o kojoj si dobio dojam da je kvalitetnija.”

Nekad su znale dolaziti i žene, kaže. “Jedanput me za stol pozvala žena koja je nosila nercmantl pa ga je samo spustila na stolac umjesto da ga je ostavila u garderobi. Pozvala me da popijem nešto i pitala o čemu razmišljam kad se skidam pred publikom. Rekoh: ‘Hoćete iskreno? Iskreno, žalim vas jer morate dolaziti gledati mene golu ovdje”, pričala je kroz smijeh. “Razmišljala sam o tome koliko još toga moram odraditi, koliko vremena imam za sljedeću točku i što ću sljedeće poduzeti da sam što manje među gostima”, govorila je dok mi je objašnjavala kako je izbjegavala druženja s gostima. Boris se te etape njezina života nije sramio. Štoviše, ispričao je to svim svojim kolegama. Kad mu je rekla da ju je to naljutilo odmahnuo je rukom i rekao: “Kaj se ti ljutiš? Kaj je lijepo, to se mora pokazati”. Kasnije joj je skladao i Muziku za striptiz, ali rijetko je, kaže, na nju plesala jer nije postojao orkestar koji ju je znao svirati.

‘Ja ću odmah doći, samo se idem rastati’

U to su se vrijeme i vjenčali. Boris je, naime, zatražio razvod od svoje žene, a Zdenka je to saznala od svoje majke. “Došao je do moje mame i rekao joj: ‘Molim vas, skuhajte mi čaj. Ja ću odmah doći, samo se idem rastati’. Ona je bila u šoku, otišla je u poštu da me nazove jer doma nije imala telefon. I tako je počeo moj drugi život”. No, nije joj padalo na pamet da se vrati u Jugoslaviju prije nego što zaradi dovoljno za vlastitu kuću jer u Borisovu, u kojoj je neka druga žena bila sretna, nije htjela ići, priznala je.

Za vrijeme jednog putovanja po Dalmaciji čula je slučajno da Koča Popović prodaje svoju kuću u Tribunju, tadašnjem ljetovalištu beogradske elite. “Otišla sam do Lepe Perović u Beograd da porazgovaramo o prodaji te kuće. Živjela je na Dedinju, odmah iza Titova Bijelog dvora”. Sve su se dogovorile i Zdenka je kupila velebnu vilu za Borisa i sebe, premda je službeno stajala na njezinu mamu. “Ja sam tu kuću zaradila sama i platila je svojim novcem. Znala sam da bi kasnije moglo biti problema s njegovo troje djece. Nisam htjela tuđe, ali sam svoje zaštitila”, pričala je nasmijana i pokazala mi ogledalo koje joj nikad nije bilo drago jer ga je Boris u njezinu kuću donio iz Opatije.

Zlatno doba

Razdoblje u Tribunju bilo je njihovo zlatno doba. Bili su tamo kad god bi stigli, a iz Zagreba ih je obično vozila Zdenka jer je, kaže, bila mnogo bolji vozač od Borisa. No, Boris je polako počeo starjeti, bio je rođen iste godine kad i njezini roditelji. Postajao je zaboravljiv. Jednom je otišao na tržnicu bez hlača. “Boris je došao doma i smijao se ko lud. ‘Jezuš Marija, znaš kaj se dogodilo?” Doma se vratio u košulji, ali bez hlača, samo u gaćama” smijala se i dodala kako je ponekad znao zaboraviti čak i glazbu koju je napisao. Bile su to na početku komične situacije, ali upućivale su na neizbježno. “Pred kraj nije više mogao ni hodati, a umro je u bolnici jer je Maja inzistirala da ga tamo stavimo. Kasnije je ona umrla u istom tom krevetu. Cijeli sam se život pitala što o meni misli, a na kraju mi je rekla da me voli”, s tugom je pričala Zdenka.

Nakon što je Boris umro, prodala je kuću. Nije, kaže, više tamo mogla biti. No, Tribunju je ostavila festival Papandopuliana, jer mu je htjela vratiti barem dio onoga što je on dao njima. U tri godine, koliko taj festival traje, izvedeno je 50 Papandopulovih djela. Vodi ga Marijan Modrušan, a Općina Tribunj i Šibenik velikodušno su ga prihvatili, komentira gospođa Zdenka.

“Boris je bio jako duhovit i uvijek me mogao nasmijati. Nijedan mladi dečko me ne bi tak zaintrigirao. Još kad smo počeli zajedno živjeti govorio mi je da ‘idemo na jedan otok gdje bumo dopeljali magarčeka i na magarčeku bumo se vozili’. Ja došla u Tribunj, a Tribunj pun magaraca. I velikih i malih”, ispričala je Zdenka Papandopulo sjetno na rastanku.

---

Tekst je objavljen u tiskanom broju Telegrama od 20. veljače 2016.