Prošli smo kroz hrvatske filmove koji su izašli u 2016. godini i izdvojili najbolje (ali i one ne baš tako dobre)
Boris Homovec donosi recenziju filmske 2016.
Dok se u kinima još uvijek prikazuju dva aktualna domaća naslova: Sve najbolje Snježane Tribuson i Goran Nevija Marasovića, mogu zaključiti kako je 2016. bila godina osrednjih dometa za hrvatsku kinematografiju. Nismo osvojili nijednu uistinu značajnu nagradu u Berlinu, Cannesu i Veneciji, a većina naslova podbacila je i u kinima.
Više smo se hvalili time što su naslovi u kojima je Hrvatska jedan od koproducenata ušla u nominaciju za Oscara, ili u selekciju Cannesa (primjer Sieranevade Cristi Puiua), no gdje su tu uistinu relevantni uspjesi domaćih filmskih autora. Sve u svemu, iza nas je godina u kojima smo dobili jedan iznadprosječan film, jedan vrlo dobar, par dobrih i dosta loših uradaka.
Mnogi vrsni autori ostaju kratkih rukava
Hrvatska kinematografija još uvijek nema vlastiti autorski identitet, tematski lutamo od art pričica, dosadnjikavih drama, do nasilnih pokušaja komercijalizacije, s trivijalnim rezultatima. A mnogi vrsni autori još uvijek na kraju dodjele sredstava za nove projekte i dalje ostaju kratkih rukava (ponovno se ponavljaju slučajevi Arsena Ostojića i Lordana Zafranovića, koji su u očitoj nemilosti HAVC-a).
Hrvatska nema ni jednog genijalnog Hanekea, nema ni kontroverznog Kusturicu, nema ni enfant terriblea, poput Dolana, nemamo redatelja čije bi ime u svijetu već bilo brand, poput Danisa Tanovića. Imamo samo niz pojedinačnih slučaja nekih autora, od kojih se svatko na svoj način bori da se domogne dijela europskog filmskog kolača, uđe u koprodukcijski krug i snimi nešto što bi moglo zainteresirati veći dio ljubitelja filma, van usko lokalnih okvira.
Ne gledaj mi u pijat definitivno je film godine
U 2016. desila nam se Hana Jušić, mlada redateljica, koja je godinama obećavala svojim kratkim filmovima, no iščekivalo se što će učiniti s dugometražnim prvijencem. I iznjedrila je Ne gledaj mi u pijat, intimističku, oporu i bolnu obiteljsku dramu, smještenu u njezinom rodnom Šibeniku, film toliko snažan da sve ostalo što smo snimili prema njemu djeluje kao zuckerwasser.
Pri tom je imala toliko hrabrosti da glavnu rolu dodijeli naturščiku, fascinantnoj androginoj Miji Petričević, a prvu filmsku šansu pruži splitskoj kazališnoj glumici i negdašnjoj tv zvijezdi Arijani Čulini, koja je napravila briljantnu ulogu. Jušićka je ostavila iza sebe i mnoge filmske veterane i snimila jedan od najboljih autorskih filmova u povijesti hrvatske kinematografije.
Ni Grlićev Ustav Republike Hrvatske nije podbacio
Nije podbacio ni veteran Rajko Grlić, čija je intimistička drama Ustav Republike Hrvatske, usprkos osjetljivoj temi, uspjela privući dosta publike u kina (finalna brojka je prešla trideset tisuća), a glumački trojac Nebojša Glogovac (maestralan), Dejan Aćimović i Ksenija Marinković, uz potporu fascinantnog Božidara Smiljanića, nadigrao je sam sebe.
Kad bi i ostali naslovi bili u rangu Jušićke i Grlića, imali bismo jednu od najboljih europsksih kinematografija. No, tad bi stvari bile preidealne. Zrinko Ogresta pojavio se na prošlom Berlinaleu s filmom S one strane, no film publika nije željela gledati, a spada i u jedan od slabijih naslova u filmografiji ovog autora.
Debitirala je Katarina Zrinka Matijević s nategnutom dramicom o obiteljskom nasilju Trampolin, a kao jedan do iskoraka u predvidljivoj produkciji nastao je dugometražni omnibus Transmania, kojeg potpisuje 15 redatelja, koji je imao samo jednu projekciju na Zagreb film festivalu i za kojeg se očekuje da još uđe u distribuciju.
ZG 80 jedan je od slabijih uradaka u 2016.
Najgledaniji hrvatski film u kinima bio je ZG 80 Igora Šeregija, priča o navijačima dva kluba smještena u osamdesete, koja je privukla šezdesetak tisuća u kina. No, film je usprkos komercijalnom uspjehu, jedan od slabijih uradaka koje smo snimili posljednjih godina. Još uvijek nije jasno je li Šeregi samo još jedan površni manipulator masama, ili se u njemu krije autor koji bi nas još mogao itekako iznenaditi.
Dugo, možda i predugo, čekali smo da Goran Nevija Marasovića dođe u kina, a sad kad je stavljen na milost i nemilost prosječnom kino gledatelju, nakon što su utihnuli svi spinovi, kampanje i trikovi, ostaje da se vidi, je li film uspio, ili propao kod publike, za koju je i pravljen. Bila je to i godina u kojoj je snimljeno izuzetno mnogo kratkih igranih filmova, no svojom kvalitetom i internacionalnom reputacijom iskočio je samo Zvir Miroslava Sikavice. S nestrpljenjem iščekujemo i njegov dugometražni igrani naslov.
Što nam donosi filmska 2017.?
A 2017. donosi nam povratak dvojice filmskih veterana: 89-godišnjeg Veljka Bulajića i 86-godišnjeg Antuna Vrdoljaka. Prvi je već na lokacijama u Istri , gdje priprema snimanje 14. igranog naslova, ratnu dramu Bijeg do mora, o bijegu njemačkog vojnika, koji se pokušava dokopati mora u Istri, dok Vrdoljak priprema snimanje produkcijski zahtjevne serije i filma General, o Anti Gotovini.
Očekuju se debitantski naslovi Barbare Vekarić Aleksi, Branko Schmidt dovršio je kontroverznu dramu o svećeniku pedofilu s Goranom Bogdanom, Sara Hribar urbanu dramu Na zapadu, Dejan Aćimović dječju bajku Anka, Kristijan Milić ratnu dramu Mrtve ribe, dok Jure Pavlović, nakon što je osvojio Europsku filmsku nagradu za kratki film Piknik, planira snimanje ženske drame Samo zatvori oči. Nevio Marasović na proljeće snima Comic sans, a Ognjen Sviličić vraća se projektom Bog u cipeli.
Domaći film godine:
Ne gledaj mi u pijat, r. Hana Jušić, produkcija Kinorama
Filmovi koje ne bi smjeli propustiti:
Ustav Republike Hrvatske, r. Rajko Grlić, produkcija Interfilm
Goran, r. Nevio Marasović, produkcija Antitalent
Sve najbolje, r. Snježana Tribuson, produkcija Kinorama
Promašaji godine:
Zbog tebe, r. Anđelo Jurkas
ZG 80, r. Igor Šeregi, produkcija Kinoteka
Ministarstvo ljubavi, r. Pavo Marinković, produkcija Telefilm
Glumci godine:
Nebojša Glogovac: Ustav Republike Hrvatske
Zlatko Burić: Ne gledaj mi u pijat
Nikša Butijer: Ne gledaj mi u pijat
Dejan Aćimović: Ustav Republike Hrvatske
Glumice godine:
Mia Petričević: Ne gledaj mi u pijat
Arijana Čulina: Ne gledaj mi u pijat
Ksenija Marinković: Sve najbolje / Ustav Republike Hrvatske
Nataša Janjić: Goran
Direktor fotografije:
Branko Linta, Ustav Republike Hrvatske
Kratki igrani film:
Zvir, r. Miroslav Sikavica, produkcija Propeler film